Priča koja traje generacijama
"Zovem se Stoja, imam 50 godina": Knjiga o klubu koji je postao puno više od sporta
(Snimila Vanesa Begić)
"Zovem se Stoja, imam 50 godina", knjiga autora i urednika Davora Miškovića, urednice teksta i lektorice Bojane Ćustić Juraga te grafičkog urednika i dizajnera izdanja Zvonimira Čačića, predstavljena je u utorak navečer u Gradskoj knjižnici i čitaonici Pula.
Košarkaški klub Stoja ove je godine proslavio velikih 50 godina kontinuiranog djelovanja, sportskih uspjeha i predanog rada s brojnim generacijama sportaša, a ova publikacija na poseban način donosi pregled razvoja Kluba i njegova sportskog puta tijekom pola stoljeća postojanja.
- Knjiga se zapravo pisala 50 godina. U Klubu nas ima dosta pismenih pa se tijekom godina prikupljao materijal. Kako se približavao rok za objavu i proslavu, zasukali smo rukave te smo 19. lipnja predstavili ovu knjigu prvi put u povodu rođendana kluba. Posljednjih šest mjeseci rada bilo je najintenzivnije. Ovo nije fotomonografija, već živa priča o ljudima koji su stvorili taj klub i živjeli za njega. Sve te priče bile su nam važnije od samih rezultata. U Puli je djelovalo mnogo klubova, a mnogi nisu dočekali ni 30., a kamoli 50. rođendan. Ova priča ima toplinu, kazao je Mišković u razgovoru s Ivom Lanča Joldić, koordinatoricom programa u knjižnici.
Zvonimir Čačić prisjetio se vremena koje je provodio na košarkaškom terenu te otkrio kako je došao na ideju da hobotnica postane znak Kluba. Želio je, naime, povezati Pulu, Stoju i košarku. Hobotnice su, kako je istaknuo, domišljate i imaju mnogo krakova, pa se tako rodila ideja o tom prepoznatljivom simbolu.
Govoreći o samom izdanju, istaknuo je da knjiga ima dobar format i svoju težinu te da nije riječ o tipičnoj fotomonografiji. Tekstualni i fotografski dio pritom su prigodno "razigrani".
Urednica Bojana Ćustić Juraga istaknula je kako je iz kulturnih voda dospjela u sportske, ponajprije zato što voli sport i rado prati sportska događanja.
- Ovo je puno više od priče o sportskom klubu. Nije riječ o klasičnoj (foto)monografiji, već o knjizi s ljudskim licem i ljudskim pričama, koja ima i dokumentarističku vrijednost. Govori o jednom kvartu, naselju, okupljanju i zajedništvu. To je urbana legenda, ali i jedna velika sportska obitelj. Bilo je važno zapisati i priče o kontekstu djelovanja Kluba. Ovo je ujedno i knjiga o našem gradu, o njegovoj povijesti i kultnim mjestima, poput nekadašnjeg kafića Đani, kao i o važnim odrednicama gradskog života, kazala je Ćustić Juraga.
Mišković se prisjetio i nezaboravnog Jože Severa, kao i svih onih koji su na neki način pridonijeli radu Kluba, a danas, nažalost, više nisu među nama.
Osvrnuo se i na poveznicu s legendarnim Draženom Petrovićem, koji je već kao vrlo mlad iskazao izniman košarkaški talent. U Puli je 1983./1984. godine služio vojni rok, pa je ondje znao zaigrati košarku, a članovi Stoje imali su priliku nekoliko puta igrati s njim. Prije nešto više od 15 godina Erik Lukšić, također dio stojske košarkaške priče, zajedno s umjetnikom Erosom Čakićem pokrenuo je inicijativu za preoblikovanje i preimenovanje popularnog "Školskog" u igralište "Dražen Petrović".
Govoreći o sportskoj dvorani, Mišković se prisjetio velike uloge tadašnje ravnateljice Škole za turizam, ugostiteljstvo i trgovinu Ljiljane Radoš u osiguravanju europskih sredstava za njezinu izgradnju. Riječ je o dvorani koju Klub dijeli sa spomenutom školom i Osnovnom školom Stoja. Njezina je izgradnja ujedno omogućila znatno bolje uvjete za trening, u vrijeme kada korištenje europskih fondova za takve projekte još nije bilo uobičajeno.
