TURIST U SVOM GRADU
DESET UMAŠKIH ZNAMENITOSTI "Godine prolaze, moj grad raste, a da nerijetko ne zapažamo ljepotu koja nas okružuje"
Moj rodni grad. Rasla sam od prvog udisaja na njegovim ulicama i parkovima, povezana s njegovim stanovnicima, starosjediocima i došljacima, objedinjujući proživljenu stvarnost kroz sve ove godine, a koja se danas zrcali u mojim osjećajima i stečenim vrijednostima
Neslužbena himna Umaga je "L' acqua della Muiella", a izvodila ju je legendarna umaška pjevačica Novella. Refren glasi: "E chi che a Umago vien non vol andar piu via…" Ili u slobodnom prijevodu "Tko u Umag dođe ne želi više otići iz njega…" Moj rodni grad. Rasla sam od prvog udisaja na njegovim ulicama i parkovima, povezana s njegovim stanovnicima, starosjediocima i došljacima, objedinjujući proživljenu stvarnost kroz sve ove godine, a koja se danas zrcali u mojim osjećajima i stečenim vrijednostima. Godine prolaze, moj grad raste a da nerijetko ne zapažamo ljepotu koja nas okružuje, brišući uspomene na mnoge izgubljene trenutke i drage osobe. Uočavamo ih tek onda kad se nešto vizualno promijeni ili nestane. Naš način života je naša kultura i kroz svako mjesto treba šetati širom otvorenih očiju da bi sebe bolje spoznali. A što bismo putniku namjerniku mogli ispričati o Umagu i dočarati u jednoj šetnji u krugu od 500 metara, da ne bude klišeizirana turistička priča, već preneseni zbir svih njegovih čarolija koje proistječu iz drugačijih vremena, pripojenih svakodnevnici, pa da nakon proživljenog i izmaštanog osvoji srce promatrača?
Pomaže nam u toj namjeri umaški publicist i novinar, umirovljenik Zlatan Varelija, naš nelicencirani vodič po gradu. Mali vremeplov započinjemo susretom na kavi, u neslužbenoj gradskoj kavani "TI-MI", otmjenom lokalu jednako tako uglađenog vlasnika Mira Prodana. Kavica je tu izuzetna. A po prvoj, ranojutarnjoj miriše cijeli dan. Prodanov lokal je najfrekventniji i najprivlačniji domaćima i gostima, onima u zlatnim godinama!
U njemu se njeguju stari kulturni običaji iz gradskih kavana. Čita uz kavu i komentara Glas Istre, Jutarnji list, Večernji list, Sportske novosti i 24 sata. Caffe čitaonica koji se nalazi u sklopu robne kuće i usputan je svima.
PRVA POSTAJA: "Tri kaktusa" iz Velog mista
Sunce nam je danas prijatelj i prati nas na svakom koraku. Našu slagalicu počinjemo kod frizerskog i beauty salona "Tri kaktusa". Ovdje je od 1953. do početka 2000-tih bila nadaleko poznata zadružna brijačnica, koja je nemalo podsjećala na onu famoznu iz serije "Velo misto". Jedino što su u njoj radila tri meštra (brice), pa je i prozvana "Tri kaktusa". U njoj su se umaški muškarci informirali o svim lokalnim i svjetskim događajima. Davne 1953. stigla su u Umag tri brijača iz Šibenika, Ante Zako Kristić, Srećko Cvitan Gude i Nikica Tanfara Rabija, i prema planu trebali ostati šest mjeseci, ali su ih Istranke zavele i osnovali su obitelji te ostali do konca života. Svi kasnije vrsni umaški brijači prošli su naukovanje u "Tri kaktusa". Ante Lukin, Stanko Kalik Brico, Giorgio Favretto, pa čak i Danijela Zakinja… Brijali su i šišali (ali kosu nisu prali) tako što bi svaka mušterija zauvijek odabrala svog bricu i dok bi čekali na red za uslugu, listali bi onodobne popularne novine: Front, Tempo, Sportske novosti i Vjesnik. Nogometne utakmice bile su tema broj jedan. Jao onima koji bi došli na šišanje ponedjeljkom, a da je Hajduk izgubio utakmicu prethodni dan! Mogao bi u žučnoj prepirki izaći iz brijačnice s "frizurom" zatvorenika puštenog iz kaznionice. A inače su godinama šišali mušterije po modelu "čikare" ili "padele". I danas se nostalgijom u našem velom mistu spominjemo ona "Tri kaktusa" i doba kad je Umag bio malo misto.
