Razgovor s mladim redateljem
Patrik Lazić se predstavom "Matija" vraća u rodni grad: "Žalimo junakovu nevolju, a plašimo se da bi se to moglo i nama dogoditi"
(Foto Ida K. Rosanda)
S Patrikom Lazićem, Puljaninom, redateljem predstave "Matija", razgovarali smo o gostovanju ove predstave u Istarskom narodnom kazalištu - Gradskom kazalištu Pula 16. studenog, kao i o njegovim planovima i projektima.
Puno sumnji
Jedan ste od najperspektivnijih redatelja u regiji, režirali ste brojne sjajne predstave i sada se vraćate pulskoj kazališnoj kući s predstavom "Matija". Kako je došlo do realizacije ove predstave prema djelu Drage Hedla?
- Iz današnje perspektive, godinu dana nakon premijere predstave "Matija", još uvijek se čudim da smo uspjeli realizirati predstavu u zagrebačkom kazalištu Arterarij. Riječ je o malom intimnom nezavisnom teatru u čiji prostor stane četrdesetak gledatelja i kojeg umjetnički vodi glumac i redatelj Romano Nikolić. Imao sam sreću neposredno pred objavu pročitati autobiografski roman Drage Hedla koji je na mene ostavio veliki dojam. Za sebe sam krenuo pisati dramatizaciju, pod rizikom da ona možda ostane samo u mojoj ladici, jer sam smatrao da je veoma nepristojno pitati dozvolu Dragu Hedla za postaviti predstavu niti mjesec-dva od kad je roman izašao. Ipak, Romano i ja smo odlučili riskirati i pitati Dragu i Ljerku Hedl što misle o toj ideji. Na početku je bilo jako puno sumnji, dilema, nitko od nas se nije poznavao od ranije, plašili smo se kako toliku bol približiti gledateljima. Ali najzad smo svi zajedno odlučili da probamo. Iako je roman u međuvremenu doživio četiri izdanja s više od 6.000 prodanih primjeraka, a za njega su se poslije interesirale i velike nacionalne kazališne kuće, i dalje smatram da je pravo mjesto za kazališnu postavku ovog romana samo i isključivo Arterarij. Prvo, Matija je maštao da će kada napuni 55 godina napustiti posao na Yaleu i osnovati malo nezavisno kazalište. A drugo, Arterarij već godinama obrađuje teme ratnih zločina, prisilnih deložacija i drugih gorućih tema pa ima li boljeg mjesta za postaviti nešto što je napisao veliki Drago Hedl?!
Roman je iznimno snažan, potresan. Kako ste ga pretvorili u predstavu koja nije nikoga ostavila ravnodušnim?
- I dok sam pisao dramatizaciju, a i poslije tokom proba s glumcima, vraćao sam nas cijelo vrijeme na misao koju je i Miljenko Jergović zapisao u pogovoru knjige: ovo nije knjiga o depresiji i njezinim žrtvama! Htio sam da napravimo predstavu upravo o suprotnom, o životnoj snazi i nadi da je i najteže moguće preživjeti. Kada govorimo o kazališnoj katarzi, najčešće govorimo o oslobađanju gledatelja od straha. Još je Aristotel objašnjavao da gledatelj dok prati tragičnu sudbinu junaka na pozornici, poistovjećuje se s njim te proživljava emocije straha i sažaljenja: žalimo junakovu nevolju, a plašimo se da bi se to moglo i nama dogoditi. Tako i u Matiji: žalimo roditelje koji dožive najgore što se roditelju može dogoditi da izgubi dijete suicidom, a istovremeno se plašimo što ćemo ako se nešto slično dogodi nama, preispitujemo se posvećujemo li dovoljno pažnje našim bližnjima, uviđamo li dovoljno muči li ih nešto. I sada dolazimo do pitanja kraja predstave. Smatrao sam da imamo odgovornost da taj strah kod gledatelja pravilno usmjerimo i postignemo ono o čemu i Aristotel piše: umjesto da se te emocije nakupljaju i opterećuju čovjeka, kazalište ih može na siguran način pokrenuti, pročistiti, osloboditi i donijeti gledatelju unutarnje olakšanje. Učiniti da se manje plaši najgoreg.
Zadirete u najintimnije dijelove knjige, i to vrlo uspješno.
