ZRCALO VREMENA

CAR I KRALJ FRANJO JOSIP PRVI, PREMINUO PRIJE STOTINU I ČETIRI GODINE Milijuni naroda starodrevne monarhije kraj odra ljubljenog i plemenitog vladara

| Autor: Priredio Robert BURŠIĆ
Car Franjo Josip Prvi

Car Franjo Josip Prvi


Kao rijetko koja povijesna osoba, Franjo Josip I., koji je preminuo na današnji dan, 21. studenoga 1916., svojom dugogodišnjom, skoro sedam desetljeća dugom vladavinom (1848.-1916.), kao habsburški car i kralj prisutan je u kolektivnoj memoriji brojnih naroda, pa tako i Hrvata, u konačnici i Istrana. Sklonost Istrana u idealiziranju austrijske vlasti (gotovo poput mita), isticanje njene demokratičnosti i naklonosti, nije začudno ako se uzme u obzir da je otada Istra doživjela dva totalitarna režima, fašistički i komunistički, koji nisu svim stanovnicima Istre dopuštali otvoreno iskazivanje vlastitog identiteta. Sastavnice toga mita, napominje Dražen Krajcar (Način gledanja: Mit o Austriji u Istri), koje se pojavljuju kao najčešći simboli austrijske prisutnosti jesu: Car i njegova obitelj, žandari, iskustvo služenja austrougarske vojske, glazba, željeznica, rudarstvo, inovacije u poljoprivredi te katastar. 

"Očinsko srce u našeg predobrog Cara i Kralja", pojam je koji je ušao u pučko poimanje carske vlasti u Istri. Štoviše, i doživljaj vlastitog etniciteta u Istri bio je povezan, na simboličkoj razini, s likom austrijskog cara. Tako su stanovnici dijela Istre sjeverno od venecijansko-austrijske granice (koji je pripadao Habsburzima) nazivani Kraljevcima. Na tom se području javljaju i toponimi sličnog značenja, poput imena sela Cesari.

Uobičajeni su citati: Ni bilo kuće u koju Austrija onda ni ušla, kroz libar, kroz dokumente, kroz kakovo novo oruđe. Austrija je uzimala malo narodu i poštivala je sve jezike; mogao si ići u onu školu u koju si htio. Od 100 kruna koje su iz Istre otišle u Beč, vratilo se 104 krune. Austrija se bavila selom, a nije ga zanemarivala".

Drugi je simbol, koji je u očima Istrana sažimao ideju reda, discipline i mira, bila žandarmerija. Do danas se održala predodžba o austrijskim žandarima kao uzornim redarima, strogim, ali pravičnim. Krajem 19. st. Pavao Šimonović iz sela Jadruhi kod Vižinade, na Poreštini, zavjetovao se da će u svom selu izgraditi kapelicu s prikazom Isusova groba. Zavjet je održao, no likovi čuvara Kristova groba koje je izradio, nisu bili u skladu s uvriježenom ikonografijom: umjesto rimskih vojnika to su figure austrijskih redara uz tumačenje da žandari predstavljaju najbolje stražare, a uz Kralja moraju biti najbolji.

Odlazak u vojsku u neku udaljenu zemlju, poput Galicije, za čije se ime nikad prije nije čulo, dijeljenje svakodnevice s momcima iz Slovačke, Italije ili Mađarske, istarskim mladićima bilo je novo iskustvo. Događaji iz vojske prepričavali su se godinama, a predmeti, napose vojni kovčezi, desetljećima su bili pomno čuvani.

Jednu od istaknutih uloga imala je i vojna glazba. U većini gradova i gradića Istre osnivali su se puhači orkestri sastavljeni od domaćih ljudi koji sviraju na nov nabavljenim instrumentima austrijske, češke i drugih provenijencija. Nova su glazbala, u usporedbi s prijašnjim tradicijskim, pružala drugačije, veće izvedbene mogućnosti.

"Sada kada imamo željeznu cestu

U pola dana se ide i dođe.

Adesso che gavemo la strada ferata,

In mezza giornata se vien e se va`."

