U organizaciji Sportske zajednice Grada Rovinja-Rovigno i Savjeta mladih Grada Rovinja- Rovigno održana je ovog ponedjeljka panel rasprava koja je u rovinjskom Domu kulture okupila redom vrsne sportaše i trenere: Mateu Peteh Bjelančević, Hrvoja Horvata, Fausta Budicina, Borisa Miškovića i Draška Prodanovića.

Podijelivši svoje iskustvo, panelisti su pokušali odgovoriti na pitanje je li bolje da talentirani sportaši ostanu u matičnoj sredini ili otiđu u veće gradove, odnosno klubove?

Nekadašnja hrvatska reprezentativka u plivanju, Matea, svoju je plivačku karijeru započela u rovinjskom Plivačkom klubu „Delfin“, iz kojeg je u veću sredinu otišla s 15 godina, trenirajući za Plivački klub „Primorje“ u Rijeci. Nakon toga, ukazala joj se prilika za odlazak na fakultet u Ameriku, što je i iskoristila.

Petogodišnji „američki san“ završio je ozljedom zbog koje je bila primorana vratiti se u rodni Rovinj, gdje danas radi kao trenerica u matičnom klubu. Iako tada to nije bilo njezinom voljom, danas joj je, veli, drago da se sve tako odigralo.

(Aleta Brattoni)

Faustovi prvi koraci također su bili u matičnom nogometnom klubu, dok je put Istre otišao s napunjenih 18 godina, no priznaje kako bi taj korak, sa znanjem kojega ima danas, učinio i ranije. Danas iza sebe ima iskustvo treniranja pet klubova.

Pred istim se izazovom pronašao i Hrvoje Horvat, današnji izbornik Hrvatske rukometne reprezentacije. Rodom je iz Bjelovara, inače rukometnog grada koji ima dobre uvjete za razvoj u ovom sportu. Ipak, nakon 18. godine put ga je odveo do Zagreba.

„Za mene je to bio normalan korak jer sam paralelno upisao fakultet“, objasnio je Hrvoje.

Draško, rodom iz Sarajeva, iza sebe ima impresivnu košarkašku karijeru kao trener, između ostalog i izbornik bosansko hercegovačke reprezentacije, a nakon dvogodišnjeg angažmana u Turskoj odlazi u mirovinu.

U svoje 42 godine bavljenja ovim poslom, također je često odabrao „otići“ – trenirao je ekipe u Francuskoj, Maroku, Njemačkoj i mnogim drugim zemljama.

Rovinjac Boris, peterostruki svjetski prvak u kickboxingu, ujedno trener rovinjskog kickboxing i boxing kluba, za razliku od kolega panelista odabrao je ostati u svojoj rodnoj sredini.

„Imao sam ponude iz Zagreba s odličnim uvjetima i dobrom plaćom, ali odlučio sam ostati ovdje jer mi je bitna obitelj koja me sve vrijeme gurala naprijed kada nisam imao volje ili je pala disciplina“, objašnjava svoju odluku Mišković.

(Aleta Brattoni)

Tu je odluku donio iako tada nije imao dostatne uvjete za trening. Naime, priča kako je samo dio vremena trenirao u dvorani, dok je ostatak treninga odrađivao u šumi, a sve to uz naporan rad u ugostiteljstvu. Danas je, uspoređuje, situacija u potpunosti drugačija.

„Naši natjecatelji imaju puno bolje uvjete i mi im možemo pružiti napredak, a zajedno možemo daleko dogurati. Nakon nekog ih vremena šaljemo vani, ali ne kako bi se preselili već da steknu iskustvo. Za to postoje kampovi u trajanju od dva do tri mjeseca. Ipak, naš je sport specifičan i zahtijeva međusobne borbe, što je među prijateljima u klubu manjeg grada teško, pa im takav odlazak u kampove puno znači“, govori Boris.

Usporedbe nekadašnjeg i sadašnjeg stanja u sportu „uhvatili“ su se i ostali sudionici ove rasprave:

„Nekada se nije moglo tek tako prelaziti iz kluba u klub, bili smo administrativno limitirani, a igrači su ovisili isključivo o svojim trenerima. No, iako izgleda grubo, i to je bolje nego situacija danas kad je komunikacija s igračima lošija, posebice kada svaki od njih ima menadžera kojem se morate najprije obratiti“, prisjeća se trener Prodanović.

Odlazak mladih sportaša u veće klubove on smatra „nehumanim“ jer se tako rano, objašnjava, i ne može još prepoznati pravi talent, a sjedeći na klupi u većim klubovima gube dragocjeno vrijeme.

Razliku između sporta nekad i danas Budicin također smatra neusporedivom, te napominje kako se danas sport profesionalizirao, a negativna je strana toga što, prepričava iz vlastitog iskustva, djeca od jedanaest godina već imaju menadžere.

„Za uspješnu karijeru u sportu važan je preduvjet da se sportaš izgradi kao osoba, da ima svoje principe i vrijednosti. Utjecaj na današnje sportaše različit je nego što je to bio prije petnaestak godina, a ako na to nisu spremni kao osobe, bolje je da niti ne mijenjaju sredinu“, zaključio je Fausto Budicin.

S bivšim se nogometašem složio i Hrvoje Horvat rekavši kako „djeca ne bi trebala prerano odlaziti iz svoje sredine, posebice ako se nisu formirali kao osobe jer onda nisu spremni nositi se s pritiskom.“

Boris Mišković otkriva kako i među rovinjskim članovima kickboxing kluba ima onih koji bi željeli otići, no kako ih oni kao treneri pokušavaju nagovoriti na ostanak upravo zato što su sada uvjeti za napredak u ovome sportu uistinu bolji od nekadašnjih u Rovinju.

Uvjeti koje grad pruža, zaključili su svi panelisti, igraju veliku ulogu u odlasku, odnosno ostanku u rodnoj sredini. Upravo će se tako dovršetkom izgradnje zimskog bazena u krugu rovinjske Bolnice podići standard za plivanje i vaterpolo.

„Očekujemo veći odaziv djece jer ima puno onih koji nam dođu ljeti, ali ne možemo ih primiti na trening i tijekom zimskih mjeseci jer smo limitirani vremenom s obzirom na to da koristimo hotelski bazen“, najavila je trenerica „Delfina“ Matea.

Za kraj, Draško Prodanović Rovinju je poručio:

„Puno je djece u Rovinju uključeno u sport, ali grad ne bi trebao imati masovnost već kvalitetu, odnosno razmišljati koji nam je interes i u kojem smjeru želimo ići“, govori, osvrnuvši se na čak 35 sportskih klubova u gradu od kojih, govori, niti jedan ne može „iskočiti“ kako bi grad po njemu bio prepoznatljiv.

Nakon sat vremena zanimljive rasprave, Roberto Krevatin iz Sportske zajednice Grada Rovinja-Rovigno panelistima se zahvalio uručivši im prigodne poklone.

Povezane vijesti

• PUCNJAVA U ROVINJU: Dnevni vatromet, akcijske scene u Careri i fotkanje s Mirzom Džombom
• JEDAN DAN U IZOLACIJI S ROVINJEŽIMA: Uz bicikliranje i trčanje, dani im prolaze u pecaju, vođenju nastave, cijepanju drva, učenju, POMAGANJU SUPRUGAMA I IGRI S DJECOM
• Održan prijem uspješnih rovinjskih sportaša