Bio je jedan od onih sunčanih i sparnih dana nadomak ljeta koji nas svojom količinom vlage u zraku uspavljuje. Teških koraka i kratkog daha, u šetnji obalom Sv. Pelegrina i Zlatoroga u predgrađu Umaga, osjetismo žeđ. Tražeći izvor okrijepe u kakvom usputnom kafiću, ugledali smo mali plažni objekt, udaljen 50-ak metara od morske obale. Simpatičnog naziva Bićerin, privukao nas je k sebi. Bićer vode, a može i bićerin kave, podizača energije i kognitivnih sposobnosti, za nastavak šetnje u prirodi, pomislih.

Zavlačimo se u hladovinu, okruženi gostima, žamorom oštrog njemačkog jezika i zveketom krigli piva sa susjednog stola. "Žifjeli!", glasno izgovaraju zdravicu. Jedan iz grupe, svjetlokosi i plavooki, na hrvatskom naručuje: "Molim vas, pjezme Olifera" i iz zvučne kutije glazba se razliježe zrakom. "Malinkonija u duši, u duši, u mojoj duši spava…", a austrijski gosti iz svega glasa zaore poput pratećih vokala. Romantičan filmski prizori, ili prozori, s pogledom u neku davno zaboravljenu morsku priču s plavog Jadrana. Snimamo pogledom. U zaustavljenom kadru opušteni gosti u kupaćim kostimima za stolom što piju Karlovačko pivo i jedu jadranske lignje na žaru, mirisni oblačak mora i dašak maestrala, a hihot i smijeh povremeno razbiju ljetnu tišinu dok se neki mokri crni pas zaigrano otresa od stola do stola, kao da želi probuditi ostale goste u lokalu iz idilične letargije ili fijakitisa. Sve baš pomalo liči na ne tako davno turističko zlatno doba koje je sada stalo u jedan Bićerin. Malinkonija nam kroz pukotine sjećanja slama srce i dušu.

Gracijela Milanović iz Umaga i Goran Kršić iz Zagreba već dvije godine vode Bićerin, plažni ugostiteljski objekt - fast food, smješten 50-ak metara od divlje plaže i utabane biciklističke staze koja izazovno vijuga u nastavku po umaškoj netaknutoj prirodi. Goran, kao pravi kavalir, predaje riječ Gracijeli s kojom u razgovoru otkrivamo niz zanimljivosti iz ugostiteljstva kroz mali živopisni vremeplov. Rodom je iz Bregi, seoca u srcu Istre, kraj Lindara, i pune se 42 godine bavi ugostiteljstvom. Naime, sve do prošle godine radila je u umaškom Istraturistu, kasnije Plavoj Laguni, plus tri godine kao učenica te čitav svoj radni vijek u tvrtki provela na aperitiv barovima po hotelima. Fali joj samo godina do umirovljenja, a ona se nadobudno bacila u vlastiti samostalni biznis. Zanimljiva odluka koja budi znatiželju. Zašto sada?

- Pa moja je baka običavala govoriti, daj si sama kuraja i sve će biti dobro! I dala sam si, jer sam to već dugo željela. No, imala sam šestero male djece i trebao mi je siguran posao, a ponekad sam radila i na dva radna mjesta, iz potrebe, kazuje.

Navodi motive za "bijeg" iz velike hotelijerske kuće.

- Nisam nikad imala većih problema s kolegama i šefovima na poslu, znala bih se prilagoditi svima, iako se odnos prema radniku bio promijenio u doba kada su Istraturistom upravljali Španjolci iz Sol Melije. Ne znam je li tomu razlog bila odluka Uprave ili povlaštenih direktora koji su postali menadžeri, ali zahtijevali bi poseban tretman i pažnju kada bi navraćali u hotel, što do tada nije bio slučaj u Istraturistu. Sve goste smo jednako tretirali, a kamoli naše zaposlenike, bezobzira na položaj. Kad su tvrtku preuzeli iz porečke Plave Lagune, odnos prema radniku se opet promijenio, ali nabolje. Postaju uljuđeniji, a to je osobito došlo do izražaja pri mom premještaju iz Umaga u Poreč, u hotel Albatros. Tamo sam osjećala manji stres. Šefovi su zaista bili uviđavni, spremni nam pomoći u gužvi, a i solidarnost radnika je tamo prisutnija jer uglavnom dolaze iz središnje Istre, Pazina, Višnjana, Lindara, Kanfanara…, za razliku od Umaga gdje je u hotele pristizalo osoblje iz Like, Srbije, Crne Gore… Istrijani su vrijedni ljudi i najbolji radnici, usudila bih se ustvrditi iz svog dugogodišnjeg iskustva, priča Gracijela.

Povezane vijesti

• U kafiću narušavao javni red i mir
• Terasa kafića S POGLEDOM NA PUNE KONTEJNERE
• Internetom kruži slika računa iz jednog jadranskog beach bara. GOST PIĆE PLATIO ČAK - 88 TISUĆA KUNA