PIŠE LARA BAGAR

S(t)anjarenje

Ilustracija (Snimio Duško Marušić Čiči)

Ilustracija (Snimio Duško Marušić Čiči)


Hej, hej, prođe ovaj dan, prođe ovaj dan dok se traži stan. Poznanica spontano pjevuši pjesmu dok u Puli traži još jedan stan koji se pretvara u san. Hrvati, naime, kasno odlaze iz roditeljskog doma. Razlog je primarno financijske, a potom kulturološke prirode u kojem je familija još uvijek prije individue. Naime, mladi u Hrvatskoj kasno napuštaju roditeljski dom. Prema podacima Eurostata, 64,8 posto Hrvata u dobi od 25 do 34 godine i dalje živi s roditeljima. Hrvatska je po tom pokazatelju, kada promatramo zemlje članice Europske unije, zadnja, kao i u mnogočemu.

U prosjeku se mladi u Hrvatskoj osamostaljuju tek s 31,8 godina. Htjeli bi oni i ranije, ali dok se ne dogodi neko nasljedstvo ili ne digne kredit za mlade koji su nekada bili do 35, a sada do 45 godina, teško će im biti ne samo kupiti stan, već ga i iznajmiti, posebno na obali. Samostalnost je dostupna samo u zimskim mjesecima kada se zimmer frei pretvara u ugodan lijepi stan do 30. lipnja, a onda lijepo van, raus, out, fuori do, eto, zime. Tako da ispada da nije problem samo prezimiti, već i "preljetiti". Da, tako bi se mogao nazvati termin svih onih bez krova nad glavom u ljetnim mjesecima, a takvih ima i više nego što se čini. Nisu u problemu samo studenti, što je s onim rastavljenima? Ako uzmemo činjenicu da se svaki pet brak u Hrvatskoj raspada, tu se otvara prostor za još stanova. Jer, što ako nakon 15 godina braka jedan od supružnika mora naći stan? Ako se, po statistici, osamostalio ili osamostalila s 30-ak i ako opet ostane singl poslije 45-e, kako će doći do stana? Kredit ne može dobiti jer je to za mlade do 45. Dva posla, posebice ako je žena, i uz djecu, ne može jer tko će te zaposliti u tim godinama.

I što onda? Vratiti se roditeljima. Dvostruki poraz. Regresija u svakom pogledu. S djetetom u ruci opet postaješ dijete. Privatnosti nema. Jer roditelju si uvijek dijete i ipak si u njihovim svijetu, pa bježiš u svoj film i počinješ tražiti stan, prvo za najam. Iznajmiš jedan …pa ljeti van, raus, pa drugi…i opet si na početku, baš kao student, ali umjesto bezbrižnosti i fokusa na sebe i vjeru u bolju budućnost, imaš dvostruki, možda i trostruki teret - brigu za vlastitu reduciranu obitelj, brigu za roditelje i - borbu za opstanak. I onda odlučiš kupiti stan, a cijene su, nekom obrnutom logikom, kao i sve, prvo u pandemiji, a sada u inflaciji, odletjele u nebo. Sve je teže doći do stana, jedino ako se ne pojavi koji obiteljski teren, odnosno rasprodaja djedovine koja spašava situaciju. Djedovi spašavaju unuke. Djedovi koji imaju. A što je s onima koji nemaju ni svog doma, ni za dom? Lijepa Naša, samo za turiste i kapitaliste.

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter