POZNATI BEOGRADSKI ROCK NOVINAR I PISAC

DUŠAN VESIĆ: Volim tu atmosferu rock 'n' rolla koja u Puli još uvijek postoji, možda prividno, ali postoji

Došao sam ovdje pisati priču o Đoseru, Tusti i Bošku Obradoviću. To je neki moj način da odradim dug Puli u kojoj sam svaki put dočekan i ispraćen kako dolikuje. Uvijek mi je ovdje bilo super, pa mogu i ja nešto napraviti za Pulu, na kraju krajeva, kada je Pula toliko napravila za mene

| Autor: Mladen RADIĆ
Dušan Vesić (Snimio Zlatko Gotovac)

Dušan Vesić (Snimio Zlatko Gotovac)


Iako je cijenjen kao rock kritičar i to jedan od najjačih na području bivše države, Dušan Vesić za sebe kaže da je povjesničar, s obzirom da već desetljećima nije napisao neku rock kritiku, no teško je to objasniti nekome tko je odrastao uz njegove tekstove u Rocku, Pop Rocku i sličnim časopisima. Poznat je i po svojim knjigama, primjerice o Bijelom dugmetu, Margiti Stefanović Magi ili o novom valu, u hrvatskom izdanju nazvanu "Zamisli život: Novi val – prva generacija", koju je predstavio prošle godine u klubu Kotač. Poznat je po tečnom stilu zbog čega se njegove knjige lako čitaju, a za koji kaže da je mješavina utjecaja Mome Kapora, Ernesta Hemingwaya i Slobodana Jovanovića, te smatra da mu je stil pročišćeniji i zanimljiviji od Borgesa, dok istovremeno piše svoj prvi roman. On je pisac, ali i organizator koncerata, autor glazbenih dokumentaraca i serija, a opet je nedavno stigao do Pule, ovaj put kako bi se pripremio za pisanje nove knjige zanimljive tematike.

Razdoblje od Metikoša do Tuste

- Prije nekoliko godina imao sam ideju da u jednoj knjizi prikupim priče o ljudima koji možda nisu sami za sebe zanimljivi izdavačima da bi objavili cijelu knjigu o nekome, da prikupim desetak priča o ljudima koji su činili rock 'n' roll u Jugoslaviji, a koji više nisu među živima i da počnem od Karla Metikoša koji je bio prvi jugoslavenski rocker i da završim s Tustom koji je bio posljednja jugoslavenska rock zvijezda pred raspad zemlje. I da kroz to razdoblje od Metikoša do Tuste ispričam neku priču o jugoslavenskoj rock kulturi, o stilovima i geografskim određenjima. Kroz Đosera, preko Borisa Aranđelovića, pjevača grupe Smak, pa Ipeta Ivandića, bubnjara Bijelog dugmeta, pa Rajka i Mišu koji su svirali u Ribljoj čorbi, Milana Mladenovića, Dina Dvornika, Davorina Popovića iz Indexa... Kada ih poredaš kronološki iz toga može ispasti jedna kompletna priča. To je u nekom trenutku ostalo po strani, pa je došla knjiga o Magi, pa je moj izdavač iz Beograda želio knjigu o novom valu jer je bila okrugla godišnjica. Poslije toga sam počeo razmišljati što ću dalje i onda mi se pojavila želja da pobjegnem iz svoje beogradske karantene i da dođem ovamo, a to sam mogao samo poslovno, tako da spojim lijepo s korisnim i došao ovdje pisati priču o Đoseru, Tusti i Bošku Obradoviću. To je neki moj način da odradim dug Puli u kojoj sam svaki put dočekan i ispraćen kako dolikuje. Uvijek mi je ovdje bilo super, pa mogu i ja nešto napraviti za Pulu, na kraju krajeva, kada je Pula toliko napravila za mene.

Dobio sam ono što sam tražio

- U kojoj je fazi knjiga?

