Kad netko ima iza sebe četiri desetljeća uspješne glazbene karijere, više od 200 pjesama i 14 albuma - nisu potrebne suvišne riječi za predstavljanje, jer djela - a u ovom slučaju glazba - dovoljno i apsolutno sve govore.

Razgovarali smo s Edijem Maružinom, koji je punih 40 godina frontman Gustafa, a sa 62 godine života osnovao je i - Edi East Trance Blues. I s njima za koji dan objavljuje novi album. U fazi finiširanja novog albuma, Edi nam je ispričao podosta novosti, zanimljivih anegdota i podijelio s nama svoja razmišljanja.

- Prošli album je naslovljen "Sumpor", a do kraja ovog mjeseca izlazi novi album, koji je, prema prvim najavama trebao biti naslovljen "Normalizacija". Očito nije došlo do "normalizacije", tako da će album imati drugačiji naslov?

- U trenutku stvaranja albuma naslov "Normalizacija" mi je izgledao simpatičan, no zbog svih aktualnih zbivanja nekako je izgubio smisao. Album ima još jedan sporedan naziv - to je "Camminando". U zadnje vrijeme jako puno hodam, to mi pričinjava nevjerojatno zadovoljstvo, i kad god stignem i kad god mogu idem hodati. No službeni naslov albuma je "35 minuta, 61 sekunda iz 2020.". To mi je nekako najprikladniji naslov za nešto što je od početka do kraja nastalo u 2020. godini - počeo sam praktički raditi kad je lockdown stupio na snagu - i da nije bilo te korone, da ne kažu da je baš tako grozna, taj album vjerojatno ne bi bio gotov do današnjeg dana. Znamo svi kakva je situacija - nemaš šta raditi, nema koncerata - onda se snima.

- Sve ste snimali u kućnom studiju u Maružinima?

- I album "Sumpor" je tako nastao - od stvaranja pjesama, uvježbavanja, snimanja, miksanja, masteringa… sve je rađeno u istoj prostoriji. Za razliku od prošlog albuma koji smo radili godinu i pol, ovaj album smo "zbuksali" za pola godine.

Ista je postava kao i lani - članovi benda su Predrag Ljuna, Danijel Paulović, pa naravno Čedo Mošnja, moj sin Ang koji je sad također član benda obzirom da Ljuna zbog poslovnih obaveza katkad ne može doći, Bernarda Ravnić je otpjevala vokale, Davor Milovan Bili nam je ponovno pomogao snimiti neke dionice bassa kao i na prvom albumu… I Edi Cukerić Cuki, naravno i uvijek - koji pjeva, viče, najčešće se bavi udaraljkama. Tako sad imamo vrlo zanimljiv instrument na dvije snimke, a instrument se zove - borša. Bernarda ima veliku kožnu torbu u koju stavi sve udaraljke - defove, šuške… i onda je Cuki cijelu tu boršu tresao pred mikrofonom, a ima jedan zaista zanimljiv sound, jer unutra se ti instrumenti prevraćaju, nisu točno na dobu, nešto je u ritmu ali je tu i brdo toga što se raspada na sve strane, to je vrlo zanimljiv zvuk. Tako da je Cuki prvi solist na "borši". Naravno, ne smijem zaboraviti ni čovjeka koji nam je album smiksao i masterizirao, a također iznimno utjecao na cijeli zvuk, Marka Kalčića, te Alena Peruška koji nam je non-stop bio na usluzi za tehničke potrebe.

- Jesu li "lockdown" i općenito promjena načina života zbog korone utjecali na koncept albuma?

- Ne znam ni sam. S jedne strane da, a s druge strane zna se, po mom stvaralačkom opusu, da sam pjesnik ljubavne poezije - 80 posto pjesama koje sam napisao su ljubavne tematike. Na novom album od 11 pjesama dvije su ljubavne tematike i jedna "nategnuta". Jednostavno sam došao u godine kad više ne moram paziti, financijsku egzistenciju sam si osigurao koliko-toliko, ne moram se truditi da se nužno dopadam nekoj određenoj skupini ljudi, mogu raditi slobodno. A, malo mi je i dosadilo pretvarati se da imam uvijek onih istih 30 godina kao na početku karijere, da se tako izrazim. Ne moram glumiti 20 godina mlađeg čovjeka u razmišljanjima i u svemu, osjećaš da publika to od tebe traži i slijepo to nastojiš ostvariti. Sad sam lišen takvih "problema" i ovaj album je u svakom pogledu posvećen mojim razmišljanjima.

