BARBAN
OTISCI POTKOVA Roman Branka Blažine: Najljepši poklon Prstencu za 45. rođendan
(D. MEMEDOVIĆ)
Stilom povjetarca Blažina je ispisao sagu o uraganu neizrečenih emocija, o izgubljenoj ljubavi, o neostvarenoj žarkoj želji, o tvrdoglavom ustrajanju na svome putu, o susretu sa starošću, o spletu sudbine ... i konačno o ispunjenju...
Barbanska Trka na prstenac za svoj 45. rođendan nije mogla dobiti ljepši poklon od romana "Otisci potkova" Branka Blažine. Posudim li riječi iz života konja tada je priča o životnoj trci Nina z Barbana napisana laganim kasom, a čitatelj i roman savršeno su uigrani poput vrhunskog jahača i njegova konja.
Roman kao bilješka povijesti
Stilom povjetarca Blažina je ispisao sagu o uraganu neizrečenih emocija, o izgubljenoj ljubavi, o neostvarenoj žarkoj želji, o tvrdoglavom ustrajanju na svome putu, o susretu sa starošću, o spletu sudbine ... i konačno o ispunjenju...
"Selo. Gotovo bajkovito. Negdje u Istri. Na Barbanštini" ( tako počinje roman ) - nije samo mjesto radnje, ono je lik gotovo ravnopravan glavnim likovima. Selo je opisano kao da diše i govori, misli i djeluje, osluškuje i prisluškuje, a koješta i ne oprašta. Ono se rukuje i pozdravlja. Ono i odumire.
Smješten na kraj 70-ih godina prošlog stoljeća početak romana nas upoznaje sa selom koje mladi napuštaju kako bi živjeli u gradu. Utisak koji ostaje iz opisa udaljenosti Barbana i Pule vjerno prikazuje koliko je ona bila ogromna, nikad naravno toliko ogromna fizički koliko mentalno i emotivno.
Iako je danas riječ o svega dvadesetak minuta vožnje automobilom, tadašnja udaljenost djeluje kao da je za putovanje bila potrebna cijela jedna svjetlosna godina i to je udaljenost koju Nino z Barbana nikada nije želio prijeći. Iako jest svraćao u grad.
Povijest se bilježi i konzumira na različite načine. Roman kao bilješka povijesti nešto je poput deserta. Iako su likovi izmišljeni, povijest oživljavanja viteške igre iz 17 stoljeća nije izmišljena. Kako bi se ipak konzumirala kao desert ona je romantizirana. Ispričana je iz perspektive glavnog lika Nina i njegove kako ju autor naziva 'seljačke filozofije'. Nino jednostavno voli Trku na prstenac i voli svojeg konja Glorijana. Tako ispričana povijest o Trci daje joj jednu drugačiju dimenziju, dublju i značajniju od tek još jedne viteške igre u funkciji promocije destinacije u turističke svrhe.
Breme zavičaja
"Otisci potkova" pričaju i priču o 'bremenu zavičaja' koje autor izrijekom spominje, ali i tonom dočarava kroz cijeli roman. Nino zapravo nosi to breme. Roman nas vodi kroz tri desetljeća barbanske Trke, vodi Nina do njegove sjede kose, a Trku do vremena kada su s njom odrasle i generacije rođene nakon ponovnog pokretanja te igre. Povratak mladih u selo kao jedan od motiva "Otisaka" posebno je zanimljiv. Selo u našem mileniju, posebno istarsko selo postalo je gotovo sinonim za turizam i baš kao što su jedna za drugom seoske kućice venule i urušavale tako u posljednja dva desetljeća u selima niču kuće za odmor.
Čitatelju će svakako biti izazovno otkrivati je li Nino pokleknuo pred zahtjevima novog vremena lagano surfajući kroz tečne rečenice Branka Blažine u kojima se skriva pregršt životnih mudrosti nenametljivo smještenih na kraj svakog poglavlja, a potom ponovljeno u naslov novoga s podnaslovom vezujući ih tako u neraskidivu nit koja vuče na nastavak čitanja.
Novo vrijeme selu nosi novu nadu pa baš kao što kažu da je čovjek povezan s cijelim svijetom čim stavi prst u more tako je i selo povezano za cijelim svijetom čim se spoji na internet. Dođu li ikad danas često spominjani digitalni nomadi na trajniji boravak u istarskom selu nadam se da će im netko ponuditi školu jahanja.
I... da ... krumpir se mora posaditi.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
