Gradska štorija Zvjezdana Strahinje
Poštari su kao ispovjednici, sve pulske tajne znaju i čuvaju
(Arhiva Glasa Istre)
Dobar poštar vrijedi više od najboljeg susjeda. I poštar i susjed znaju sve o nama, sve slabosti i tajne, ali "susjed-poštar", kojeg želi uvesti Hrvatska pošta, nikad neće biti ona osoba od povjerenja kakvi su poštari bili. Za razliku od susjeda, poštar pazi i na tvoje pošiljke i na tvoje tajne profesionalnom etikom, poput psihijatra ili župnika.
Prenijet ću štoriju jednog poznatog Puležana (čuvam mu identitet poput poštara), koji se nakon srednje škole, a ima tome i 45 godina, zaposlio u Pošti. Rano ujutro, prije nego bi se uputili svako u svoj rajon, razvrstavali bi pisma iz pretinaca u svoje torbe. Onda bi ti mlađi, koji su još upoznavali teren, na glas pitali: "Imam nekog Rojnića... u Šijani... Nepotopuna adresa".
A za izdvojenim stolom, stariji kolega, šef, otpravnik ili što već, ne dižući pogled sa svog posla mirnog bi glasa rekao: "Na broju 66". I onda istim tonom nastavio: »Mala im je na faksu u Zagrebu". A nakon kraće pauze još dodao: "To je cura od onog veslača što nastupa za reprezentaciju...". I tko zna što bi sve ispričao o Rojnićima i veslaču da ga netko drugi nije prekinuo novim upitom.
"Tu je pismo iz Čačka, nečitljivo ime primatelja, piše samo Ulica i broj?"
"Sigurno ide Popovićima", rekao bi stariji poštar ne dižući pogled s knjige pošiljaka. "Ona ima brata u Čačku". Pa bi nakon pauze nastavio: "I brat je živio u Puli, ali je napustio ženu i djecu..."
Ma kakvo je to nepogrešivo znanje bilo - gradski kompjuter ljudske intime. Ta se baza podataka punila kroz dugogodišnji rad na terenu, slušanjem ljudi, njihovih žalopojki i priča. I zamislite sad susjeda koji sve to zna!
Mladi poštari, onako neozbiljni i skloni šali, znali su otpravniku tu i tamo podvaliti. Držali bi bilo koje pismo u rukama i kao da čitaju izrekli ime i prezime svojih poznanika. Tobože, nedostaje puna adresa. A on bi spremno odgovarao, dok bi nešto upisivao u svoju knjigu: "To ti je Marija s broja 16...". I zatim dodao: "Muž joj pije". Pa istim monotonim glasom nastavio: "Ona ga vara s Ivetom što radi u Uljaniku... Susjed joj je na broju 18... Živi sa ženom i njenom majkom... Žena mu je dugo bila s onim tipom s broja 19...". Nije dizao pogled sa svog posla.
Nisu mladi poštari to radili iz zlobe ili koristoljublja, samo da se zabave i da čuju dobru priču. I oni su znali da ta ogromna baza pikanterija ne smije napusti Poštu. Pulska je Pošta bila siguran sef gradskih intriga. »Susjed-poštar« ne bi izdržao taj pritisak.
I šta kad ti "susjed-poštar" pokuca na vrata? Hoćeš li i njega pozvati na kavu ili bičerin? I hoćeš li sa susjedom, kojeg ne priječi čuvanje profesionalne tajne, podijeliti sve što si saznao u kvartu proteklog tjedna? Pa s njim ne možeš ogovarati ni prvog susjeda jer ti je on prvi susjed.
Zato "susjed-poštar" nikad neće biti poštar! Nemaju susjedi taj poslovični strah od psa, niti renome zavodnika domaćica po kućama, niti nas znaju slušati poput ispovjednika.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