Tim je euforičnim tonom opjevana željeznica kojom je Istra krajem 19. st. bila povezana sa sjeverom Monarhije. Godine 1876. puštena je u promet pruga Trst-Pula zajedno s odvojcima. Kopneno povezivanje Istre sa središtem carstva omogućilo je mnogo brži protok ljudi, robe i ideja u oba smjera. Ljudi su govorili: "Zamislite, jedan dan je istarsko vino bilo doma, u konobi, a drugi dan forši na nekom stolu. Uvođenje željeznice utjecalo je na tradicijsko rukotvorstvo, posebno u kovačkom zanatu: obilje željeza, koje je preostalo nakon izgradnje pruge, poslužilo je meštrima za oblikovanje različitih izdjelaka. Čini se da nije bilo domaćinstva uz prugu koje nije posjedovalo pokoji dio šine ili željezničkog praga.

Svekoliki razvitak podrazumijevalo je osiguranje energenata. Stoga je jedan od imperativa bio razvoj rudarstva u okolici Labina, otvaranje novih rudnika i osuvremenjivanje postojećih. S novim je tekovinama u istarske ugljenokope ulazila i terminologija iz njemačkog jezika, koja je bila u primjeni sve do zatvaranja rudnika u ovo naše doba. Nadzornik se nazivao obahajar, kopač hajar, vozač lafar. Austrijska uprava je na Labinštinu naseljavala rudare iz raznih krajeva Monarhije pa je dojam da je Labin tada bio svojevrsna "Austrija u malom". (Poslije Drugog svjetskog rata „Bosna u malom“).

Pojam koji se vezuje uz prisutnost Austrije u Istri je inovativnost, i to pojavom željeznog pluga. Trebalo je vremena da žitelji, navikli na tradicijski način bavljenja poljoprivredom, prihvate tehničke novine. Od velike je pomoći bila Poljoprivredna stanica u Poreču, osnovana 1875. godine. Od svih privrednih grana, austrijska vlast najveći je naglasak stavljala na vinogradarstvo: zasađivanje novih vinograda, uvođenje novih sorta loze, suzbijanje bolesti vinove loze i sl.

Do uvođenja sustavnog katastra zemljišta sredinom 19. st. u Istri su se usmenim putem prenosili opisi o posjedima: od lokve do velikog hrasta, od bora do prvog suhozida... Sedamdesetih godina 19. st. obavljen je detaljni premjer parcela, definirane kulture koje su na njima rasle te procijenjen odgovarajući prihod svakog zemljišnog posjeda.

Mladi car Franjo Josip I. odlučio je ne slušati savjete starijih austrijskih generala, nego je na preporuku viceadmirala Danca Hansa Bircha Dahlerupa (1790.–1872.) godine 1853. Pulu proglasio novom ratnom lukom Monarhije. Polaganje kamena temeljca za pulski K. u. K. See-Arsenal, jedan od najvećih u Europi, održano je 9. prosinca 1856. na malom otoku u zaljevu, zvanom Olivieninsel, Scoglio Olivi, odnosno Uljanik. Taj su čin osobno obavili car Franjo Josip I. i carica Elizabeta I. (Sissi). Bio je to početak nagloga razvoja grada. Car je opet u Puli 1895. prigodom porinuća oklopnjače Monarch.

Kao glavna ratna luka velike države, koja se prostirala od današnje Ukrajine pa sve do Milana, odabrana je Pula, mada su pod istim vladarom u to doba bili i lučki gradovi Venecija i Trst. Zahvaljujući strateškom i vojnom značenju, Pula se u godinama nakon gradnje Arsenala povećala oko 60 puta; uoči Prvog svjetskog rata imala je više stanovnika i od Splita i od Osijeka.

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter







Vremenska prognoza

Podaci preuzeti sa: www.yr.no


Web kamere

Pula

Pula: Gradilište Studentski dom
Pula: Gradilište Studentski dom

Pula

Pula: Korzo, Giardini
Pula: Korzo, Giardini