Prepuna Mala scena
Zašto ne voziš? Pitanje koje mnogi poznaju postalo je tema duhovite predstave u Puli
(Snimio Georg Herceg)
Prepuna Mala scena Istarskog narodnog kazališta - Gradskog kazališta Pula ispratila je izvedbu djela Lade Bonaci "Ostatak života", što je upriličeno u četvrtak navečer. Naravno, veliku većinu publike činile su žene - sve u sjajnom raspoloženju, a autorski projekt Lade Bonacci, nastao u suradnji s dramaturginjom Doroteom Šušak nastavak je autoričina izvedbenog rukopisa koji kroz sublimnost, humor i ludički potencijal propituje egzistencijalnu posvećenost stvaranju i tjelesnosti.
Predstava je monodrama s dominantnim elementima stand-upa, oblikovana kroz estetiku klaunerije i slapsticka, s referencama na izvedbene stilove Hannah Gadsby i Rickyja Gervaisa.
Nekome tko ne vozi, nekome tko nema vozačku dozvolu ili pak tko ima vozačku dozvolu a ne vozi, gledanje ovoga djela je tim više zanimljivo, jer ima nas svakakvih, sa svakakvim iskustvima i uvijek stalno iznova s istim pitanjima "zašto ne voziš?", "što čekaš?" (ista pitanja kao za "nedostatak" vjenčanja ili prinova), "pa bez toga se ne može". Tako nekako ide i s protagonistkinjom ove monodrame koja je na pozornici pokazala nevjerojatnu energiju, snagu, strast u izvedbi, nasmijavši publiku, ali i pokazavši da je uz smijeh sve lakše, jednostavnije te da neke životne odluke nisu uvijek baš tako jednostavne i da nije sve jednako lako - teško za svakoga.
Tematsko polje otvara autobiografski motiv - odluka o upisu u autoškolu u četrdesetoj godini života. Ono što je trebalo biti izlazak iz psihoemocionalne krize postaje ulazak u njezine dublje ponore. Povlačeći paralelu između vožnje i psihoterapije, autorica s publikom dijeli muku, osjećaj nedostatnosti, ali i povremenu ekstazu. Najširi spektar osjećaja. Uspone i padove. S velikom energijom uvijek sve to prikazano i odigrano.
Publika tako može saznati da nakon niza peripetija, nakon dva ljeta i dvije zime, izvođačica stječe vozačku dozvolu, ali i spoznaju da emocionalno oslobođenje ne dolazi iz vanjske validacije te da joj društvena dozvola ne garantira približavanje sebi.
Sve je to, dakako, obogaćeno i komunikacijom s publikom, pitko, ne zato i plitko, vedro, jednostavno, a opet posebno. Da se zastane, promisli, nasmije, ali i ide korak dalje.
- "Ostatak života" počinje ondje gdje prestaje potreba za prilagođavanjem društvenim očekivanjima, otvarajući prostor za autentičan život. Tako je najavljena predstava. I možda upravo to je najbolji mogući sažetak svega toga.
