Spektakularna i legendarna uspješnica
Poznata Bizetova opera u subotu u Kinu Valli uz prijenos iz njujorške Metropolitan Opere
(KEN_HOWARD_MET_OPERA)
Arena života i smrti u kojoj se beskompromisno brani i slavi sloboda, u subotu 14. studenog se neće dogoditi u pulskome amfiteatru negu u pulskom kinu Valli.
Pobjeda poraza
Carmen, ženu koja zna pobijediti i poraz možete svim osjetilima doživjeti u uprizorenju istoimene opere Georgesa Bizeta i jednom od najvećih djela glazbenoga kazališta u prijenosu iz najveće američke operne arene, njujorškoga Metropolitana. Vraća se spektakularna i već sada legendarna uspješnica iz 2010. godine s Elinom Grančom u naslovnoj ulozi koja će vam pokazati svu moć ljubavi i kada ona nije milosrdna ili ponizna. Kada je ljubav jednostavno neukrotiva i nezaustavljiva!
"Carmen" je u povijesti opere postala jedan od najvećih kazališnih skandala i prije nego što je uopće bila predstavljena publici. Kao predložak poslužila je novela francuskoga pisca Prospera Merimeea iz 1845 godine. Merimeea je privlačila energija neustrašivih ljudi koji su se znali hrabro suprotstaviti okoštalim društvenim normama "uređenoga" svijeta izgrađenog na licemjerju i lažima. Njegova Carmensita je upravo krik žuđene slobode. "Imala je koso položene oči i lagano ispupčene usne. Ljuljala se bokovima kao ždrebica iz kordovanske ergele. Njezin puten lik savijao se poput plamenih jezika. Tko ju je jednom vidio nikada je više nije mogao zaboraviti. Koga je pogodio njezin požudni pogled nije joj se mogao oteti". Nije mogao niti Bizet. Kada su mu upravitelji kazališta Opera Comique, Adolphe de Leuven i Camille du Locle ponudili ugovor za novo djelo upravo je Carmen za njega bio jedini izbor. Ne i za kazališne menadžere, posebice ne za starijega de Leuvena. On. nije želio vrijeđati svoju finu publiku djelom u kojemu na kraju predstave vojni dezerter i otpadnik na otvorenoj sceni ubija svoju cigansku ljubavnicu. S obzirom da Bizet nije želio udovoljiti njegovu zahtjevu da glavnoj junakinji poštedi život i da ona, ako već i ne može nastaviti živjeti kao u bajci sa svojim dragim, barem zdrava i na nogama nesmetano ode sa scene, razjareni de Leuven je dao neopozivu ostavku na mjesto ravnatelja kazališta koje je do sudbonosnog susreta s Carmen bio vodio punih dvanaest godina. Ova neobuzdana i neustrašiva junakinja koja je muškarce uzimala i odbacivala kako i kada hoće, tako je prije svoje neizbježne smrti otjerala i jednog opernog ravnatelja.
Nije međutim smrt Carmen smetala samo tom kazališnom birokratu. Prve dvije velike francuske pjevačke zvijezde kojima je ova uloga bila ponuđena odbile su je navodno jer nisu pristale biti ubijene na sceni. To niti najmanje nije smetalo mezzosopranistici Celestine Galli Marie koja je ulogu, uz dobar honorar za koji je mjesecima pregovarala, zdušno prihvatila. Ne samo to, ona je na osobit način predstavu i spasila. Naime, Du Locle koji je nakon ostavke partnera ostao sam na čelu kazališta cijelo vrijeme priprema predstave nije prestao dvojiti o opravdanosti postavljanja djela za koje postoji ozbiljna opasnost pa čak i velika vjerojatnost da se, jer je previše izazovno, neće svidjeti razmaženoj publici od koje kazalište živi. Opera Comique je bila tada svojevrsno obiteljsko utočište za časnu i čestitu čeljad naviklu gledati zaslađene iluzije, malo začinjene prihvatljivom dozom dramske napetosti, ali prvenstveno su predstave za njih bili primamljivi kolačići složeni od reda sentimenta i reda zabave. Bizet je naprotiv nudio sam nered i kaos. Zajedno s libretistima odlučio je rušiti konvencije, uzburkati scenu, tražiti izazove, To naravno nije bilo lako svima prihvatiti.
Prijetnja štrajkom
Otpor su autori i očekivali, ali on je ipak bio neočekivano jak. Ansambl suočen s njihovim "nedjelom" činio je sve da zaustavi uprizorenje. Orkestar se žalio i neprestano bunio da Bizet piše note koje se uopće ne daju odsvirati. Zbor je prijetio štrajkom jer umjesto da ponosno stoje i pjevaju ili najviše što mogu slavno marširaju pozornicom, od njih se tražilo da se tuku, plešu, glume cigane i kriminalce u nekoj divljini. Doista sablažnjivo i neprimjereno umjetnicima kakvima su se oni osjećali.
Jedina potpora Bizetu koji je u tom napetom i uzbudljivom procesu bio prisiljen neprestano ispravljati, dopisivati i do određene mjere, koliko mu je dopuštala umjetnička savjest, prilagođavati partituru zahtjevima ansambla i uprave kako bi spasio predstavu, bili su dvoje glavnih protagonista. Carmen i Don Jose’ su jedini istinski i upravo vizionarski vjerovali u djelo. Poticali su i okupljali sva gunđala i nezadovoljnike u ansamblu, uvjeravali upravu da je sve vrijedno truda i napora. Posebno se u tome isticala mezzosopranistica Celestine Galli Marie, ona je u jednome trenutku pred premijeru bila zaprijetila ravnatelju Du Locleu da će napustiti kazalište ne bude li on prestao s pritiscima na Bizeta od kojeg su se neprekidno tražili ustupci s ciljem ublažavanja izazova i dramskih napetosti, odnosno, prilagođavanju sadržaja poznatim očekivanjima publike. Toj isto pjevačici s druge strane nije niti najmanje smetalo da osobno, sama maltretira Bizeta tjerajući ga primjerice ispiše čak trinaest različitih verzija Habanere sve dok primadona nije bila posve zadovoljna.
