"U kumrovačkoj lozi porodice Broz pamti se da su njihovi preci došli, bježeći pred Turcima, odnekud s bosansko-dalmatinske granice. Međutim, u brezjanskoj lozi predanje kaže da se prvi Broz doselio u Zagorje oko 1630. godine iz okolice Pazina u Istri", piše Vladimir Dedijer u knjizi "Novi prilozi za biografiju Josipa Broza Tita". Just Ivetac, pak, oslanjajući se na Dedijera, spominje kako navodno preci Josipa Broza Tita potječu iz zaseoka Brozani u općini Gračišće. Naravno da nam je to bilo dovoljno da se zaputimo u Brozane, koji se nalaze kojih stotinjak metara od ceste između Žminja i Pićna.

Drago Brozan, a svi se u mjestu prezivaju Brozan, kaže da je netko prije puno godina bio u selu snimati nešto o tome. Tada je prvi put čuo za tu štoriju da bi Titovi preci mogli biti iz ovog kraja. Ali nije se poslije dalje raspitivao je li tome doista tako. Na naš opasku da su taj podatak možda mogli iskoristiti da bi popularizirali svoje mjesto, podići kakav spomenik Titu ili nešto slično, Drago kaže da bi ga sada forši zaprli zbog toga, ali kasnije dodaje da to i nije loša ideja. Danas bi možda imali pokoju kuću za odmor, kakav bazenčić pride, a možda i, pretjerujemo, naplaćivali ulaznice za u mjesto, postali kao Brioni. Ovako u Brozanima nema turizma, samo četiri kuće novije gradnje. Stare kuće su se urušile. Bila je tu i oštarija. Čudno za tako malo mjesto s 15-ak stanovnika, ali bila je vrlo popularna i posjećena. Dugo je već nema.

Tvornica stakla

Drago nam prepričava što je to bilo prije više desetljeća. "Došli su tu slikati, tražili su rodbinu druga Tita, to se sićan. Mi smo se pravili važni jer su nas došli snimati. Imamo li veze s Brozovima u Zagorju, ja ti stvarno ne bin zna reći. Zato su valjda i istraživali." Na pitanje je li Tito ikad bio ovdje u Brozanima, kroz smijeh odgovara da nije. "Ali ja sam bio u Zagorju." Pitamo ga tko je to snimao, raspitivao se o porijeklu Maršala. "Ne znan, to je bilo '55., ili '56. Bija sam deset let star. A rođen sam 24. 5., ali san se pravio frajer da sam rođen 25. 5. (Titov "drugi" rođendan, Dan mladosti, op. n.). Kad su mi poslije dali dokumente i napisali datum rođenja 24. 5., san reka: još bolje, ja sam stariji od Tita. Sad niki špotaju Tita, a neki govore relativno dobro o njemu."

Imaju li u kući, ako već u selu nema biste, možda Titovu sliku? "Ja bin volija da imamo, meni ne bi smetalo. Ona ima križ", kaže Drago pokazujući na suprugu Redentinu, koja, pak, dodaje da ni njoj ne bi smetala slika Josipa Broza. Nikoga i ništa oni ne osuđuju. To im je, reklo bi se, životna filozofija. Svi su za njih samo ljudi.

Redentina i Drago žive u Brozanima od 1992. Prije 30 godina on je otišao u mirovinu. Živjeli su u Puli, u Ulici Bruna Kosa, radili u Tvornici stakla. "On je dela na peći, pa je bi poslovođa. Je poša s kvarnar i sedam ljet u penziju, jer je ima šest miseci benefikaciju", pojašnjava nam Redentina. Njoj Pula jako nedostaje, njemu manje, ako uopće. Ona će puno puta u našem razgovoru spomenuti da bi prodala dio zemlje i kupila malu garsonijeru u najvećem istarskom gradu. Njeno ime nam je neobično. "Mojoj teti iz Labina se muž zva Redentore. Su imali kćerku Redentu, ma je kao mala umrla. Kad sam se ja rodila, su rekli neka ja budem Redentina. I popi u Puli su me pitali da di su mi dali to ime."

Redentina i Drago su nevjerojatno gostoljubivi ljudi, otvoreni za svaki razgovor, puni humora, često podbadaju jedan drugoga. U braku su već 57 godina. Ono što je 1986. zamišljeno kao vikendica za kratki bijeg od grada postalo je početkom 90-ih njihov dom. Redentina je Gračišćanka, a Drago je rođen u Brozanima, ali vrlo brzo odlazi od kuće, seli u Pazin u đački dom. Sin je palog borca. Još je bio u majčinom stomaku kad mu je otac ubijen.