Neki su poslušali album i pitali su me "Ma šta se spremaš umrijeti?" To su jednostavno pjesme o starosti, o prolaznosti, o životnom putu. Pjesme su malo drugačijeg tekstualnog karaktera. Malo se slobodnije osjećam, jednostavno - malo lakše radim.

- Nešto je drukčiji i instrumentarij s Edi East Trance Blues…

- U odnosu na prvi album nije se promijenilo ništa - ljudi koji su radili sa mnom, od tehničke strane do interpretativne, su praktički isti, kao i tehnika. U odnosu na Gustafe naravno da je dosta promjena - ali zato su i naši nastupi drukčiji. Znaju nas tražiti da sviramo sat i pol - nije nama problem svirati, ali za nas je optimalno da sviramo 45 minuta, jer u tih 45 minuta možemo dati maksimum snage i ne biti dosadni - jer taj instrumentarij je uvijek isti - ta cigar box gitara - znači imaš dvije gitare, bas i bubanj i ta ista frekvencija "pili" cijelo vrijeme, i pjesme su zbog cigar box gitare gotovo sve iz G-dura. Novi album sam radio i na drugoj gitari, ne samo na cigar boxu, tako da sam pobjegao iz G-dura. Cigar box je kao usna harmonika - naučiš par pozicija, i što god odsviraš, ne možeš pogriješiti!

No uz takav instrumentarij postoji mogućnost da nastupi neko zasićenje, makar sam se trudio da svakoj pjesmi udahnem poseban duh, da koliko god ima samo jedan akord - da svaka pjesma ima svoju dušu, svoj oblik, da se razlikuje, da ne bude samo nekakvo recikliranje i ponavljanje tema.

- Album se zatvara tipično blueserski s pjesmom "Ča sad pensaš"…

- To je klasični blues - makar ima ljudi koji mi znaju reći: "Ovo što ti sviraš, to nije blues". Ako ti ja kažem da je blues, onda je blues! A s druge strane, što da im objašnjavam ako od bluesa poznaju isključivo delta blues koji je najrašireniji i najpoznatiji. Blues koji je mene srušio s nogu i na neki način inicirao i inspirirao da to krenem raditi jest North Mississippi hill country blues. To je malo drugačiji podžanr, nije toliko spor i tužnjikav, ima više ritma.

- I vokali su nešto drukčiji na novom albumu…

- Zbog korone i posla bilo je malo teže okupiti ljude, a meni padne neka ideja na pamet, pa to snimim kao pilot da bi kasnije to drugi otpjevali, a onda nisu stigli snimiti i na kraju ima tu puno mojih vokala. Zanimljive su mi vokalne dionice u sekundama, što baš nije karakteristika bluesa, ali pokušao sam i to ugurati unutra.

Jer ipak, moram istaknuti važnu stvar - ja nisam ni crnac ni Merikan, i kao takav ja ne mogu svirati blues koji oni sviraju, ja mogu biti samo nekakva blijeda kopija nekog crnca. Da mi pustiš bilo koju blues pjesmu odmah ću ti reći svira li je crnac ili bijelac - ne može bijelac svirati blues kao crnac, i gotovo! I zato ja volim naglasiti da je ono što ja sviram istrijanski bili blues.

- Znači li to da si "back to the roots" iliti - vratio si se svojim korijenima?

- I zbilja je to povratak korijenima bluesa, jer ta North Mississippi hill country blues je jedna od ruralnih i prvih verzija bluesa, koja je nastala na planinama i pomalo je sišla dolje, na plantaže pamuka.

- Kod nas bi umjesto polja pamuka pandan bile masline?

- Više krumpiri, to sam na prvom albumu napisao "ne berem pamuk, ali vadim kumpire", tu smo negdje…

- Kad i u kojem obliku izlazi novi album?

