Gradska štorija Zvjezdana Strahinje
...I nikad Pula više nije bila ista
Bombama razoren kvart Sv. Polikarp (današnja Jeretova ulica)
Prije 82 godine nije Pulu zasuo bijeli snijeg, kao nas ovih dana, nego crne bombe! Kobnog 9. siječnja 1944. dogodilo se prvo i jedno od najrazornijih bombardiranja Pule.
"Stotinjak savezničkih zrakoplova, u tri vala, 15-ak je minuta zasipalo grad bombama. Poginulo je 77 civila, a 82 ih je ranjeno", riječi su kojima je opisao napad Josip Orbanić u knjizi "Gorki put od Pole do Pule".
Tog su tragičnog dana divljali nacifašisti u Šajinima i Bokordićima, tog su dana Saveznici Puležane "počastili" smrtonosnim teretom. Namjerili su se na važnu ratnu luku, koja je sad bila u rukama njemačke vojske i mornarice. A zapravo su zadali strašan udarac civilnom dijelu Pule.
Pogođene su zgrade u starom gradu i na Monte Zaru, razoren je kvart od Mornaričke crkve do Mornaričkog groblja. Pod uništenom školom "Alessandro Manzoni" u današnjoj Jeretovoj ostala je podvornikova žena pripremajući ručak za supruga i djecu koja su se nalazila u skloništu.
Da, bilo je skloništa. Većinu njih i danas poznatih izgradila je Italija uoči i tijekom rata. No taj prvi napad Puležani nisu shvatili ozbiljno. I ranije je bilo zračnih uzbuna pa se mnogi više nisu obazirali na sirene. Tek kad su 9. siječnja čuli bitno drugačiji zvuk bombardera, sada otežanih bombama, shvatili su da su trebali tražiti zaklon. Vremena za gašenje špahera, otvaranje prozora, zatvaranje škura i svega onog što je bilo propisano u slučaju napada, više nije bilo. Samo čekaj! I moli! A onda buka! Bježi! Panika! Vriska!
Učinjeni su strašni rezovi u tkivu Pule i stvorene traume u kolektivnoj memoriji i na duši građana. Sljedeći žestoki napad uslijedio je 25. veljače, kad su bombe zasule četvrti u starom gradu. Bombardiranja su se nastavila do ožujka 1945., službeno je u njima izginulo 243 osobe, ali se procjenjuje da ih je bilo više.
Pamtim staru Puležanku, bojažljivu i nenametljivu u društvu svojih prijateljica čakulona, za koju su me upozorili da je njena šutljivost posljedica bombardiranja. Preživjela ga je kao djevojčica, jedina od svoje obitelji. Imala je sreću što se nalazila na velikom krevetu i da je u trenutku, kad im je zgrada pogođena, zajedno s krevetom propala kroz dvije, tri etaže. Sletjela je u prizemlje kao na čarobnom tepihu iz arapskih bajki.
Želio sam od nje čuti više, ali nisam imao srca pitati: trauma je i nakon 55, 56 godina još uvijek bila friška. Strašno je pomisliti da su u današnjim pulskim parkovima bili nečiji domovi koji su u trenu nestali, a još je strašnije pokušati pročitati u očima stare Puležanke što je proživjela kao dijete.
No ni u tim teškim trenucima Puležani se nisu odrekli humora, njime su prkosili bombama i razaranju. Tako je nastao poznati vic o ekipi Crvenog križa koja je pretraživala ruševine u Via Abbazia i Via Tradonico. Kad su iza jednih podrumskih vrata čuli glasove preživjelih i počeli lupati nastojeći ih spasiti, iznutra se čuo glas: "Tko je?!"
- Crveni križ!
- Idite ća! Nemamo ništa za Crveni križ, dali smo vam prošlog tjedna!
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
desktop8