DRUGA POSTAJA: Trg Marije i Line
Sljedeća slagalica se nastavlja na najživljem umaškom trgu Marije i Line, smještenom na ulazu u starogradsku jezgru koja je u srednjem vijeku bila otočić. Novo je ime trg dobio nakon Drugog svjetskog rata po dvjema SKOJ-evkama, Mariji Medica i Lini Zakinja, strijeljanima 1944., u Brutiji, blizu Savudrije. I hrvatska osnovna škola nosi njihovo ime. Na njemu se isprepliću događaji iz bogate umaške povijesti. Tu je crkvica Sv. Roka izgrađena u 16. stoljeću nakon epidemije kuge i u njoj se nalaze drveni kipovi sv. Roka, sv. Sebastijana i sv. Kristofora. Nasuprot crkvice, u Trgovačkoj ulici, nalazi se nedavno renovirana kuća obitelji Pietra Manzutija, jednog od najpoduzetnijih umaških gradonačelnika, kada grad početkom XX. stoljeća doživljava svoj najveći prosperitet.
- Imao je Manzutti i bistu u parku iza današnje gradske palače (upravne zgrade Grada Umaga), ali je bio ozloglašen kao mrzitelj svih istarskih Hrvata, pa je komunisti nakon Drugog svjetskog rata uklanjaju, upoznaje nas Varelija, koji smatra da njegovu političku provenijenciju treba staviti u kontekst onog povijesnog trenutka i valorizirati što je sve razvojno učinio tada za Umag. Ističe da je bio jedan od pokretača izrade prvog umaškog dokumenta "Strategije razvoja turizma". Nastojao je je 1911. od austrijskog Ministarstva željeznica izboriti se za gradnju odvojka željezničke pruge Savudrija - Umag (7,3 kilometra ). Naime, već 1902. je bila dovršena uskotračna pruga Trst - Koper - Buje - Motovun - Višnjan - Poreč (dužine 123 kilometra ), ali je zaobišla Umag. Nije uspio u svom naumu, ali zato danas umaškom obalom prometuje mali turistički vlakić od Umaga do Katora u kojem gosti mogu uživati u vedutama umaškog parka Humagum i ostaloj krajobraznoj arhitekturi. U prizemlju kuće Manzutto bila je otvorena i prva štedionica, Cassa Rurale ed Artigiana, a po završetku Drugog svjetskog rata smješta se u prizemlje hrvatska škola, nešto kasnije Dom JNA u kojem se odvija niz društvenih aktivnosti, a na terasi pleše uz živu glazbu u ljetnim večerima. Početkom šezdesetih godina na trgu se otvara jedna od prvih umaških gostionica, legendarna Učka koju je donedavno vodila familija Ante i Katice Bašića, Pazinjana, pa zatim njihova djeca Edo (jedan od najboljih umaških nogometaša) i sestra Orijana. Još uvijek stari gosti Umaga ne mogu prežaliti zašto je zatvorena jer su u njoj mogli naručiti najbolje meso na roštilju u gradu, osobito ćevapčiće koje je pripremala Roža Goltes. U današnjem prostoru Multimedijalnog centra (MMC) na trgu nalazila se trgovina, svim ženama jako drage pulske trikotaže Arena. I danas mnoge, sredovječne Umažanke šetaju gradom u nekom od tih svevremenskih modela. I djeluju kao novi, jer su šivani od kvalitetnih materijala i nepoderivi!
TREĆA POSTAJA: Povijesni Trg slobode, projekt proslavljenog Nenada Fabijanića
Garibaldijevom ulicom, žilom kucavicom, zalazimo na umaški povijesni Trg slobode. Prvo što se uočava je sudar arhitektonskih stilova, srednjovjekovnih i novijeg doba. Najnoviju obnovu trga i arhitektonsko rješenje iz 2003. potpisuje ugledni hrvatski arhitekt (emeritus), dobitnik brojnih međunarodnih nagrada i priznanja, Nenad Fabijanić iz Zagreba. Na trgu je dominantna župna crkva, uzor gradnje u Istri u XVIII. stoljeću. Posvećena je Uznesenju Blažene Djevice Marije. U blizini je odvojeni (mali raritet) kasnogotički zvonik iz XV. Stoljeća, visok 33 metra. Na glavnom se oltaru nalaze kameniti kipovi Sv. Peregrina, zaštitnika umaške župe, i Sv. Nicefora, pićanskog biskupa, suzaštitnika župe. U njoj su i vrijedne orgulje, treće po starosti u Istri, a tu je započeo Međunarodni festival Organum Histriae kojega je inicirala glasovita poduzetnica u kulturi, Umažanka Vedrana Koceić. Iza zvonika je smještena javna cisterna iz 1677. godine, građena novcima Općine, koja je prikupljala kišnicu s krova crkve i okolnih zgrada. Na rubnom dijelu trga, prema morskom zaljevu, na mjestu novije stambeno-poslovne zgrade, je 1898. godine Antonio Coslovich, ugostitelj iz Čepljana, sagradio prvi moderni umaški hotel "Al Leon d' oro" (K zlatnom lavu). U njemu se nalazila i sala Coslovich, mali teatar iz 1922. u kojoj su se održavale i kazališne predstave. U susjednoj zgradi, danas na broju 9, živjela je obitelj Coslovich i u portunu se nalaze inicijali A. C. iz 1896. te bista Antonija Coslovicha. Hotel je razrušen 1945. kada su Nijemci, tijekom povlačenja, minirali pristanište.