- Prvi album "Sumpor" objavila nam je Croatia Records, no ta kombinacija me malo razočarala, tako da novi album objavljujem sam u suradnji sa Sponom i Sinišom Bizovićem koji mi pomažu oko tehničkih stvari. Album izlazi krajem mjeseca u digitalnom obliku, a nakon toga slijedi i "fizičko" izdanje na CD-u.

S novog albuma će biti i dosta spotova, imam super ekipu, mladu i perspektivnu, dosta i sam radim, makar mi je malo teško biti ispred i iza kamere, a možda će se pojaviti i neki novi kreativci.

- Danas se veliki broj izdanja objavljuje isključivo u digitalnom obliku. Zašto ste se odlučili za CD?

- Kad smo štampali prvi album prodali smo 10 tisuća primjeraka CD-ova i kazeta, i to kao anonimusi koji su se odnekud pojavili. Novi album ćemo tiskati u 300 komada, jer je to sasvim dovoljno.

Malo je problem svima nama koji se bavimo glazbom što je danas najveće tržište internet, a na internetu vlada totalni divlji zapad. Sasvim je normalno da se muzika skida i sluša besplatno, a nikom nije sasvim normalno da CD dobije za niš, tj. normalno je da se plati. A moj rad je uvijek isti, je li na fizičkom izdanju ili digitalnom.

- Očito da će još neko vrijeme biti ograničene mogućnosti za koncerte kao i broj posjetitelja na koncertima. Jeste li razmišljali o promociji na internetu?

- Malo se toga bojim. Nadao sam se da neće doći do toga, da ću moći do kraja svog života mirno živjeti kao u starim vremenima. Međutim, stvari su se počele rapidno mijenjati, treba razmišljati o nekim drugim vidovima djelovanja.

Jednostavno, nemam pojma kamo taj svit gre - nekad mi se činilo da sve vidim, kužim, da znam kamo ćemo ići. Jedino što vidim, a to zato jer je COVID-19 sve zaustavio - jest koliko ljudi putuju i koliko je ta globalizacija uzela maha, i imam osjećaj da uskoro, kroz 50 do 100 godina, nitko neće imati svoj vlastiti dom, nego će svi šibat po svijetu i tu će opet biti kao u stara vremena, konačišta - dođeš, imaš ih u svakom gradu, i znaš kamo ćeš ići spavati.

Kod mene u selu je jedna žena koju zovu Furlankica - njen muž je bio Furlan, no zapravo nije bio Furlan ni po prezimenu nego po nadimku, jer je jednom, 30-ih godina odveo kravu u talijansku pokrajinu Furlaniju, i odmah su ga prozvali Furlan. A danas možeš otići dva puta u jednom danu u Furlaniju i nazad! Strahovito se to mijenja, i gube se jezici - mislim da će za sto godina ljudi govoriti jednim jezikom, vjerojatno engleskim. Samo po sebi će nešto nastati, a drugo nestati.

- Koliko godina sviraš sa Čedom?

- Četrdeset godina, od samog početka... To je i moj i njegov prvi službeni band. Prije toga sam nešto malo svirao i gažirao, počeo sam raditi jedan band s Aldom Ivančićem iz Borghesie, koji je inače iz Loborike - nas dvoje smo počeli svirati, s nama su bili Vlado i pokojni Ginč Miroljub Nikolić, ali tek smo bili počeli s nekim pjesmama i nikad nismo nastupali. Tako da Gustaph i njegove dobre duhove smatram svojim prvim bendom, a isto tako i Čedo.

Kad smo počeli, Čedo je još bio u školi, imao je nekih 16 - 17 godina, a ja sam imao 24 ili 25 godina. Iste ovakve magle kao i ovih dana su bile i osamdesete, isto vrijeme. Neka reminiscencija kroz mene prolazi, neki bljeskovi i nostalgija s jedne strane, a ne bi htio da to postane patetika.

- Nedavno ste pobijedili na Croatian Blues Challengeu u kategoriji bandova, i predstavljat ćete Hrvatsku na International Blues Challengeu u SAD-u.

- Natjecanje u Memphisu trebalo bi biti u siječnju 2022., vidjet ćemo što će se zbivati u međuvremenu. Koliko god s jedne strane ne volim putovati i putovanja su mi naporna - s druge strane, kad jednom krenem, onda je to super, gdje god da idemo, ukrcam se u avion, u kombi, šta god, no kad treba krenuti, onda mi neopisivo ne ide nikamo.

