Drvenu palicu s kvrgom na kraju - baticu treba baciti što bliže volovskom rogu. No važnije od toga nasmijati je suigrače. Prozvati ih opisnim nadimcima, šaljivo komentirati njihove mane. Nitko se ne smije uvrijediti. Etnolozi smatraju da je svetivanjska igra na ruh, duhovita igra pokladnog izmirenja muške družine. Igra se uoči pripreme za korizmena odricanja, na Pepelnicu ili Čistu srijedu, dan pokore, nemrsa i posta, a prema narodnoj predaji, moguće joj je i više od tri stoljeća i starija je od Sinjske alke.
U Svetom Ivanu, naselju kod Buzeta, rekli su nam da su igru na ruh utemeljili njihovi preci, vlasnici mlinova vodenica. Često su se svađali zbog mušterija, a onda su se okupili u maškarama, ispekli ovna, bacili rogove i dogovorili da se prestanu bosti. Ruh i batice mlinari vodeničari nekada su bacali od prvog do zadnjeg mlina, a njihovi potomci bacaju ga po dva kilometra dugoj cesti od oštarije Sveti Ivan do oštarije Most kod Marinca.
Volovski ruh prvi je bacio najstariji igrač, 85-godišnji Milan Ošo, potomak svetivanjskih mlinara vodeničara, koji se i sam do prije nekoliko godina bavio mlinarstvom, a za sebe kaže da je najstariji mlinar u buzetskoj kotlini. Ruh baca već 70 godina.
- Treba očuvati stare navadve, reći će Milan i dodati kako su stariji pričali da je u gornjem toku rijeke Mirne do Kamenih vrata nekada bilo 13 vodenica.
Najmlađem igraču Teu Stokoviću tek je 15 godina, a ruh igra već punih pet jer cilj mu je očuvati tradiciju. Njegovim stopama krenuo je i 4-godišnji Viktor Fabijančić koji je prvi puta zaigrao na ruh, zajedno sa svojim ocem Rosandom. Zadnji igrač u svakom krugu izvikuje "pagarošto". Pravila se moraju poštivati, a provodi ih tročlana komisija. - Igramo s volovskim rogom i za njim hitamo batice. Batice se delaju od lesa. Većinom bijelog ili črnog grabra, kaže Bojan Ošo iz stare mlinarske obitelji Ošetovih, punih 28 godina zapisničar. Igra na ruh već je tradicionalno završena kod gostione Most. Zbrojeni su negativni bodovi, a prikupljeni novci utrošeni za zajedničku večeru.