Gradska štorija Oriane Španić
Nema pite do bureka sa sirom
(Petar Fabijan/Privatna arhiva)
Kino Valli i film "Testament - Amanet 2". Na kino projekciji Nacionalna zajednica Bošnjaka Istre. Scena iz filma razvlačenja jufke i uzvik zaprepaštenja gospođe red iza mene pri pogledu na jufku koja se lijepi uz oklagiju.
Kaže li se oklagija? Moram pitati svoju susjedu kako se lazanjar kaže na bosanski.
Za vrijeme corone odlučila sam naučiti raditi jufke, naravno bezuspješno. Stalno su bile debele, a ako sam ponekad i uspjela napraviti tanje, onda su bile poput ementalera. Rupa do rupe koje bi krpala. Na koncu bi izgledale poput današnje Ulice 43. istarske divizije.
Volim domaći burek sa sirom. Sve znam ali naprosto se nikako ne mogu naučiti govoriti pita. Burek je samo od mesa a sve ostalo su pite.
Lako je bilo nekada napraviti dobru pitu dok je na tržnici bio štand s domaćim korama. Deblje, tanje i rezanci. Deblje za pitu a tanje za baklavu.
Moj prvi susret s burekom početkom 80-tih godina prošlog stoljeća, u Orfeju u Kandlerovoj. Uz njega jogurt. Gust, mastan, nožem ga možeš rezati.
U današnje vrijeme najsličniji tom bureku mi je burek kupljen u pekari Arena, kod starog sajma automobila. Burek zamotan u papir posebnom tehnikom i nestrpljivo odmotavanje. Brisanje usta istim papirom i - od sutra na dijetu. Ili do roze zgrade i Pita House-a. Čisto za usporedbu.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
