Za katoličke vjernike, Pepelnicom ili Čistom srijedom započinje korizma. Za mještane Svetog Ivana i okolnih naselja taj je dan posta i nemrsa, ujedno obilježen i tradicionalnom mlinarskom igrom na ruh, kojoj su tri stoljeća i suvremenica je Sinjske alke. Višestoljetna tradicija, prenosi se iz generacije u generaciju i most je koji spaja prošlost i sadašnjost ovog kutka sjeverne Istre.
Kako su mlinari, vlasnici vodenica u dolini rijeke Mirne, nakon učestalih svađa, prevladali netrpeljivost kroz igru na ruh, zabilježio je svojevremeno Miro Blažinčić, potomak mlinarske obitelji Cerovac. Čini se da su se svađali oko održavanja izvora i visine vode u kanalu za dovod vode na kotače mlinova, sve dok nisu potpisali dokument kojim je svaki trebao dobiti dovoljnu količinu vode za pokretanje svog mlina. Potom su ispekli ovna, bacili rogove i dogovorili da se prestanu bosti.
(Snimila Gordana Čalić Šverko)
Mlinarska igra danas se igra s volovskim rogom i drvenim palicama većinom od bijelog grabra, mijelića i drena. Ruh, a za njim i baticu, prvi baca najstariji igrač. Ove prestižne uloge prihvatio se je 66-godišnji Mile Lončar iz Korte, nadimka Klesar. Može se pohvaliti s tridesetogodišnjim igračkim stažem, a za igru na ruh kaže kako je prije svega kulturno bogatstvo koje treba očuvati.
Poštovanje je riječ kojom bi svoj odnos prema tradiciji opisao Bojan Ošo iz Svetog Ivana, potomak svetivanjskih mlinara vodeničara, jedan od veterana igre na ruh.
- Igra na ruh je navadba, od naših starejih, gre iz kolena na koleno i se igra vre tristo let. Je bilo velo kreganje med malinari i ponjer za finit to kreganje so spekli jenega ovna, hitili palice na oganj. Sada po ten noven moreju igrati si ki so bili u naših mačkarah, žitelji našega komuna. Kada je tu počelo, so bili igrali samo malinari, njih deset koliko ih je bilo, deset je bilo tih malini. Sada nas je već od deset, a senako nas je malo, kazao je Bojan Ošo.
Igra na ruh odvija se pod budnim okom tročlane komisije. Uz zapisničara Bojana Oša, u sastavu komisije u ovogodišnjem izdanju bili su Luka Lončar i Leonardo Ošo.
(Snimila Gordana Čalić Šverko)
- Mora biti jušto se, pero se anka škercamo i noben se ne smi ufendit. Zbrojimo negativne, falše ponte, saki plati koliko ima za platit. Gremo na večera u konobu Most poli Marinca i si lepo jiju, pijeju i kantaju, prenio je Bojan Ošo.
Mlinari vodeničari na ruh su igrali od prvog do zadnjeg od desetak mlinova u gornjem toku rijeke Mirne, a danas se igra odvija na dionici dugoj oko dva kilometara, od bivše oštarije Sveti Ivan poli Roketa, po glavnoj cesti preko Fontane, do oštarije Most poli Marinca.
Kako bi se izbjeglo negativne bodove, baticu, drvenu palicu s kvrgom na kraju, treba baciti što bliže rogu. Sljedećeg igrača proziva se nadimkom ili opisno, Furlan, Paparot, Miš, oni ki gre po Ćićariji bolje nego ralica... Zadnji igrač u svakom krugu izvikuje "pagarošto". Najvažnije je sudjelovati. Očuvati tradiciju. Nasmijati suigrače. Šaljivo komentirati njihove mane, prepričavati zgode iz maškara. Etnolozi su igru na ruh okarakterizirali kao duhovitu igru pokladnog pomirenja muške družine, koja uz paljenje pusta u obližnjem naselju Most, označava završnicu Buzetskog karnevala. Upravo na dan koji u tradicijskoj kulturi označava kraj pokladnoga razdoblja i početak korizme.