- Došao sam da bih ju počeo. Pula je početak iako je zapravo sredina i kraj knjige, ali želio sam početi s nekom tom energijom koju ima Pula, uvijek volim početi s ljudima iz dobre kuće.

- Što to Pula ima što drugi nemaju?

- Nas ustvari ima malo pa kada se međusobno družimo onda nam se čini da nas ima više. Pula je rock 'n' roll grad, barem je bio i onda je valjda nekako prirodno da sam tu. Volim tu atmosferu rock 'n' rolla koja u Puli još uvijek postoji, možda prividno, ali postoji.

- Dugo ste u rock vodama, pišete...

- Nažalost...

- Zašto nažalost?

- Zato što bi bolje bilo da sam se bavio politikom ili biznisom.

- Jeste li o ovim ljudima o kojima ste znali dosta toga, ipak doznali nešto novo? Ima li neka zanimljivost koju prije niste znali?

- Dobio sam ono što sam tražio. Uvijek dobijem ono što hoću, to mi je posao.

- Kako to uspijete?

- Ne znam. Može biti zato što sam iskren s ljudima, dođem im dobronamjerno i kažem što bih volio, i u Puli sam uglavnom dobio to što sam htio. Na kraju krajeva, dobre su mi knjige, pa ljudi imaju više povjerenja u nekoga za koga znaju da će to biti barem solidno.

- Koja vam je bila najteža knjiga za napisati?

- Ona o Magi. To se vuklo, trajalo, išlo gore-dolje. Tri godine ima kako je ta knjiga objavljena i ona se i danas prodaje između 60 i 100 primjeraka mjesečno. To je nevjerojatno.

- Znači da uspijevate živjeti od toga, zaraditi nešto?

- Ne. Knjiga o novom valu još nije vratila predujam. Iskreno, izdržavaju me prijatelji. Srećom da ih imam i da oni imaju malo više love nego što im je potrebno pa malo preliju. Knjige se ne prodaju, više se ne radi, i od knjige o Magi dobijem mjesečno nešto manje od 100 eura. Od toga se ne može živjeti.

- Usprkos tome što se ta knjiga dobro prodaje?

- Vjerojatno se dobro prodaje u odnosu na druge knjige, ali to nije dovoljno da se može živjeti. U vrijeme kada je kriza ljudi se najlakše odreknu knjige. Kada je bio prvi val korone prodaja knjiga se povećala jer su svi sjedili kući, čitali i čekali da pandemija prođe. Kada je počeo drugi val i kada su shvatili da to neće proći, onda je prodaja pala, možda doslovno preko noći. U dva dana je pala za 60 posto i na tom nivou je ostala. Vidim na promocijama, kada nosim knjige, nekad bih prodao sve što donesem. U Podgorici sam prošle godine prodao pun ranac knjiga o Magi, a ove godine nisam prodao nijednu. To je neobično jer to je uvijek ista publika, ljudi koji to prate i koje to zanima. Na toj mojoj maloj promotivnoj turneji je bilo malo ljudi jer su se bojali doći. To je tako kako je, ali mislio sam da je bolje promovirati knjigu za to malo ljudi, nego ne raditi ništa. Protiv sam toga da se ne radi ništa. Moramo naučiti živjeti s koronom, a ne da bježimo od nje jer nemamo kuda pobjeći. Ne možemo pobjeći od korone da bi na kraju završili u redovima ispred psihijatrijske klinike. U jednom trenutku sam bio ozbiljno pao u depresiju. Imaš novu knjigu, trebaš raditi a inače si navikao puno raditi i dobro, a sada odjednom ti ne zvoni telefon, ništa se ne događa, a kada će ako ne tada? To nisu normalne stvari. Ne možemo živjeti potpuno zatvoreni. Moramo živjeti od nečega i moramo živjeti s nečim. Ne možeš godinu dana bez koncerata, knjiga, izložbi, bez ičega. Što će biti od nas na kraju?

Svakome je njegovo vrijeme najbolje

- Jeste li pokušali ikada odgovoriti na to vaše zadnje pitanje?

