GVIDO BABIĆ
Vođa konjanika barbanske Trke na prstenac o pripremama, treninzima i kako se uopće postaje konjanik
(Snimio Milivoj Mijošek)
Pola je stoljeća otkako je u Barbanu revitalizirana drevna viteška igra Trka na prstenac, kao i 330 godina od prvog povijesnog zapisa o Trci. Pripreme za ovogodišnje, jubilarno izdanje, punih pedeset godina otkako je skupina entuzijasta u Barbanu organizirala Trku na prstenac, u punom su jeku, a ekipa Glasa Istre imala je priliku zaviriti iza kulisa ove zaista spektakularne tradicijske igre, te smo razgovarali s osobom koja nosi najveću odgovornost da na trkalištu sve prođe kako valja, a to je vođa konjanika Gvido Babić, koji već četvrtu godinu obavlja tu dužnost.
Uživam sist na konja
- Velika je to odgovornost, jer vođa konjanika treba poznavati svakog jahača i gledati ako negdje griješe i kako im pomoći. I zbog toga je moja odgovornost na treninzima maksimalna. Preuzeo sam tu dužnost prije četiri godine od Milija Grabrovića, no i prije toga sam mu bio pomoćnik, a sada on meni pomaže. U cijeloj priči je važno što je pretežno svake godine ista ekipa, imamo isto viđenje kako organizirati i voditi kako pripreme i samu Trku, i upravo zbog toga sve funkcionira.
I sami konjanici ističu da im je dosta stresno sudjelovanje na Trci, a vi osim za svoj nastup, morate brinuti i za svih njih…
- Prvenstveno trebam brinuti kako se oni osjećaju. A što se tiče stresa – nakon toliko godina, ne mogu to nazvati stresom, više bih rekao da je to postalo dio mene - izađeš iz kuće i odeš to odraditi. Isto kao što odradiš bilo što drugo. I uživam sist na konja. S guštom sam učera napravija preko malina krug po Barbanu, vratija se nazad, stavija i svoju dicu da malo jašu… ma i poštara sam postavio na konja i tako smo poštu raznosili po Barbanu. Zapravo, puno njih, koji su htjeli doznati kakav je to osjećaj, sam posjeo na konja i sa zadovoljstvom im udovoljim da to iskuse. Naravno, ako imam povjerenja u konja da se ponaša po mojem filingu i po mojem guštu.
Koliko je vremena potrebno da se konj "odgoji"?
- Za jenega manje, za drugega više. Ali mogu reći da sam primijetio da s mojim konjem neki problemi nestaju tek treću godinu otkako sam počeo raditi s njim. Svi ti konji su pripremljeni, no svaki od njih je svojeglav. Jer, i ako ide svaki dan istom trasom, ako se nešto minimalno promijeni, konj može odlučiti i odbiti proći tim putem. I tu je najvažnija upornost i sigurnost konjanika. Konj osjeti tu sigurnost, gdje si odlučio ići. A s obzirom da jahač treba puno i raditi sa svojim konjem, konj razumije da se nema smisla buniti pa je na neki način i naviknut i da se "nagovori" da ide tim putem.
Kad su posebne prilike, poput Trke na prstenac, treba li posebno pripremiti konja? Treba li mu staviti nove potkove?
- Naravno, jer potkove su "nosač" i konja i jahača. Jer, ako se to ne održava, kutevi na kopitu izrastu krivo, a valja imati na umu da na Trci konj starta iz mjesta u galop pa si probajte predočiti kakvo mu je to opterećenje na noge… I zato je jako važno uredno i redovno održavati potkove, jer time se mogu spriječiti upale, istegnuća i druge ozljede konja. A čim konja počne nešto boljeti on otkazuje poslušnost, tako da je to vrlo komplesno i puno je međusobno povezanih detalja na koje valja obratiti pozornost.
