Datum je 24. travnja i u 22.55 na portugalskom radiju se emitira pjesma "E Depois do Adeus" s kojom je Paulo de Carvalho dva tjedna ranije predstavljao Portugal na natjecanju za Pjesmu Eurovizije koje je održano u engleskom Brightonu. Standardna ljubavna balada završila je na 14. mjestu, no te večeri 24. travnja njeno emitiranje bio je tajni znak časnicima da pripreme vojsku, ali i prvi signal na putu svrgavanja autoritarnog režima

Još jedno je Natjecanje za pjesmu Eurovizije za nama, iako ovo zadnje uopće nije bilo natjecanje nego revijalno pokazivanje ograničeno pandemijom. Unatoč tome što se na ovu manifestaciju često gleda kao na veliki trash spektakl, ona opstoji već godinama i broj država koje se natječu na Eurosongu nije se smanjio, već čak i povećao. Nije tome tako samo zbog raspada država na području istočne Europe, nego su se velikoj eurovizijskoj obitelji pridružile i neke zemlje koje su daleko od starog kontinenta, primjerice Australija. Dok većina izvedenih pjesama na Eurosongu u pravilu biva brzo zaboravljena, neke su ušle u povijest i to često zbog razloga koji nemaju direktno veze s glazbom.

Pop note kao znak za državni udar

Portugal, travanj 1974. Zemlja je skoro 40 godina pod autoritativnim konzervativno-nacionalističkim režimom Estado novo koji je uspostavio António de Oliveira Salazar. On će 36 godina provesti na mjestu premijera Portugala kojim će vladati čvrstom rukom, koristeći će se cenzurom i tajnom policijom, podržati svog ideološkog kolegu Francisca Franca u Španjolskoj, ostati neutralan za vrijeme Drugog svjetskog rata ali i biti i jedan od osnivača NATO-a. Salazar umire 1968. i unatoč dobrim ekonomskim pokazateljima, ostavlja zemlju nerazvijenu, s kolonijama u Africi koje počinju predstavljati sve veći problem. Nakon Salazarove smrti Estado novo je i dalje živ, sa svim svojim problemima te grupa lijevo usmjerenih časnika osniva organizaciju i planira državni udar.

Datum je 24. travnja i u 22.55 na portugalskom radiju se emitira pjesma "E Depois do Adeus" (A nakon pozdrava) s kojom je Paulo de Carvalho dva tjedna ranije predstavljao Portugal na natjecanju za Pjesmu Eurovizije koje je održano u engleskom Brightonu. Standardna ljubavna balada završila je na 14. mjestu, no te večeri 24. travnja njeno emitiranje bio je tajni znak časnicima da pripreme vojsku i to je bio tek prvi signal. U 20 minuta poslije ponoći na radiju je emitirana i druga pjesma, ovaj put radilo se o hitu "Grândola, Vila Morena" čiji je autor Zeca Afonso, a čije su pjesme bile zabranjene zbog njihove povezanosti s komunizmom. Na toj crnoj listi nije bila "Grândola, Vila Morena" i njeno emitiranje bio je znak vojsci da izađe i krene u svrgavanje režima.

Taj će se državni udar pretvoriti u prevrat nazvan Revolucija karanfila koja će naziv dobiti po tome što su civili stavljali karanfile u cijevi pušaka vojnika. Državni udar postat će prava revolucija koja će dobiti široku podršku, kako među civilima tako i među većim dijelom portugalske vojske, zbog čega će proći skoro bez pucnjave. Portugal će ipak trebati pričekati još dvije turbulentne godine i dva neuspjela državna udara prije no što se uspostavi puna demokracija. Ipak, ta promjena počela je pop notama i nevinim stihovima jednog eurovizijskog šlagera.

Došli su izgubiti, a ne pobijediti

U svakom natjecanju, bilo sportskom ili u ovom slučaju glazbenom, često se čuje moto "Nije važno pobijediti, važno je sudjelovati". Belgijskoj grupi Telex koja je 1980. došla na natjecanje za Pjesmu Eurovizije koje se održavalo u Hagu, to pravilo nije značilo ništa. Oni nisu došli samo sudjelovati, oni su došli – izgubiti.

Telex je bio elektropop trio osnovan dvije godine ranije, u međuvremenu iznjedrivši nekoliko hitova na čije se ritmove plesalo i izvan granica Belgije. Jedan od njih bila je pjesma "Moskow diskow", zarazna ali u stihovima besmislena pjesmica koju je pratio spot snimljen na željezničkoj stanici u kojem članovi benda nevjerojatno uvjerljivo uspijevaju ostati smrtno ozbiljni. To je suština, jer iako nismo vični francuskom, jeziku na kojem je pjesma otpjevana, čini nam se da spominjanje Brigitte Bardot u kombinaciji s naslovom baš i nema neke veze s ičim. Zato ima veze s njihovim spomenutim nastupom na Euroviziji s pjesmom koja se zove upravo "Eurovision". Ono što povezuje ove dvije pjesme, osim samih izvođača, je spremnost da se njihova "priča" (jer u samim pjesmama neke jake priče i nema) okrene na humor i zezanciju, dok sve djeluje uštogljeno ozbiljno.

Grupa je u natjecanje ušla na nagovor svog menadžera i došla do finala, iako je bilo jasno da im ambicije baš i nisu velike, očito svjesni ispraznosti samog natjecanja koje su odlučili ismijati. Banalan tekst, generička pop melodija i dosadni ritam bili su sami po sebi jasna poruka što žele postići. Bend će potom snimiti i album koji će nazvati "Neurovision".

- Nadali smo se da ćemo završiti zadnji, izjavio je pjevač Marc Moulin. U tome bi uspjeli da im jedna zemlja nije udijelila deset bodova i time ih pomaknula dva mjesta od dna. Iz koje su zemlje bili ti pokvarenjaci koji su Telexovcima pomrsili račune? Iz Portugala...

Samouvjereni i nabrijani, ali tek šesti

Za razliku od Belgijanaca, Litvanci okupljeni u sastavu LT United došli su 2006. na Eurosong u Grčku s pjesmom "We are the winners". Ako je nekom naziv možda i bio neodređen, stihovi "Mi smo pobjednici Natjecanja za pjesmu Eurovizije! Glasajte za pobjednike!" govorili su kristalno jasno o njihovim ambicijama u vezi kojih u pjesmi nisu ostavljali ni najmanju dvojbu.

Samouvjereni i nabrijani, gotovo školski primjer samopouzdanja o kakvima se može čitati u literaturi iz popularne psihologije, šesteročlana grupa, koju je jedan novinar opisao kao "gomilu menadžera srednje razine koji feštaju na kraju korporativne ekskurzije" istupila je na pozornicu i odlučila izazvati sudbinu, hrabro poput vojnika koji odlaze u bitku i završila na – šestom mjestu.

U međuvremenu ih je dio publike izviždao. Svejedno, sve samopouzdanje svijeta te godine ne bi im moglo pomoći jer nasuprot njihovoj samouvjerenoj preodređenosti stajao je kostimirano-pirotehnički spektakl pobjednika, a to je bila finska grupa Lordi s "Hard rock hallelujah".

Ako bi LT United i mogli staviti u rubriku "toliko loše, da je dobro", Lordi su sa svojom trash estetikom otišli toliko u krajnost da smo se počeli pitati ne krije li se iza njih zapravo neki genijalni um koji je pronašao formulu da protrese učmalu rutinu Eurosong kičeraja? Bili su jedinstveni.