"Pojam 'luka' određuje prirodno ili umjetno zaštićen morski, jezerski ili riječni bazen u kojemu brodovi mogu pronaći zaklon od vjetrova, morskih struja, morskih mijena i leda, gdje mogu ukrcati, iskrcati ili prekrcati teret, opskrbiti se hranom i vodom, obaviti popravak i gdje se posada može odmoriti". Tako piše Katarina Šprem s Odjela za arheologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta Jurja Dobrile u Puli u svom radu „Rimski kamenolomi i prijevoz kamena u antičkoj Istri“. Njezin rad koristim u pisanju ovoga priloga i prenosim u dijelu u kojem piše o antičkim lukama i pristaništima u Istri.

Razgranata mreža luka

Duž istočne obale Jadrana postojala je vrlo razgranata mreža luka u koje su brodovi mogli pristajati, a roba se mogla pretovarivati. Osim većih gradova, koji su svi imali luke, i manja su naselja, kao i pojedinačne rustične vile ili skupine vila, imala svoju lučicu. Luke su imale, naravno, i naselja municipalnoga statusa.

Posebno su zanimljive guste naseobine ladanjskoga i gospodarskoga tipa oko kolonijskih gradova, od kojih je svaka imala i svoj pristup moru. Najbolji primjeri takvih naseobina s lučicama nalaze se u Istri.

Izgradnju luka istarskoga priobalja koje su arheološki istražene, većinom se datira u 1. stoljeće, kada su izgrađene kao dijelovi stambeno-gospodarskih zdanja. Ipak, neki primjeri prirodnih sidrišta i uvala na istarskoj obali koje su rabljene u rimskom razdoblju pokazuju tragove korištenja kako u prapovijesti, tako i u kasnoj antici te ranom srednjem vijeku pa sve do danas.

Luke su na danas hrvatskom dijelu istarske obale u rimsko vrijeme bile gusto raspoređene, a mogu se podijeliti u nekoliko grupa. Prema načinu izgradnje mogu dijele se na prirodne luke - prirodno zaštićene uvale koje su svojom morfologijom omogućavale sigurno sidrenje brodova u slučaju nevremena ili odmora prilikom plovidbe; te umjetne luke - uvale koje su bile prilagođene za zaštitu brodova.

Glavne luke na istarskoj obali imale su funkciju gradskih luka koje su pripadale političkim i teritorijalnim središtima ili kolonijama. Među takve spadaju kolonijalna luka Tergeste, Pola i Parentium te luke kasnoantičkih gradskih naselja Ruginium (Rovinj), Humago (Umag) i Silbio (Savudrija).

Strateške točke

U Istru su preko tih luka stizali gospodarski proizvodi iz različitih regija Sredozemlja. S druge strane, preko sekundarnih mogao se osigurati nesmetan ukrcaj i iskrcaj robe prema ruralnim vilama u zaleđu. Primjer takve luke je ona u uvali Budava, kojoj gravitira municipij Nesactium (Vizače). Luke municipija Flanona (Plomin) i Alvona (Labin) također se mogu svrstati u sekundarne luke.

Gotovo je svaka rustična vila uz morsku obalu u Istri imala lučicu. Preko tih su se luka lokalni proizvodi koncentrirali prema većoj izvoznoj luci, bilo sekundarnoj, bilo glavnoj. Imale su promatračnice koje su služile za nadzor plovidbenih ruta, a služile su i kao orijentir u prostoru.

Kao i luke maritimnih vila, i gospodarske su luke služile za ukrcaj i iskrcaj određenih gospodarskih proizvoda. Glavna gospodarska djelatnost antičke Istre bila je povezana s maslinarstvom i vinogradarstvom, dok su drugi važni gospodarski proizvodi bili kamen, vapno, drvena građa, riblji proizvodi i drugo.