- Sve drugo bi značilo iznevjeriti knjigu. Drago Hedl je secirao čitav njihov život, od najranijeg Matijinog djetinjstva do trenutka u kojem se prošlost i sadašnjost nažalost spoje tragedijom. Drago nemilosrdno traži prije svega svoju odgovornost, a onda i odgovornost sistema u kojem je Matija živio i radio. Sveučilišna bolnica na američkom Yaleu u kojoj je Matija radio kao uspješan znanstvenik, opisana je kao sustav u kojem naučnici neke pute spavaju u laboratorijama u strahu da netko ne dođe do njihovih otkrića, mahnito jure i sanjaju Nobela, a radi se sedam dana u tjednu do izgaranja. To je sustav u kojem je i Matija Hedl pregorio, i nije jedini. U pripremi za predstavu našao sam brojne članke u kojima studenti optužuju Yale da ih tjera da skrivaju svoje psihičke probleme jer bi ih prisilno udaljavali iz kampusa ako dožive psihičku krizu i to priznaju liječniku. Jedna studentica je tvrdila da ju je policajac nakon izlaska iz psihijatrijske bolnice pratio do doma i dao joj dva sata da spakira stvari. Yale je poslije promijenio niz spornih pravila o odnosu prema mentalnom zdravlju, ali sve ovo otvara puno šire pitanje: osjećamo li se dovoljno sigurno da unutar sistema kojem pripadamo kažemo "ne mogu više", bila to škola, fakultet, posao, obitelj…
Dati glas i karakter
Što je bilo najteže iz romana prevesti u kazališni jezik?
- Drago Hedl piše roman u prvom licu, kao dugi i bolni dnevnički zapis, a kazalište teško trpi gledati nešto iz samo jedne perspektive. Mi u kazalištu uvijek gledamo total, ne možemo kao film kamerom pratiti samo jedan lik. Treba nam sukob minimalno dvije strane. Dakle, i ostali likovi su u predstavi morali dobiti svoj prostor. To mi je bilo najteže, dati glas i karakter ostalim licima. Odlučio sam dramatizaciju napisati za tri lika: Dragu, Matijinu majku Ljerku, i samog Matiju koji u dramatizaciji predstavlja sve druge likove: profesorice, inspektore, predstavnice tog surovog birokratskog sistema koji je 37 dana komplicirao prijevoz Matijinog tijela iz Amerike u rodni Osijek… Odluku da Matija prelama sve druge likove preko sebe sam donio iz razloga što upravo preko tih drugih likova, roditelji iznova upoznaju Matiju, saznaju o njemu stvari koje nisu znali, i na neki način vode dijalog s dijelovima ličnosti svoga sina o kojima nisu imali puno saznanja. Iako sam razne intervencije morao napraviti da bi roman stao u niti sat i pol predstave, nijedna riječ nije dopisana. Uspio sam ispričati priču koristeći isključivo Dragove rečenice. Tu dodatnu odgovornost sam imao jer radim s nečijim autobiografskim materijalom, pa bi svako dopisivanje bilo udaljavanje od istog.
U Vašim predstavama predstavljate uvijek ozbiljan umjetnički iskorak?
- Hvala Vam na tome, volio bih da je tako, ali ipak mislim da bi bilo suviše pretenciozno ovo potvrditi. Naš kazališni sistem nije napravljen tako da potiče umjetničke iskorake. Da bi redatelj živio od režije kao slobodan umjetnik, on mora režirati tri do četiri predstave godišnje. Neki filmski redatelji, na primjer, za cijelog života naprave tri-četiri filma. Nije realistično očekivati da bilo tko može napraviti ozbiljne umjetničke iskorake četiri puta godišnje! U nekim državama poput Irske, Francuske, testirali su sistem u kojem su umjetnici dobivali redovnu mjesečnu plaću bez da su morali nešto konkretno isporučiti. Sigurnost koju su dobili znajući da će moći platiti stanarine, režiju, hranu, pokazala se kao ključna za kreativnost: vrijeme posvećeno stvaranju je poraslo, samim time i broj nastalih radova, a pozitivno je uticalo na financijsku sigurnost i psihološko stanje umjetnika. Irska je, na primjer, odlučila nastaviti s ovim programom kao trajna mjera podrške. Ali to je pitanje svakog pojedinačnog društva i odnosa države prema svojim umjetnicima. Ja zadnjih deset godina živim i radim u Srbiji, gdje nakon završene kazališne režije radim na istom fakultetu kao asistent na glavnom predmetu. Mi smo zadnjih nekoliko godina trpjeli ozbiljnu odmazdu sada već bivšeg Vučićevog režima i kao umjetnici i kao prosvjetni radnici, pa nije bilo prostora da uopće maštamo o irskom i francuskom modelu.
Od samoga početka Vaše karijere, još kao vrlo mlad, bili ste, Vašim idejama i odabranim temama, ispred vremena. Je li Vam je to otvaralo ili zatvaralo vrata? Što biste, uz današnje iskustvo, promijenili?