Nažalost to njezino ostvareno zadovoljstvo, u konačnici, na praizvedbi 1875. godine, niti na kasnijim izvedbama nije bilo prešlo na publiku i kritiku. Pisali su kritičari braneći svoj mediokritetski ukus: "Nemoralno, degutantno, blasfemično... orkestralna galama i zbrka, harmonijske bizarnosti, loše usmjerena težnja za originalnosti." Publika nije djelo izviždala niti je pjevače na pozornici gađala jajima ili trulim povrćem, ali je njezin odgovor bio u rasponu od suzdržanosti do hladnoće.
Nije pomoglo što su autori bili pristali na neke kompromise, ublažili grubosti iz predloška, smanjili udio nasilja, omekšali sirove strasti. Dodali su lik Micaele, koje nema kod Merimeea, lik čestite i čedne djevojke, oličenje vrline koja je trebala biti suprotnost silovitoj prirodi Carmen i imati sedativni učinak. Niti sama Carmen u operi nema tako ključav i isključiv opasan i prijeteći i karakter kao u pripovijesti. Don Jose se od vojnog časnika ne pretvara u okorjelog lupeža i višestrukog ubojicu kao kod Merimeea. Kada ubija u operi, ubija slomljen neuzvraćenom ljubavi a, ne zbog razbojništva u koje je ogrezao, Lik Toreadora dobiva kod Bizeta više prostora. Svojim odnosom prema Carmen unosi nešto svjetla i malo sjaja naspram tjeskobe i mraka koji se spušta nad odnos Don Josea i Carmen.
Preradikalno za Parižane
Sve to nije puno pomoglo, opera je i dalje bila bila preradikalna i nerazumljiva onim pariškim glavama. Kakav šok je morao biti za uspavane ljubitelje lakih sadržaja sam kraj opere. Svjedočili su krvavome ubojstvu u kojemu muškarac nožem ubija ženu. I dok ona mrtva, nijemo pada na tlo opustjeloga seviljskoga trga, razuzdana svjetina na koridi oduševljeno kliče nad izbodenim bikom koji krvav izdiše u prašini obližnje arene. Može li brutalnije !? Poslije praizvedbe Georges Bizet pun velikih očekivanja bio je duboko razočaran nerazumijevanjem s kojim se sudario. Svjedoci pišu da je poslije prve izvedbe dugo ostao sam u kazalištu koje su svi već bili napustili, a onda je cijelu noć do jutra lutao pariškim ulicama. Umro je točno tri mjeseca od praizvedbe od srčanog udara. Bilo je to u noći poslije trideset i treće izvedbe "Carmen" na kojoj je pjevačici bilo pozlilo. Kao da je predosjetila smrt skladatelja.
Ukupno je izvedeno više od četrdesetak predstava najčešće pred polu praznim gledalištem ispunjenim znatiželjnicima koji su došli vidjeti tu blamažu od opere, a ne radi njezine glazbene i kazališne vrijednosti. Neposredno prije smrti bio je Bizet potpisao ugovor s Bečkom operom o uprizorenju svoga djela u austrijskome glazbenome središtu. Da je poživio još samo četiri mjeseca doživio bi trijumf koji će iz Beča kao vulkanskom erupcijom njegovo djelo lansirati u svijet opere i otvoriti ga za budućnost koja se za "Carmen" i danas ne prestaje otvarati.
Za bečko uprizorenje, izvorno govorene recitative i, kako je bilo pravilo u Operi Comique, uglazbio je i pretvorio u pjevane, Bizetov prijatelj skladatelj. U toj verziji se "Carmen" i danas najčešće izvodi, pa tako i u njujorškom Metropolitanu.
Najuspješnija i najizvođenija opera svih vremena bila je često i predložak za brojne filmske ili televizijske adaptacije. Najpoznatija prva dogodila se 1915. godine u režiji Cecila de Milla. Naslovnu ulogu je tumačila tada najveća američka operna zvijezda, pa tako i zvijezda Metropolitana Geraldine Farrar. Ali njezin glas se na filmu nije mogao čuti jer se radilo o nijemom filmu!
Mama u operi
Posljednji filmski uradak na temu "Carmen" za koji znam, dogodio se 2001.u režiji Roberta Townsenda. Film je naslovljen "Carmen: A Hip Hopera ". Ovdje se Bizetova glazba može čuti, ali je ona u aranžirana u hip Hop glazbenoj maniri.
Najveća hrvatska operna pjevačica koja je Carmen pjevala na najvećim svjetskim opernim pozornicama i jedina na pozornici njujorškoga Metropolitana je Ruža Pospiš Baldani. Samo u Metu pjevala je šesnaest predstava s partnerima kao što su Tucker, Vickers i Domingo. Nažalost nisam je imao prilike gledati i slušati u New Yorku, ali jesam kao dječak u Zagrebu. Frasquitu, prijateljicu Carmen, pjevala je tada u operi moja mama Nada Ruždjak.
Dopustite mi da završim s mojom starom dječačkom frustracijom. Na kraju predstave bi redovito Ruža Pospiš Baldani dobivala veći pljesak od moje mame. Nikako to nisam mogao razumjeti niti prihvatiti. Uostalom, da se tada mene bilo pitalo, opera se uopće ne bi trebala zvati "Carmen", nego "Frasquita"!