Program pripreme
Što se tiče prehrane i pripreme konja, to je kao kod sportaša. Primjerice, preporuča se zob, a danas postoje i programi prehrane konja. A tu je i razgibavanje, kretanje… sve što bi moglo konja što bolje pripremiti za Trku na prstenac. Jer, to nije kategorija koja ima kraj kad završi Trka, takav režim se provodi konstantno i kroz cijelu godinu, radi njihovih pluća, muskulature, nogu, tetiva...
Također, primjenjuje se nešto drukčiji sistem potkivanja – ako je obična, željezna potkova, to konju jako smeta kad se kreće po asfaltu, s takvom potkovom jako lako "proklizi". Stoga im stavljamo posebne potkove, koje se hvataju za asfalt, ali se pazi da ne hvata suviše, jer tada konju stradaju zglobovi.
Dugogodišnji ste konjanik na Trci na prstenac – no kako je to sve počelo?
- Jašem na Trci na prstenac od svoje osamnaeste godine. No sve je krenulo puno ranije, kad sam imao sedam, osam godina, tada nam je svima bila izuzetna čast, i jako smo se natjecali u tome da budemo kopljonoše jahačima. Ko si bija kopljonoša nekemu, pokojnome Benjaminu, Paškvalinu… tim starijim jahačima, od kojih neki nažalost više nisu među nama, svi ostali iz društva su bili zavidni. A ako te netko stavio jedan krug na konja to je pak bilo nešto neopisivo, najbolja stvar na svijetu koja ti se mogla dogoditi. I tako je sve krenulo, ta ljubav prema Trci na prstenac i jahanju. I kao desetogodišnjak sam krenuo u školu jahanja i ta strast traje i dan danas.
Koje godine ste se prvi put natjecali?
- Bila je to 1993. godina, a pripremali su me Maurizio Učkar, Maksimilijan Rojnić… to su bili iskusni jahači od kojih smo kopirali i učili, a kako su bili nova generacija jahača, učili smo i novu i bolju tehniku tzv. naprednog jahanja, i temu se težilo. Godine 1997. bio sam slavodobitnik Trke na prstenac, a 1999. godine sam bio slavodobitnik Trke za viticu. Nakon toga, svake godine nastojim što kvalitetnije sudjelovati, neka i drugi dobiju priliku za pobjedu. Naravno, važno je pobijediti, ali prvenstveno je velika čast i sudjelovati, jer nemaju ni svi prijavljeni priliku sudjelovati.
Ima li i danas mladih zainteresiranih da budu kopljonoše?
- Ima, apsolutno! Ove godine smo učlanili tri brata, imaju oko deset godina, Stefano, Matija i Filip, oni su prisutni na apsolutno svakom treningu. Njihov otac ih svaki put dopelje iz Trviža u Barban, oni su veliki zaljubljenici u Trku na prstenac i upravo takvi su naša budućnost. Oni jašu u Pazinu u Konjičkom klubu Sokol, gdje su čak startali istarsku endurance ligu. Ima taj jedan krug ljudi koji su nam se stvarno uvukli pod kožu i cijela ova priča ima jako puno podrške s puno strana.
Ove godine prijavljeni su i na treninzima sudjeluju vrlo iskusni konjanici…
- Tako je, i zato će biti jako teško izabrati tko će sudjelovati na Trci na prstenac. Te odluke su i općenito vrlo teške, jer kako izabrati od toliko odličnih konjanika? No, što je osoba starija, teže je gađati jer je veća dioptrija (smijeh).
Koji je prvi savjet koji bi dali konjaniku početniku?
- Da ne postoje rokovi, već da uči, i kada to "sjedne", onda će sve krenuti svojim tokom i bit će lako. I vrlo važno, prvo neka ulaže u sebe, a nakon toga u konja. Konji su na neki način zamjenjivi, a kad uložiš u sebe i u svoje znanje, onda je s vremenom sve lakše.