Ubojstvo iz zasjede

- Oca su ubili domaći. Jeno malo se kemu zamjeri, ča ja znan. Nisam htio ispitivati. Rekli su da ga je njemačka zasjeda ubila, ali bili su naši, domaći. Je treba neki sastanak održati tu blizu, su ga čekali kao zeca i su ga ukokali, smireno priča Drago.

U Pazinu je, kaže, živi pet let. "Sam završio dva razreda gimnazije i otišao za Pulu, završio školu za staklara i počeo raditi. U Pulu san doša z biciklon po bijeloj cesti. Ni bilo sfalta. Preko Savičente za Pulu."

Njegova majka je ostala živjeti u Brozanima cijeli život. Prisjeća se Drago da su nekada imali krave i ovce. "Palente, kruha, mlijeka je bilo uvijek, nisam nikad bi gladan. Ali se radilo. Od pet do šest i pol ujutro san mora krave čuvati, u sedam san ša na kurijeru u Žminj u školu. Onda se ni jelo mesa kao danas kad te volja, si jeo za Vazan, Božić… I dođe neki pop pred Vazmom, a mama je spremila kokoše. On je doša blagoslovit ne znan ča. I ponudili smo mu za jesti, rekli mu da ima i nekog mesa za jutri. Je blagoslovi i je poji, a meni moja mat jutri nije imala ča dat mesa. Oni nisu kako proklamiraju da su. Isto kao naši političari."

Nekad je u Brozanima bilo i, kako kažu, prahci i kokica. "Mi je bilo lipo hraniti ih. Ali ni on (Drago, op. n.) ni ja nismo kapaci za ubijati te životinje. Nam ih je milo", kaže Redentina. Drago naravno uzvraća: "Si mogla poć u vegeterijance". A ona zaključuje: "Ma ja volim da mi je mesa. Kad kuham maneštru ili jotu, volim si staviti kakovo rebro unutra, jer ko ne, mi ne gre."

Kad smo već kod životinja, Drago nam priča da su dok je bio mali u selu bila dva tovara. S njima su nosili šenicu u mlin. "Jedan je bi dobar i s njim se išlo, a onaj poredni je lipo spa. Moraš biti poredan i niki te ne dira, a ki je pravi, vajka se krca na njega", dijeli s nama svoje mudrosti i životno iskustvo. Ima još toga: "Kažu da u životu čovik se svega mora zasititi, ili mlad ili star. Su rekli, ki mali ne plaču i nisu poredni, onda će biti poredni kasnije. Ja sam se mlad oženio, sam se ispucao i sad sam gotov. Šalim se, ali u svakoj šali ima istine."

Drago je čovjek sa stavom. Doduše, nije taj stav čvrst kako istrijanska grota. Kaže da nije baš ateist, da ide u crkvu kad ga je volja. "Ja sve poštivan, sve praznike, i pravoslavne i katoličke." Pitamo ga vjeruje li u Boga. "Ne. Ja vjerujem sve i ne vjerujem ništa, kako rabi", govori kroz smijeh.

Poli Tilija

I njemu, priznaje, fali malo živosti u selu. Zato svako malo skokne do Pazina. Bio je tamo i prije nego što smo mi svratili. "Danas san se lipo ošiška, kao da san zna da ćete doći. Poli Tilija u Pazinu san bija na frizuri", otkriva. Za sutra već ima novu škužu da ode do grada. U Brozanima je, kaže, bilo živo kad je bila oštarija, pa i, kako kaže, žjog na balote. "Si moga jisti po noći, kad ćeš." Redentina se prisjeća što se sve znalo događati u tom malenom mjestu dok je bila gostiona. "Tuka su ti dolazile… Jedan je bi lovac i je dopelja mlade cure za neke stare Talijane. Orka mare, to su plesali, ljubili se. San rekla, ma ča će te mlade s tim starima. Za šolde valjda." I njoj fali oštarija, taj šušur. Kaže da voli razgovarati s ljudima, a sada nema s kim, osim naravno s Dragom. A on joj uzvraća: "Kako nema nikoga? Imaš breke i mačke." Ali joj fali - bazen. Ona bi se brčkala u bazenu ako već ne može u moru.