ČETVRTA POSTAJA: Bifore, sudar kultura
Posjet povijesnoj jezgri je nedopustiv ukoliko nekoliko koraka dalje na Trgu Venecije ne bacite pogled na dvokatnicu s portalom prizemlja i biforom na prvom katu, najbolje sačuvanom srednjovjekovnom okviru u Umagu, koji datira iz 15. stoljeća!
- Ovdje se danas susreću ili bolje rečeno prepiru dvije kulture življenja, ona jučer i ova danas, vidi se iz priloženog. Svaka druga riječ je suvišna, odmahuje ironično rukom Varelija pa odlazimo koji metar dalje, u novi izvor kulturnog života grada, do kuće Ive Balentovića (1913. - 2001.), književnika i pisaca rodom iz Županje, ali koji je najveći dio svog života proveo u Umagu. Pokrenuo je zbornik radova Bujština. Ostavio je iza sebe preko 30 knjiga. Kao hrvatski humanist i rodoljub, u Jugoslaviji je doživio veliku nepravdu, i njegovo književno djelovanje bilo je potisnuto, zanemareno i prešućivano. Mnogi ga Umažani pamte i kao velikog ljubitelja i zaštitnika mačaka iz starog grada, jer dok bi pisao mačke bi mu pravile društvo predući na njemu i oko njega.
PETA POSTAJA: Prvi umaški podestat Marino Bembo uzorna ponašanja
Pravi mali kuriozitet nam otkriva sljedeća ulica koja se proteže uz bočnu stranu kuće Balentovića. Riječ je o ulici Marino Bembo. Mnogi sigurno ne znaju da je bio prvi umaški gradonačelnik/podestat u doba kad je Umag priznao vlast Mletačke republike 1269. godine. Tada je donesen zakonik o obnašanju, tj. posebnom ponašanju gradonačelnika. Varelija nabraja najvažnije odredbe: mandat je trajao godinu dana, osiguran im je bio besplatan stan u gradskoj palači i besplatna drva za ogrjev. Nisu smjeli stvarati bliske privatne ni poslovne kontakte s domicilnim stanovništvom da ne bi ugrozili nepristranost prosudbe, ni kupovati nekretnine u vrijeme svog mandata, kao ni još šest mjeseci nakon isteka. Nisu smjeli uzimati ribu na poklon od ribara, nego je kupovati te redovito plaćati poreze na konzumiranu hranu… U usporedbi s današnjim pravima lokalnih "šerifa", mnogi bi mogli samo sanjati povratak neke nove Mletačke republike!
ŠESTA POSTAJA: Trg na kojem je odrastao Mago di Umago
Laganim koracima stižemo do Trga Sv. Martina. Tu se nalazi zgrada Muzeja Grada Umaga i želite li upoznati Umag od nastanka prvog naselja Sipar do recentnih dana, uzmite si koji dan i prošećite uzduž i poprijeko u pratnji njihova stručna osoblja. Umag je na svjetskoj mapi prepoznat kao Grad sporta, pa treba napomenuti da se na ovom trgu igrao, živio i rastao u svojim formativnim godinama umaški "Mago di Umago" Lino Červar. Izbornik hrvatske rukometne vrste s kojom je osvojio tri zlatna odličja, svjetsko, olimpijsko i mediteransko, te još čitav niz srebrnih i brončanih medalja. Najtrofejniji trener do sada!