- Mislim da nije stvar u tome da sam bio ispred vremena, nego se trudim propitivati dominantne narative. Duboko sam uvjeren da umjetnici trebaju svakoj vlasti biti opozicija, korektiv, kritika. Umjetnici nikada ne trebaju biti uz vlast i dominantne narative, pa makar ta vlast bila najbolja. Evo primjer: kao zaposleni na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu odakle su naši studenti pokrenuli studentske blokade koje su dovele do konačne pobjede nad Vučićem na izborima neki dan, dvije godine smo ih u tome beskompromisno podržavali. Ali to ne znači da ih kao umjetnik neću kritizirati kada bude potrebno, jer oni će sada biti vlast. Kada tako živite i odlučite svakoj vlasti biti kritika, onda vam se neminovno neka vrata zatvore, ali se neka uvijek otvore. Brojni umjetnici, posebno mladi, plaše se odbijati ponude jer misle da drugih prilika neće biti, a ja sam uvjeren da se dosljedna karijera više gradi odbijanjem ponuda, nego prihvaćanjem. To je teži put, ali postoji puno drugih poslova na kojima se može brže, više i lakše zaraditi za život. Ako biramo biti umjetnici, to nosi odgovornost da budemo korektiv društvu u kojem živimo, da stalno nerviramo koliko zanovijetamo.
Znači li Vaš povratak s "Matijom" i da ćemo Vas češće viđati u pulskoj kazališnoj kući?
- Ne znam, to je odluka na novoj upravi kazališta koja uskoro dolazi. Čestitao bih dugogodišnjoj ravnateljici Gordani Jeromela Kaić na doprinosu našem kazalištu svih ovih godina i želim joj sretan i miran odlazak u zasluženu mirovinu. Od nove uprave tek očekujem čuti plan i program, kao i da bude dostupna javnosti i otvorena za pohvale i kritike. Očekujem i vidjeti što će se dalje događati s tužbom Sanele Pliško kojom osporava odluke gradonačelnika o njezinu razrješenju iz Kazališnog vijeća INK, a koja je vraćena na ponovni postupak.
Emotivan i bolni odnos
Kako ocjenjujete pulski kazališni život?
- Kao i u svakom manjem gradu, mogućnosti kazališnog života su ograničene pa se s tim ograničenjima nosi i pulski kazališni život. Mislim da je jako značajno što naše kazalište često ulazi u koprodukcije sa većim kućama i drugim umjetničkim organizacijama. To je smjer koji bi bilo dobro zadržati jer je to jedini put da kazališta iz perifernih mjesta budu aktivno uključena u kazališni život zemlje i da se spajaju resursi. U zadnjoj godini INK-ova predstava "Ljudski glas" u izvođenju Dijane Vidušin i režiji Juga Đorđevića osvojila je toliko nagrada, uključujući i najznačajniju godišnju strukovnu nagradu hrvatskog glumišta. To su sve veliki koraci za jedno kazalište izvan centara. Ipak, najveći značaj bih dao važnom jubileju koji slavimo ove godine: trideset godina Dramskog studija INK iz kojeg sam i sam potekao i koji daje ogroman doprinos pulskom kazališnom životu. Umjetnički i etički, ja danas ne bih bio ja da nisam proveo djetinjstvo i mladost u tom studiju i učio od Marijane Peršić, Aleksandra Bančića, Andree Gotovina i drugih. Kao ocjenu pulskog kazališnog života možemo spomenuti samo neka imena koja su prošla Studijom za ovih trideset godina: Jadranka Đokić, Dijana Vidušin, Matija Ferlin, Helena Minić, Aco Švabić, Vedran Živolić, Nika Ivančić…
Iako ste imali problema zbog režiranja ceremonije otvorenja Pulskog filmskog festivala u znaku pjesme "Bella Ciao", to Vas nije pokolebalo da nastavite Vašim putem i stalno činite da umjetnost snažno korespondira s aktualnim trenutkom?
- Nakon te ceremonije dobio sam razne oblike prijetnji smrću, ali hajde da se nasmijemo na sve to. Najzanimljivije mi je bilo kad su pisali da sam "Srbenda" koji je po Vučićevom naputku uvrstio "Bella Ciao" u otvaranje festivala, to je dosta zanimljiva teorija i jako je zabavno zamišljati Vučića kako između "Oj, Kosovo, Kosovo" pjeva "Bella Ciao" i šalje mene nazad u Pulu da s Tanjom Miličić širim antifašističku propagandu. Nemam problem s time što sam nedovoljno Hrvat i nedovoljno Srbin, svakako su za mene nacije izmišljena priča i ne identificiram se s njima. Jedna od najznačajnijih suvremenih teatrologinja, Erika Fischer-Lichte, koja je prije petnaestak godina gostovala i na našem Sajmu knjige i predstavila svoju "Povijest drame", ponudila je meni iznimno blizak pogled na povijest kazališta. Ona povijest europske drame promatra kao povijest identiteta, pokazujući kako je kazalište kroz različite epohe oblikovalo i preispitivalo ključna identitetska pitanja zajednica u kojima je nastajalo. Drugim riječima, kazalište se uvijek bavilo neuralgičnim točkama određenog društva, njegovim vrijednostima, sukobima i promjenama.