Opet počinje priča o prodaji zemlje. "Imamo puno toga za prodati, pa ko će ki kupiti… Ja bin kupila garsonjeru u Puli i da partim dok sam živa. Ako imaš kega, ima puno zemlje za graditi. Da partim ća, dok ne grem u Gračišće u cimitar. Dobro je dok moremo malo hodit, ali ne daj bože da pride nešto… Je grdo bit na selu, ljudi ni, ki će te peljat. Ni meni tu toliko grdo, grem hodit bez brige, ali imamo leta. Da mi je imati garsonjeru u Puli… Ali tamo su po 50 hiljada eura, su bogami skupe. Za nas dva bi bila dosta garsonjera, ali šoldi nima. Da moremo zemlju prodati, bi bilo lako." Razumljivo je da ima toliku želju za Pulom. Tamo im živi sin jedinac, unuke, pa i praunuke. No, Drago joj svejedno kontrira. "Imaš ovdje za pit i za jest." Ajd' sad ti na to uzvrati protuargumentom. Ali nema autobusa, vadi Redentina novi as iz rukava, budući da ona nikada nije imala vozačku dozvolu. "Zato bi šla ća jer ni korijer", kaže ona, a on: "Imaš taksiste, ljubavnika zoveš." Redentina se ne da smesti: "Za ljubavnika je prošlo vrijeme. Orka majka, san se zafrigala."

Stalno tako jedan drugoga podbadaju, ali pitomo, bez natruhe ljutnje i svađe. Ona bi, sad smo već jako dobro zapamtili, garsonijeru u Puli, i to u prizemlju. "Ma sada imaš lift, moreš i na deseti kat", kaže joj Drago. "Ima lift, ali ja ne volim, ja bi prizemlje", uporna je.

I ona se, kaže, navadila poć u Pazin. "Ali mi Pula nekako stane. Ja san najraje za Pulu. Ona mi baš fali. Ča ću u Pazin? To je malo veće selo, dva đira storin i više nimam kamo poć. A ča ni tako?"

Tende se

Oženili su se 1965. Redentina pamti točan datum, kao da je bilo jučer. "Smo se oženili u drugi misec na 27., a trećega mi je poša u vojsku." Tada se, koliko znamo služilo dvije godine. No, ne i Drago. On je u vojsci bio, kaže, 18 mjeseci. Je li to zato što se preziva Brozan pa su mu malo progledali kroz prste, pitamo ga, a on se samo smije. U vojsci se priključio zboru kad je čuo da će ići pjevati u Pulu, a sve da bi nakratko skočio do Gračišća i vidio Redentinu. "Znam kantat po svoje, ali nisam bio za zbor. Samo zbog tog puta sam se prijavija. A na kraju smo pobijedili, ma ja nisan kanta, su kantali drugi. Ja san piva, kako danas reču, na plejbek, san otvara usta."

Kako smo započeli razgovor o župniku, tko je, gdje živi i ima li on možda podataka o tome je li ikada ovdje živjela neka porodica koja se prezivala Broz, tako je tema sama od sebe skrenula na svećenike. Još jednom Drago ima svoju teoriju. "Neka i popi uživaju kako i svi drugi. I oni su od krvi i mesa. E sad, kemu je bolje pravoslavnim ili katoličkim popima. Jer ovi koji se smiju ženiti imaju obaveze, moraju se boriti za familiju. A naši moru hoditi kamo ih je volja i ne moraju nikoga hraniti. Da san ja pop, a ti koludrica, bi nas drugi tendili. Ovako moramo sami sebe." Pitamo ga paze li jedan na drugoga. "Tendimo se dok se moremo tenditi."

Povezane vijesti

• Brgudac prkosi negativnim demografskim trendovima. Mladi se iz grada vraćaju na selo i obnavljaju djedovinu: "OVDJE SE OSJEĆA ZAJEDNIŠTVO KAKVOG SE SJEĆAM JOŠ IZ DJETINJSTVA"
• "MA KAKVI PUSTI KANARI I NEW YORKI, MENI JE NAJLIPŠE U ČEPIĆU": Nekada je gotovo svaka kuća u Čepiću imala barem jednog pomorca. Danas to baštini jedino obitelj Radović iz koje Dalibor sutra ide tući debelo more
• TUŽNA POVIJEST NAPUŠTENOG SELA ISPOD OPRTLJA: Od Pavletića su danas ostale samo ruševine. U mjesto su u Drugom svjetskom ratu upali Nijemci, pobili stanovnike i zapalili kuće. Preživjeli su se vratili, ali ne zadugo