Ali, iako mi se ne putuje, imao sam želju otići upravo u Memphis i njegovu okolicu, tamo je puno ljudi koji su mi bili uzor, kao što su R. L. Burnside, Junior Kimbrough, Fred McDowell, Otha Turner i drugi. Stotinu tih North Hill bluesera je od tamo, i želio sam posjetiti to ishodište bluesa i grobove tih blues junaka ako za to bude vremena i prilike.

Ono što me mami u Memphis jest da čujem taj blues na njihovom izvorištu. Ni u jednom trenutku nisam imao namjeru ići crncima "prodavati" blues, niti se praviti važan, a niti ne računam da ću postići nekakav uspjeh. Jedan domaći pjevač jednom je dao izjavu za Glas Istre - "Probio sam se na australsko tržište". Mi ne idemo probijati nikakvo tržište, svjesni smo da će to biti - Martin u Ameriku, Martin z Amerike.

Možda ću se vratiti razočaran, no najviše me privlači da osjetim to izvorište, taj duh gdje je blues nastao.

- Jeste li svirali kad u Americi?

- Ne, Australija i Sjeverna Amerika su jedina dva kontinenta gdje nismo svirali.

- Kakva je situacija sa svirkama u ovo "korona-doba"?

- Do sada smo svirali četiri koncerta s Edi East Trance Blues, tri koncerta sa Banditima, jedan koncert s Veterinarima…

- Ma koliko bendova imaš?

- Ma dobro, East Trance je zapravo jedini različit. Gustafe sad zovemo "veliki Gustafi" jer to podrazumijeva da je na pozornici devet i više ljudi, Banditi su potpuno isto samo bez puhača a Veterinari, koji su se u početku zvali Veterani u smislu da su to stvarno ljudi koji imaju "veteranski staž" u Gustafima, su nastali bez nekakve namjere, za jedan koncert u kazalištu. Od starih Gustafa ostali smo samo ja i Čedo u bandu, a onda je došla ta ideja da se pridruže i Pere (koji se kasnije i vratio u formalnu postavu Gustafa), i Rus, Bili, Vlado, čak i Dragosavac je bio neko vrijeme. Uglavnom da vratimo, bar povremeno, tu postavu koja je palila i žarila 90-ih. Volim ja i ove mlade, odlični dečki i glazbenici, ali to je moja ekipa, s njima sam život proveo. Veterinari su zapravo formacija koja je tu da sviramo i družimo se kad se zaželimo.

Sad sam dosta u bluesu i dosta sviramo, no blues u Hrvatskoj baš i nema neku veliku publiku. Namjera mi je da Edi East Trance Blues izađe iz blues krugova - jer koliko god je rađen u maniri bluesa, to je album i glazba za svakoga - i nije nužno da se svira samo na blues festivalima.

Bude šta bude - da imam 20 godina manje, možda bi bio zabrinut. Uvijek kažem da sam u penziji - makar po godinama života i stažu nisam, ali nekakvu egzistenciju sam si osigurao tako da nisam opterećen time da išta moram. Ako nikad više u životu ne budem odsvirao ni jedan koncert - neću umrijet od gladi. A sljedeće godine idem i u penziju.

- Ma ne ideš u muzičku penziju?

- Ma ne! To računam na starosnu penziju, koja će biti mala, jer imam samo tri i pol godine radnog staža, koje sam odradio u Uljaniku kao projektant, plus od 2001. imam status slobodnog umjetnika pa imam i taj staž, negdje ukupno 20-ak godina.

Povezane vijesti

• ALBUM KAO HOMMAGE HODANJU: Edi East Trance Blues objavili "35'61'' iz 2020. Caminada"
• ISTARSKI GLAZBENICI ZAJEDNO ZA ŽRTVE POTRESA: Gustafi, Edi East Trance Blues, Šajeta, Veterinari, Tedi Grubica i Medea Market-Sindik nastupaju na online humanitarnom koncertu
• SLAVLJENICI GUSTAFI, PRIJATELJI I PUBLIKA ONLINE: Za stradale u potresima sakupili oko 16 tisuća kuna