DRAGO KRALJEVIĆ, BIVŠI VELEPOSLANIK

RELATIVIZIRANJE FAŠIZMA U SUSJEDSTVU: Talijani su počinili masovne zločine u Drugom svjetskom ratu, a već ih punih PEDESET GODINA PRIKRIVAJU

| Autor: Sanja BOSNIĆ

Nakon Drugog svjetskog rata dogodio se veliki apsurd kojeg su i sami Talijani nazvali najslavnijim povijesnim spomenikom gluposti. Prvi ministar pravosuđa Palmiro Togliatti uveo je čin milosrđa, institut amnestije fašista, čime su brojni ex fašisti/postfašisti jednostavno nastavili s radom u pravosuđu, državnoj upravi, društvenim organizacijama, politici..., naglašava Kraljević

Italija je prikrivala ratne zločine iz Drugog svjetskog rata punih pedeset godina i ne čudi zbog čega je danas relativiziran pristup fašizmu i ratnim sjećanjima. Unatoč postojanju prikupljene dokumentacije na više od 13 tisuća stranica o fašističkim zločinima i fojbama te poslijeratnom egzodusu, 50 godina je ova tema bila zatirana, a njezine se posljedice najbolje mogu zapaziti u Danu sjećanja (na fojbe) u Italiji ili prošlogodišnjem skandaloznom nastupu predsjednika EU parlamenta Antonija Tajanija, koji je u Basovizzi kraj Trsta, prisjećajući se žrtava fojbi, neskriveno Istru i Dalmaciju nazvao talijanskim teritorijem, istaknuo je mr.sc. Drago Kraljević, bivši veleposlanik RH u Republici Italiji na održanom predavanju "Posljedice prikrivanja nacifašističkih zločina u Italiji na suvremene hrvatsko-talijanske odnose".

Potpuno rasulo

U svom je izlaganju Kraljević iznio zanimljive podatke iz povijesti razvoja fašizma i njegovim sveobuhvatnim posljedicama, kao jednim od arhetipa totalitarnih sustava o kojima se u Italiji desetljećima nije govorilo, uspoređujući ih s najnovijim nastojanjima rehabilitacije ustaštva kroz represivne aktivnosti ekstremnih hrvatskih političara, kojima sustav liberalne demokracije služi za polarizaciju društva. Kako se moglo dogoditi da Italija kao nekadašnja hraniteljica fašizma ostane neosuđena, nekažnjena i da ratni zločinci nisu procesuirani pred ratnim vojnim sudom po uzoru na njemački Nirnberški proces te kakve reperkusije je to ostavilo na razvoj društveno-političkih odnosa kroz poslijeratne godine s bivšom SFRJ, a danas Hrvatskom, na studiozan je način Kraljević pokušao ponuditi odgovore.

- Nakon kapitulacije Kraljevine Italije 1943., u Italiji nastupa rasulo i građanski rat. Formirana je postfašistička "Vlada juga", dok je sjever ostao pod okupacijom Trećeg Reicha. Odnosi snaga se stubokom mijenjaju pa "Vlada juga", nekad fašistička Repubblica di Salo, postaje saveznica svojim bivšim neprijateljima Amerikancima, talijanskim partizanima, NOP-u Jugoslavije, a novi neprijatelji postaju joj bivši saveznici: NDH, ustaše, četnici i Treći Reich uspostavljen na sjeveru Italije. Međutim, već 1944. Italija ne priznaje avnojevsku Jugoslaviju i odluke ZAVNOH-a i AVNOJ-a, pa ne pristaje niti na izručenje ratnih zločinaca komunističkoj Jugoslaviji, što i ne čudi jer je prvi premijer nakon kapitulacije Kraljevine Italije (1943.) bio maršal Pietro Badoglio (Musolinijev nasljednik) i sam optužen za ratne zločine počinjene u Etiopiji, objasnio je Kraljević.

Istaknuo je da se s tom politikom prikrivanja zločinaca nastavilo i po završetku Drugog svjetskog rata kada je prvi ministar pravosuđa postao generalni sekretar KPI (Komunistička partija Italije) Palmiro Togliatti. Postojala je objektivna nada, rekao je Kraljević, da bi se tada mogli izručiti ratni, nacifašistički zločinci, kao i svi ostali koji su pronašli utočište u Italiji, pri čemu se u Jugoslaviji prvenstveno mislilo na ustaše, četnike, nedićevce, ljotićevce, baliste i bjelogardejce. Međutim, dogodio se veliki apsurd kojeg su i sami Talijani nazvali najslavnijim povijesnim spomenikom gluposti. Togliatti je, naime, uveo čin milosrđa, institut amnestije fašista, čime su brojni ex fašisti/postfašisti jednostavno nastavili s radom u pravosuđu, državnoj upravi, društvenim organizacijama, politici... Kraljević je naglasio da je upravo ovakva odluka postala krucijalna za razumijevanje svega što se kasnijih godina zbivalo oko zatiranja i ignoriranja fašizma kao zločinačkog pokreta u Italiji.

Egzodus i fojbe

- Prvi koji je jasno progovorio o razlozima prikrivanja fašističkih ratnih zločina bio je talijanski ambasador u Moskvi Pietro Quaroni, ustvrdivši da bi izručenje prvog njemačkog zločinca (nacista) iz Italije dalo za pravo velikom broju zemalja da zatraže izručenje talijanskih ratnih zločinaca za koje se smatralo da su počinili zločine u njihovim zemljama, a pretpostavljalo se da je riječ o broju od preko 30 tisuća, objasnio je Kraljević.

