Ma kakvi pusti Kanari i New Yorki, meni je najlipše u Čepiću, kaže Dalibor Radović, posljednji aktivni pomorac iz tog naselja podno Učke koje administrativno pripada Općini Kršan. Doduše, iz tog je kraja, doznajemo, još jedan pomorac koji i dalje plovi, ali on trenutno ne živi u Čepiću. Možda zvuči čudno, ali Čepić je poznat po dugoj pomorskoj tradiciji. Iako se iz mjesta ne vidi more, ono je zapravo vrlo blizu, na svega pet kilometara. Uostalom, tu je bilo i jezero koje je fašistička Italija isušila 30-ih godina prošlog stoljeća. Dakle, voda Čepićanima nije strana, ali je svejedno neobično da je u jednom mjestu koje se ne nalazi na moru bilo toliko zanimanja za navigavanje i da je gotovo svaka kuća imala barem jednog pomorca. Zbog toga smo i došli u Čepić, doznati zbog čega je to tako, kakva ih je nevolja nagnala da se ukrcaju na brodove i plove svijetom. Jer taj se posao nikako ne bi mogao nazvati laganim, naprotiv.

Vrsta terapije

Na Dalibora smo naletjeli sasvim slučajno, raspitujući se ima li još uvijek pomoraca u Čepiću. Uskoro se razgovoru pridružio i njegov otac Serđo, koji je također bio pomorac. No, nije dugo ostao. Nakon desetak minuta već se počeo vrpoljiti. Odlazeći iz Čepića vidjeli smo ga da na traktoru odlazi u brajde. I po tome su Čepićani poznati, po vinogradima savršenog izgleda. Valjda su pomorcima brajde bila neka vrsta terapije kad bi se vraćali iz dalekog svijeta.

Upravo je Daliborova obitelj najbolji primjer te pomorske tradicije Čepićana. Ne samo da su mu nono, otac i stric bili pomorci, da on trenutno plovi, već mu i 24-godišnja kćer i 22-godišnji sin studiraju na Pomorskom fakultetu u Rijeci - ona brodsko strojarstvo, a on brodsku elektroniku. Ali kao da ni to nije dosta pa nam otkriva da je i njegov punac bio pomorac. "Mi smo tu baš od Čepića", napominje Dalibor.

"Moj nono je naviga pod Talijanima, je bi kormilar, a penziju je doživija u Jugoliniji. Je dobi i talijansku penziju. Tri je puta bi potopljen, jednom pod Austrougarskom i dva puta pod Italijom. Torpedirali su brodove na kojima je plovio. Ima je dva sina, moj otac i pokojni cijo, oba dva su finili školu u Bakru. Meni je otac radio na mostu, na navigaciji, zadnje je dela Chief Officer na stranca, a cijo je bio kapo makine. Ja sam električar. Prvo san dela na cargo brodovima, sada sam Chief Electrical Engineer na kruzerima", kaže Dalibor.

Imali smo zaista puno sreće da smo naišli na njega. Sutra putuje za Marseille, gdje se nalazi brod na kojem radi. Bit će neko vrijeme u francuskoj luci, a zatim put Paname. Tamo će ukrcati prve putnike nakon što su kruzeri zbog korone dugo vremena bili prazni. Njegov brod još tamo od prve polovice 2020. Kaže da je na kruzeru na kojem trenutno plovi prije pandemije bilo zaposleno 1.100 ljudi, a sada ih je ostalo niti sto.

Nas zanima zašto su Čepićani tako privrženi moru. Nekako to mjesto doživljavamo više kontinentalnim, valjda zato što tu iz prvog reda gledaš prema vrhu Učke. Dalibor na to pitanje nema odgovor. Njegov otac Serđo malo je konkretniji. "Tu je bilo siromaštvo. Nije bilo izbora za posao. Vjerojatno je sasvim slučajno sve to krenulo, netko je prvi otišao navigati pa su ga drugi slijedili. Pomorci su bili traženi", kaže Serđo. Još dok je ovdje bilo jezero nije bilo previše zemlje za obrađivati, bila je škrta, puna grota. Ali postoji još jedna teorija o zaljubljenosti Čepićana u more. "U ono je vrijeme bilo jako puno pomoraca i zbog toga što su tako imali mogućnost pobjeći odavde. Dolazili su do Amerike i ostajali tamo. Imao sam šest barbi u Americi. Teta mi je bila u New Yorku, koja mi je govorila da dođem živjeti kod nje. Ali tada sam već bio oficir na brodu. Rekao sam joj da će me Interpol tražiti ako se iskrcam", priča nam Serđo.

S mora u tvornicu

No, on nije plovio dugo. Kad mu je supruga ostala trudna, iskrcao se s broda i nikad se više nije vratio tom poslu. Prvo je na svijet došao Dalibor, a samo deset mjeseci nakon toga i kćer. Ali do tada je Serđo već oplovio gotovo čitav svijet. Rekord u plovidbi bez doticanja kopna mu je bio punih 45 dana. Išli su iz Beiruta oko Afrike u Dubai.

"Tamo smo im na Jugolinijinim brodovima vozili cijevi kad su počeli naglo širiti grad. Ribe je bilo koliko ćeš. Na perje smo je lovili. Jedan je Slavonac rekao da ima jako puno živina, misleći na morske pse", prisjeća se Serđo. Australija je jedini kontinent koji mu fali na toj njegovoj svjetskoj mapi. Ali Jadransko more je najljepše, primijetit će, kao uostalom što nam mnogi naši pomorci to kazuju. Dalibor nas, pak, iznenađuje jer kaže da Jadranom nije plovio - nikada. Naime, dosad je uvijek plovio na stranim brodovima koji nisu ulazili u Jadran.

