Autor pulskih korijena
Goran Vojnović: "Uz Ljubljanu, Pula je jedino mjesto gdje se ne osjećam strancem"
(Zvonimir Guzić)
Goran Vojnović piše romane, eseje, kolumne, dramske tekstove i filmske scenarije, a režira filmove i kazališne predstave. Dobitnik je brojnih domaćih i međunarodnih nagrada. Nedavno je objavio svoj peti roman, "Šum češnje", a nedugo nakon toga završio je i snimanje svojega novog filma "Jugoslavija, moja dežela".
Majka mu je iz Pule, gdje su živjeli njegova baka i djed, a on provodio ljetne praznike i uvijek se rado vraćao. Jedan je od gostiju ovogodišnjeg Sa(n)jma knjige u Istri, odnosno programa "Ljubljana bere".
Ljubljana bere
I ove godine gostujete na Sa(n)jmu knjige u Istri, ali ne kao autor.
- Ove sam godine dio obilježavanja desete obljetnice programa "Ljubljana bere". Član sam ljubljanske literarne reprezentacije i to mi je velika čast. Uz to, moj se ovogodišnji nastup može razumjeti i kao najava budućeg gostovanja na kojem bih, ako mi zvijezde budu naklonjene, trebao predstaviti hrvatsko izdanje svojega novog romana "Šum češnje", koji je u Sloveniji objavljen prije mjesec dana.
Za svakog autora proces ekranizacije vlastitog djela predstavlja poseban trenutak. Kako se odvija taj proces i jeste li i Vi uključeni u njega?
- Nedavno sam završio snimanje filma prema romanu "Jugoslavija, moja dežela", u kojem potpisujem scenarij, dok redateljsku ulogu dijelim s Aleksandrom Popovskim. To je, nakon filma "Čefurji raus!", moje drugo iskustvo s ekranizacijom književnog djela i svjestan sam da ne postoji samo jedan način na koji se književnost može prenijeti na filmsko platno. Roman "Jugoslavija, moja dežela", koji tematizira raspad Jugoslavije i ratne zločine, napisao sam prije petnaest godina, u vrijeme kada je Srbija Ratka Mladića predala Haškom sudu, a film smo snimali dok je u toj istoj Srbiji pokopan uz sve počasti. Dakle, čak i da je filmska priča u potpunosti slijedila onu iz romana, a nije, danas bismo je pričali u radikalno izmijenjenom svijetu, pa su i njezini naglasci i poante bitno drukčiji.
Iako nikada niste službeno živjeli u Puli, ona je itekako prisutna u Vama, što je vidljivo i u Vašim djelima.
- Uz Ljubljanu, Pula je jedino mjesto na svijetu gdje se ne osjećam strancem. Što sam stariji, to mi je taj osjećaj dragocjeniji. Kada sam bio mlađi, često sam se osjećao strancem i u vlastitom gradu, ali to mi nije smetalo. Štoviše, znao sam uživati u osjećaju stranosti, čak sam ga i njegovao u sebi. No, čini se da sam se umorio od toga pa mi danas godi što ne moram biti stranac. Gode mi boravak u Puli, sjedenje na balkonu našeg stana i slušanje glasova ljudi koji prolaze ispod njega.
Biografija Benita Mussolinija
Kakva je Pula danas, a kakva je ostala u Vašim sjećanjima iz djetinjstva?
- Kada je riječ o sjećanjima, u njima je prije svega mnogo ljudi kojih danas više nema - moje bake i djeda te mnogih drugih meni dragih Puljana. Upravo je to ono što današnju Pulu čini drukčijom od one nekadašnje. Svaki put kada dođem, osjetim odsutnost onih koje ondje više ne mogu sresti.
Što trenutačno pišete?
- Trenutačno radim na kazališnoj adaptaciji prvog dijela romaneskne biografije Benita Mussolinija "M. Dijete svojega vremena" Antonija Scuratija, koju će u kazalištu u Novoj Gorici postaviti Ivica Buljan.
Koji su Vaši projekti i planovi?
- Najprije me čeka montaža filma "Jugoslavija, moja dežela" a nakon toga, tko zna.