Planovi, želje?
- "Matija" nakon Pule do kraja godine gostuje u Sarajevu i Beogradu, a u prosincu počinjem novu predstavu u Zagrebačkom kazalištu mladih. Po tekstu "Ples na broju 60" Espija Tomičića, s Doris Šarić Kukuljica i Vedranom Živolićem u glavnim ulogama, istražujem emotivan i bolni odnos između unuka i bake koja se bori s demencijom, u trenucima kada postaje jasno da više ne može živjeti sama. Premijera je u veljači sljedeće godine. Ponosan sam i da se moja najizvođenija beogradska predstava "Naš sin" približava svom stotom izvođenju, a u gotovo pet godina gostovali smo u Dublinu, Dresdenu, Milanu, Bratislavi, Bruxelesu, Temišvaru… To ju čini jednom od međunarodno najizvođenijih domaćih predstava u Srbiji, a u siječnju gostujemo u Torinu.
Tko je Patrik Lazić
Patrik Lazić (1995, Pula). Kazališni redatelj i autor koji je završio osnovni i master studij na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu kao najbolji student režije u generaciji (nagrada Dr. Hugo Klajn), u klasi prof. Egona Savina. Na istom fakultetu sada radi kao stručni suradnik na glavnom predmetu Kazališna režija i studira doktorske studije.
Diplomirao je 2019. godine u Beogradskom dramskom pozorištu s predstavom "Fine mrtve d(j)evojke" po tekstu Mate Matišića. Neke od predstava koje je režirao su: "Naši roditelji" (Beogradsko dramsko pozorište, 2026), "Ljudi odozgo" (Teatar na Brdu, Beograd, 2026) "Matija" (Arterarij, 2025), "Klimaks" (Hartefakt, 2023), "Kamen" (Beogradsko dramsko pozorište/Zagrebačko kazalište mladih, 2021), "Sve nesrećne porodice liče na srećne porodice" (Narodno pozorište Pirot, 2021), "Potplaćeni! Ne plaćamo!" (Istarsko narodno kazalište – Gradsko kazalište Pula, 2021), "Smrt gospodina Goluže" (Pozorište mladih Novi Sad, 2020)…
U polje potpunog autorstva iskoračio je predstavom "Naš sin" (Hartefakt Kuća, 2022.) u kojoj se prvi put predstavio kao kompletni autor. Predstava je do danas odigrana skoro sto puta i obišla desetak europskih festivala (Milano, Dresden, Dublin, Bratislava, Dusseldorf, Bratislava, Temišvar…) čime je postala jedan od međunarodno najizvođenijih domaćih predstava u Srbiji. Nastavak trilogije je premijerno izveden ove godine u Beogradskom dramskom pozorištu predstavom "Naši roditelji" kao nastavak njegovog istraživanja autofikcije.
Dobitnik je godišnje nagrade Beogradskog dramskog pozorišta za režiju predstave "Fine mrtve d(j)evojke", dok je ista predstava osvojila i nagradu za najbolju predstavu na 9. Festivalu prvoizvedenih predstava u Aleksincu. Nagrađen je i specijalnom nagradom za uspostavljanje inovativnih pristupa na 58. Festivalu Joakim Vujić, a proglašen je i najboljim mladim redateljem na TNT festivalu u Krajovi. Dobitnik je nagrada za dramatizaciju romana "Matija" na 36. Festivalu Marulićevi dani i 31. Međunarodnom festivalu malih scena u Rijeci. Dobitnik je i nekoliko nagrada za predstavu "Naš sin": najbolja predstava prema izboru mladog žirija na Fast Forward festivalu u Dresdenu, nagrada za dramski tekst na Art Trema Festu u Rumi itd.
Od 2018. do 2025. godine je režirao otvaranja Pulskog filmskog festivala u pulskoj Areni. Uz Biljanu Srbljanović je predstavnik Srbije u europskoj mreži dramskih pisaca Fabulamundi - Novi glasovi, a u beogradskom Hartefaktu radi kao programski suradnik od 2022. godine do danas.