Serđo je završio nautiku, a s tom strukom na kopnu nije imao nekog izbora za posao. Mogao je eventualno raditi u špediciji ili u nekoj lučkoj kapetaniji. No, odabrao je - industriju. "U Jugoslaviji su mi dali kutu, a u Hrvatskoj tutu", šali se Serđo. Radio je 25 godina u bivšoj labinskoj Tvornici poljoprivrednih strojeva (TPS). "Ja sam posluživa strojeve u TPS-u, kako konobar sam bio. To je bila najbolja tvornica na Labinštini. Kad je TPS propao, odo ja u Plomin gdje se trebala raditi trajektna luka, prijavio sam se za kormilara. Propalo je i to", konstatira Serđo, koji sada živi mirni umirovljenički život. Na more više ne ide. Kaže da za to čovjek mora biti dobrog zdravlja, jer si stalno na vjetru i u vlazi. Imaju Radovići barčicu u Plomin luci, ali na nju rijetko idu, pogotovo Serđo. Brajde su sada njegovo more.

Dalibor ne misli stati s plovidbom. To mu je, uostalom, bila životna želja. "Doma san od oca i pokojnega cijeta sluša vajka priče o moru. Nono i cijo su se jednom čak sreli s brodovima na Pacifiku. Toliko je tada bila jaka Jugolinija da je njihovih brodova bilo posvuda. Dandanas kad se spomene Jugolinija, to je pojam u pomorstvu. Kao klinac sam stalno slušao te priče i meni je želja bila, kad sam tu završio osnovnu školu, da grem u pomorsku školu u Bakar, međutim otac me ni pustio. Rekao mi je da grem va Labin i da izaberem koje god hoću zanimanje. 'Ali od kuće ne greš', rekao mi je. Završio sam za električara u Labinu. Oženio sam se, dobio djecu i počeo raditi neke druge poslove. Jedan dan me zva prijatelj iz Labina i pitao bi li išao na brod. Otac mi je rekao: 'Ti nisi normalan, kamo ćeš na brod.' No, krenuo sam, prvo na cargo brodove i pomalo napredovao. Nikad nisam požalio. Doduše, svi si pomorci uvijek postavljaju pitanje o kvaliteti takvog života, jer odvojen si od obitelji, nisi kod kuće. Jednostavno, volimo to. Uostalom, kažu da kad te ruzina nagrize, kad ti sol uđe pod kožu, gotovo si, ostaješ na moru. Prvotna je ideja bila da ću ići ploviti pet godina, da si nešto zaradim, riješim stambeno pitanje. Ali nakon pet godina, nastaviš dalje. Sad plovim već 13 godina. Ne namjeravam prestati", kaže Dalibor, kojem je taj jedan poziv promijenio život.

Dobre plaće

Sada, budući da je časnik na brodu, ima ugovore koji nisu jako dugi. Neće ga biti kući tri mjeseca. Inače mu ugovori traju po 10 tjedana, ali na snazi su korona protokoli, odnosno karantene, pa se zna odužiti. Uvijek se govorilo da su pomorci puni šoldi. Jesu li plaće i dalje visoke? "Još uvijek su dobre, ali to ovisi o tipu broda, o poslu koji obavljaš, odnosno o odgovornosti, ali i o tome jesi li u dobroj ili lošoj kompaniji", pojašnjava Dalibor.

Pitamo ih koje je more najgore, koje bi izbjegli da su mogli. Dalibor odgovara: "Sva su najgora kad je nevrijeme." Serđo, pak, dodaje da je u Perzijskom zaljevu uvijek jako puhalo. Ne bismo mogli reći da je Serđu žao što mu je sin na koncu završio na moru, ali sigurno bi bio sretniji da je kod kuće s famejom. Serđo se s broda iskrcao kad je trebao dobiti djecu, a Dalibor se ukrcao kad ih je već odgojio. "Trebaš ići vidjeti svijeta da biš znao da je doma najbolje. No, na brodu danas imaš svu tehnologiju, internetsku vezu, čujem se s obitelji svakodnevno. Kad sam tek počeo ploviti, mogao sam s broda zvati doma jednom na šetimanu", kaže Dalibor, koji je već jednom nogom na kruzeru s kojim će uskoro preko Atlantika. "Na putničkim brodovima je puno živahnije, ali je i veća odgovornost i više je dela", napominje.

Ni nakon ugodnog razgovora sa Serđom i Daliborom nismo izgubili onaj neobičan osjećaj da pričamo o debelom moru u podnožju Učke. Samo je snijeg falio na vrhu istarske planine pa da ugođaj bude još nadrealniji. S Radovićima se, srećom, tradicija nastavlja. Bit će još pomoraca iz Čepića.

Povezane vijesti

• Brgudac prkosi negativnim demografskim trendovima. Mladi se iz grada vraćaju na selo i obnavljaju djedovinu: "OVDJE SE OSJEĆA ZAJEDNIŠTVO KAKVOG SE SJEĆAM JOŠ IZ DJETINJSTVA"
• JE LI OVO ISTARSKO SELO MOGLO BITI POZNATO ZBOG SLAVNOG DRUGA? Preci Josipa Broza navodno su porijeklom iz Brozani, zaselka u općini Gračišće. Razgovarali smo s jednim od rijetkih mještana, Dragom Brozanom
• TUŽNA POVIJEST NAPUŠTENOG SELA ISPOD OPRTLJA: Od Pavletića su danas ostale samo ruševine. U mjesto su u Drugom svjetskom ratu upali Nijemci, pobili stanovnike i zapalili kuće. Preživjeli su se vratili, ali ne zadugo