U tom kontekstu Italija nije bila spremna izručiti ni optuženike za počinjene zločine na prostorima Jugoslavije, a što se Saveznicima činilo opravdanim, jer su u to doba Titov komunistički režim doživljavali nehumanim i nedemokratskim sustavom. U svojim argumentacijama Talijani su se pozivali i na egzodus talijanskog stanovništva iz Istre i Dalmacije, kao i na fojbe, navodeći da je Tito imao za cilj otimačinu i nacionalizaciju. Kraljević je ustvrdio da su Saveznici tada prihvatili sve talijanske argumente i stoga nije pokrenut talijanski Nürnberg. Ovime je ujedno bila zanemarena uloga Italije kao fašističke zemlje koja je to bila još od ranih dvadesetih godina XX. stoljeća.

- Brojni fašisti su jednostavno okrenuli leđa agendi prošlog totalitarnog režima i pridružili se antifašističkoj borbi, demokraciji i Saveznicima te objavili rat Trećem Reichu, uspješno brišući crne stranice fašističke povijesti, kazao je Kraljević, pri tome navodeći kao iznimku liberalnog novinara Panfilija Gentilea, rijetko objektivnog i hrabrog intelektualaca koji je već 1947. godine javno prozivao i kritizirao transformirane fašiste u antifašiste, nazivajući tu pojavu novim sociološkim fenomenom "drugog fašizma". Gentile je upozoravao da zanemarivanje fašističkih manjina predstavlja prijetnju društvu, podmuklo njegujući i šireći antidemokratske osjećaje, s dalekosežnijim posljedicama po talijansko društvo. A takvo je zatiranje ratnih zločina i nepriznavanje fašističkih grijeha u Italiji potrajalo punih 50 godina, sve do 1994. kada je u arhivu talijanskog tužiteljstva u Rimu otkrivena dokumentacija od 695 fascikala istraga o nacifašističkim pokoljima nakon pada Italije u kojima je ubijeno više od 15 tisuća talijanskih civila. Tek je 2003. osnovana prva parlamentarna komisija koja se bavila utvrđivanjem razloga zbog kojih se prikrivala sva ta kompromitirajuća dokumentacija, nakon čijih je otkrića talijanska historiografija postepeno počela prihvaćati ideju da se to tajilo jer se fašistički režim ipak temeljio na masovnom konsenzusu Talijana koji su njegovim padom doživjeli kulturološki šok i ozbiljnu krizu vlastitog identiteta, prenio je pomalo šokantnu spoznaju Kraljević, povezujući to s činjenicom da je nakon Drugog svjetskog rata na prvim demokratskim izborima za Republiku Italiju glasalo 12 milijuna, a za Monarhiju čak 10 milijuna građana.

Političke patologije

- Previše je brzih odgovora i površnih objašnjena iznošeno kroz povijest o nagloj preobrazbi mnogih talijanskih intelektualaca iz fašista u antifašiste. Takve paušalne ocjene, stereotipi uzimani su kao simbol jedinstvenog stava društva koji zagovara jednu od najčvršćih zajedničkih osobina o fleksibilnom karakteru Talijana, iznio je Kraljević neke od tih teza kojima se kroz noviju povijest htio relativizirati i prikriti utjecaj fašizma na mentalitet i običaje talijanskog naroda.

Naveo je primjer slavnog pisca Umberta Eca koji je na tu temu govorio u svojim predavanjima i knjizi "Vječni fašizam", upozoravajući da se zbog tog relativiziranja latentni fašizam i danas širi kao ljuta trava u stotinama novih oblika političkih patologija koje treba na vrijeme prepoznati i prevenirati da se više ne bi ponovio fašizam, nacizam, ustaštvo...

- Unatoč buđenju svijesti i brojnim kritikama novijih talijanskih intelektualaca, poput Eca, Italija se ne srami fašizma kao što se Njemačka srami svog nacizma. Nijemci su prihvatili činjenicu da je narod u većini podržavao nacizam i za to snose konkretnu odgovornost. U toj je zemlji izražen osjećaj sramote i kajanja. Nacizam je u Njemačkoj službeno, politički i sudbeno osuđen. U sličnoj je namjeri, da bi se s Italije skinula stigma kao fašističke zemlje i da se talijanski narod te političari suoče sa svojom zbiljskom prošlošću, po prvi put 2016. javno progovorila Laura Boldrini, predsjednica Zastupničkog doma u talijanskom parlamentu (Camera) rekavši: "Skinite oznaku državne tajne s 13 tisuća stranica koje govore o ratnim zločinima koje su počinili nacifašisti tijekom Drugog svjetskog rata. Istinski demokratska zemlja se ne smije bojati svoje prošlosti koju treba osuditi."

Kraljević je zaključio da, unatoč ovakvim izdvojenim nastupima kritički nastrojenih političara, velika većina njih u Italiji ne pokazuje volju i spremnost za jednim ozbiljnim promišljanjem fašističke prošlosti i njezinog utjecaja na današnje društvo pa stoga ne bi trebale čuditi ni prošlogodišnje izjave Tajanija ili brojni govori mržnje prilikom obilježavanja Dana sjećanja u Italiji.

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter







Vremenska prognoza

Podaci preuzeti sa: www.yr.no


Web kamere

Pula

Pula: Banjole bay
Pula: Banjole bay

Pula

Pula: Amphitheater
Pula: Amphitheater