Iščekivanje se osjeti u zraku
No, to pravilo vrijedi i u bilo kojem polju života, a to znači da valja prepoznati kvalitetne ljude s kojima ćete raditi, zatim napredujete, treba vidjeti gdje stagnirate, kao i gdje već dugo stojite na istom mjestu, a i valja dati cijelom tom procesu prostora za razmišljanje i analizu kako napredovati. Postoji škola jahanja, ali za Trku na prstenac – to je znanje koje se prenosi s koljena na koljeno, to je tradicija duboko ukorijenjena u Barban.
Imam dojam da je za održavanje i organizaciju Trke na prstenac ključan enormni entuzijazam koji se itekako osjeća ovdje u Barbanu, s obzirom na veliku količinu uloženog vremena, truda i angažmana…
- To je cjelogodišnja aktivnost, jer valja raditi sa svojim konjem, oni koji nemaju svog konja, moraju naći adekvatnog konja, a ponekad se i na treningu shvati da konj ne odgovara pa se treba mijenjati… Valja biti stalno prisutan i razmišljati o svemu pa i u dvanaestemu misecu razmišljati je li dobar taj konj kojeg ćeš jahati u osmemu misecu.
Osim što ste vođa konjanika, gdje same konjanike educirate i pomažete im da kvalitetnije odrađuju treninge, brinete i da konji budu u dobrom stanju.
- Na prvom mjestu je dobrobit konja. Ne dozvoljavam forsiranje konja, da bude sve "kao na bajunetu" kao na Trci, ako je neki konj povrijeđen, a jahač to ne primijeti, tada svakako upozorim na to. Tu je i psihologija konja, vidite je li ili nije za sudjelovanje na Trci na prstenac… Jer treba uzeti u obzir sve okolnosti – i da je na dan Trke brojna publika na trkalištu, da je tu žamor, i puno faktora koji utječu na ponašanje konja.
Vi ste također i potkivač konja?
- To mi je profesija, u tome sam 24 sata dnevno, a imam i konja u dvorištu, tako da ili jašem konje ili ih potkivam.
Ove godine održava se obljetnička, 50. Trka na prstenac. Je li zbog toga veći pritisak?
- Jest, ali to smo si sami postavili, jer poštujemo tu značajnu obljetnicu, poštujemo tradiciju i način prikazivanja kako je to bilo 1696. godine, kao i njegovanje starih običaja, i stvarno se trudimo da to ispadne najbolje moguće, bolje nego ikad dosad. A sljedeće godine trudit ćemo se da bude i još bolja, ali što se tiče ove godine – ulažemo veliki trud, i iščekivanje gotovo kao da se osjeti u zraku.
Cijeli život ste na neki način involvirani u Trku. Iz današnje perspektive, kad ste biti dijete i kopljonoša, jeste li zamišljali da ćete biti vođa konjanika, i što za vas danas predstavlja Trka na prstenac?
- Svako dite si zamišlja da će kad naraste biti nešto najveće moguće – i to je prirodno i zdravo. Netko u tome uspije, netko krene u drugom smjeru, ali to je sudbina. Biti vođa konjanika je velika čast i obaveza, i tu valja stalno razmišljati o napretku, kako sve učiniti još boljim, kao i kako zajednicu učiniti boljom. Jer, kad si u tome kao jahač, misliš da ti trebaš biti bolji, a kao vođa konjanika gledaš kako da svi budu bolji.
Za nekoliko tjedana je Trka na prstenac, u kojoj su fazi trenutno treninzi?
- Ovog tjedna imat ćemo kvalifikacijski trening, gdje će se odlučiti tko će se natjecati u Trci na prstenac, tko će biti rezerva… Ove godine se prijavilo dvadesetak konjanika, među kojima su i pripravnici i stažisti, a gledajući dosadašnje treninge, vladanje konja, gađanje, i brojne druge detalje, sve je to presudno pri odabiru jahača koji će nastupiti na ovogodišnjoj Trci. I oni koji budu izabrani, krenut će s dodatnim treninzima i usavršavanjem detalja za samu Trku na prstenac.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