SEDMA POSTAJA: Diga, najljepši zalazak sunca na Jadranu
Dalje nas put vodi na popularnu umašku digu-lukobran, sagrađenu oko 1825. godine, kako je Varelija pronašao u nekim dokumentima. Mi Umažani neizmjerno smo zahvalni austro-ugarskoj vlasti za taj projekt jer imamo jedinstvenu priliku da s vrha dige uživamo u najrumenijim i najljepšim zalascima sunca na Jadranu, a potom i nastavku šetnje u romantičnim večerima. Padali su na digi i prvi poljupci, a dečki se frajerisali pred curama odvažno skačući s vrha svjetionika, preko blokova stijena. I preživjeli zbog ljubavi!
OSMA POSTAJA: Hotel Adriatic, vodeći hotel na Mediteranu
S druge strane zaljeva, na Punti, stoji uznosito najviša zgrada u Umagu (11 katova) hotel Adriatic, izgrađen 1963., koji je obilježio zlatnu eru umaškog turizma. Bio je tada jedan od najluksuznijih hotela na Mediteranu, s pet zvjezdica. Imao je noćni bar, casino, aperitiv bar, bazen s morskom vodom, interijer s reljefnim ukrasima umaškog akademskog kipara Aleksandra Rukavine Žohara. Nastupale su u njemu najveće zvijezde talijanske canzone: Claudio Villa, Domenico Modugno, Iva Zanicchi, Orietta Berti, Rita Pavone…, a koristili godišnje odmore najbogatiji Talijani i Austrijanci. I danas je Adriatic ostao legenda umaškog turizma, kao i njegov autor, arhitekt Iljko Zlatar, koji je projektirao i sve druge hotele u ovom gradu: Umag, Auroru, Koralj, turističko naselje Polineziju, kuglanu u hotelu Istri te depandanse na Punti kao i brojne bungalove. Praktički, sve današnje hotele koji su u turističkoj ponudi porečke hotelijerske kuće Plave Lagune.
DEVETA POSTAJA: Dante, prva privatna galerija suvremene umjetnosti u istočnoj Europi
Povratak u grad je šetnicom Sv. Peregrina, južnom obalom grada u zaljevu kojeg su nekad stari Umažani nazivali Sabionetti zbog pjeskovitog morskog dna, koje bi nakon bure davalo zaljevu refleks modre boje, pa se i danas popularno šetnica zove Azurna obala. Na kraju zaljeva se uzdiže tvornički dimnjak tvornice Arrigoni, koju je 1912. osnovao Pietro Manzutto. U njoj se prerađivala riba i povrće, a zapošljavala bi i do 400 radnika. Danas je tu izdvojeni pogon Podravke za preradu industrijske rajčice. Zaokrećemo s Azurne obale u ulicu Dante Alighieri i zastajemo ispred nekadašnje, jedne od prvih kavana-galerija u Jugoslaviji u osamdesetim godinama prošlog stoljeća, u vlasništvu slavnog poduzetnika u kulturi Marina Cettine. U njoj su gostovali likovni umjetnici svjetskog glasa, mnogi pjesnici, književnici i glazbenici, pa je postala kultno okupljalište kulturne elite Istre i kulturnjaka izvan njezinih granica. S vremenom se prometnula u prvu privatnu galeriju za suvremene vizualne umjetnosti u tadašnjem istočnoeuropskom prostoru. Nakon prerane smrti Cettine, polako pada u zaborav.
DESETA POSTAJA: Fulvio Tomizza, pisac svjetskog glasa
Varelija nas vodi ka zadnjoj današnjoj postaji. Prema zgradi Pučkog otvorenog učilišta Ante Babić, nekadašnjem Domu kulture, kojega je projektirao poznati zagrebački arhitekt Kazimir Ostrigović 1956.
- Vjerovali ili ne, on je projektant i zgrade Skupštine FNRJ u Beogradu, Instituta Ruđera Boškovića u Zagrebu, Vile Zagorje ili današnjih Predsjedničkih dvora u Zagrebu te drugih istaknutih objekata, upoznaje nas Varelija. Ovo je, dakle, jedinstven spomenik modernoj arhitekturi onog poslijeratnog doba. U dijelu zgrade se nalazi sjedište Zajednice Talijana Fulvio Tomizza. Godina je čitanja u Hrvatskoj pa posložimo naše puzzle sa sličicom najistaknutijeg umaškog pisca svjetskog glasa, Fulvija Tomizze. U svojim romanima najviše je tematizirao povijesne teme i Istru nakon Drugog svjetskog rata. Knjige su mu prevođene na desetke svjetskih jezika i dobitnik je niza prestižnih književnih nagrada, od kojih treba istaknuti Premio Strega, najpoznatiju talijansku književnu nagradu koju je dobio za roman Bolji život 1977., kao i nagradu austrijske vlade za europsku književnost 1979. godine za isti roman.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