Plovidbeni pravci Jadranskog mora počinjali su s Otrantskih vrata koja su predstavljala morsku granicu između Jadrana i Jonskoga mora. Na Jadranu su se osim kolonijalnih luka nalazile i luke gradova, naselja i vila, koje su bile dio uspješne dužobalne plovidbe. Nadalje, plovidbom do istarskoga poluotoka, na njegovoj istočnoj obali, važnu stratešku točku predstavljao je duboko uvučen Plominski zaljev u kojem se nalazila luka antičkoga municipija Plomina (Flanona). Ploveći na jug, druga potencijalna sidrišta bila su u današnjim lukama Rabac, Prtlog i Sv. Marina. U blizini se nalazio municipij Alvona (Labin) pa su brodovi, koji su se usidrili u jednu od tih uvala, mogli trgovati na tome području.

Pula najbolje zaštićena

Ploveći dalje prema jugu dolazilo se do Raškoga zaljeva koji je također duboko uvučen u kopno, a u antici je bio plovan dalje u unutrašnjost nego danas, gdje se nadovezivao na cestovni komunikacijski pravac. Ušće Raše određeno je kao istočna granica predrimske i rimske Histrije.

Zapadnije se ulazi u prostor rimske Desete regije, kojoj je pripadao najveći dio istarskoga poluotoka. Ploveći prema južnom rtu poluotoka dolazi se do manje uvale Vinjole, a još južnije do luke municipija Nesactium. Nastavljajući na jug dolazi se do Medulinskoga zaljeva.

Njegove razvedene obale predstavljale su povoljan geografski i ekonomski položaj za naseljavanje i gradnju ruralnih vila i njihovih lučkih uređaja. Ondje postoji niz manjih i većih uvala koje su mogle služiti za sidrenje, a neke od njih predstavljaju lučice rustičnih ili maritimnih vila kojima su gravitirala naselja u unutrašnjosti.

Na zapadnoj strani Poluotoka pulska je luka jedan od najbolje zaštićenih prirodnih zaljeva na jadranskoj obali. Ova kolonijalna luka bila je raskrsnica više dužobalnih i prekojadranskih pravaca.

Zapadna obala Istre imala je velik broj povoljnih uvala za sidrenje čime se pospješilo gospodarstvo, a time i povećala naseljenost pulskoga agera. Od Pule prema sjeveru plovidba se odvijala kroz akvatorij Fažanskoga kanala istočno od Brijunskoga otočja. Prvenstveno se ondje odvijao lokalni promet i gospodarska razmjena između vila na brijunskim otocima i vila na kopnu.

Ploveći prema sjeveru sidriti se moglo u nizu manjih uvala, među kojima u uvali Marić, uvali San Polo, u blizini koje se nalazi i antički kamenolom, te luci Rovinj (Ruginium). Limski je zaljev također bio plovan, a predstavljao je prirodnu i administrativnu granicu između porečkoga i pulskoga agera.

Važna antička luka Silbio

Na području porečkoga agera sidrilo se i isplovljavalo iz luke Vrsar (Ursaria) te iz manjih luka koje su bile raspoređene južno od Poreča. Luka antičkoga Poreča bila je u zaštićenom morskom prostoru, a sjeverno od nje brodovi su se mogli sidriti u Tarskoj vali i Valeti na području ušća Mirne.

Rijeka Mirna predstavljala je granicu između porečkoga i tršćanskoga agera. Dalje na sjever moglo se sidriti u uvali današnje luke Novigrad (kasnoantički Neapolis), gdje se u uvalama Sv. Anton i na rtu Karpinjan nalaze rimske vile sa svojim pristaništima. Ipak, najvažnija luka na sjeverozapadu Poluotoka bila je antička luka Stare Savudrije (Silbio), kojoj su gravitirale vile iz zaleđa i okolnoga obalnog područja. Iz te luke trgovina i plovidba nastavljale su se prema Tršćanskom zaljevu.

Luka Savudrija predstavljala je vrlo važnu dionicu plovidbenoga puta uza zapadnu obalu Istre pa je stoga njezina izgradnja vjerojatno bila planska.

Povezane vijesti

• Svakog četvrtka predavanja u Svetim srcima
• ZRCALO VREMENA: NIKADA VIĐENO NI U LABINU NI U ISTRI. Podestat Grimani zabranio podanicima prodaju vina i sam odredio cijenu
• Istarska pustinja, Kalanki ili Pisak, jedinstveni krajobraz na Poluotoku: Pustinja koja obuću i odjeću ne puni pijeskom