- Da nisam pobjegao ovamo, vjerojatno bih morao potražiti pomoć nekakvog psihologa. Ne možeš živjeti neprekidno zatvoren u četiri zida u gradu u kojem si navikao da ima tri događaja dnevno, a sada nema ništa. Nemaš kud. Tu i tamo se nađem s nekim prijateljem na kavi, ali kada dođe večer navikao si da te nikada nema doma. Sada odjednom ti si neprekidno tu, to traje godinu dana. Predugo.

- Da malo stavimo koronu na stranu, jeste li ikada razmišljali bi li vam bilo lakše biti rock kritičar tada kada ste vi bili, ili danas kada postoji sva ova tehnologija i društvene mreže i kada se informacije brže razmjenjuju, a pjesme su dostupnije.

- Nisam rock kritičar, ima 30 godina. Posljednji tekst koji je bio neka rock kritika, mislim da sam napisao 1990. Ovo vrijeme je bez veze, nema više dobrih ploča, nema suštinski ničega, nemaš o čemu pisati.

- Izgleda da se ljudi danas vole hvaliti boljom prošlošću. Obično kada je na YouTubeu pjesma iz osamdesetih komentiraju kako su bile dobre osamdesete, ako je iz devedesetih govore kako su bile dobre devedesete...

- Svakom je njegovo vrijeme najbolje. Mom ocu je vrijeme Elvisa Presleyja bilo "do jaja", Atomsko sklonište i Bijelo dugme su mu bili odvratni. Kad je moj sin stasao krenuo je techno i to mu je bilo super. To je tako, vrijeme ide. Nisam nostalgičar, niti jugonostalgičar, ja sam povjesničar, to mi je profesija i zapravo se bavim poviješću. Sad, to što sam malo talentiraniji pa upakiram da to bude lijepo za čitanje, to je druga stvar, ali kada pogledaš moje knjige, one su čista povijest.

- Novi val je i dalje zanimljiv ljudima, obilježavaju se godišnjice, reizdaju se albumi itd. Vi ste ga u knjizi malo demistificirali i demaskirali, ali zašto taj novi val i danas toliko fascinira ljude, do te mjere da ga se malo i mitologizira i uzdiže u nebesa?

- Mislim da je prije svega zbog toga što su to dobre pjesme jer da nisu vraga bi mi pričali o tome danas. To je bila gomila hitova u kratko vrijeme i to su pjesme koje i dan-danas zvuče svježe, izvanvremenski. Kada danas čuješ Idole, ako ne znaš tko su, nemaš dojam da je to pravljeno prije 40-ak godina. Sve te radio stanice koje puštaju jugoslavensku muziku najradije puštaju novi val. To je veselo, plesno, zabavno.

- Je li u pitanju samo muzika ili se radi i o još nečemu?

- Ne vjerujem da je još nešto. To što je novi val nama značio kao prekretnica u razvoju Jugoslavije kao društva, danas nitko o tome ništa ne zna, niti ikoga zanima što je to bio mali svojevrsni bunt protiv dosade socijalističkog režima. Da nisu te pjesme toliko dobre, to bi završilo u nekim sociološkim analizama i zbornicima i ne bi zanimalo nikoga. Što se tiče demistifikacije, napisao sam kako jest, i sada je li to nekome demistifikacija radi dalje mistifikacije ili je zaista demistifikacija, pravo da kažem, nemam pojma. Nisam razmišljao o tome.

Četrdeset sedam stranica Štulićevih gluposti

- Jedna osoba kojoj se nije dopalo to što ste pisali je Džoni Štulić...

- Morao sam to pročitati jer se radilo o meni, ali to je 47 stranica gluposti. Čitao sam to tri dana i stvarno mi je bilo teško to provariti. Pogrešno je razumio da sam napisao da je on bio podoban tadašnjem režimu. Nisam to napisao, napisao sam da nije bio nepodoban i dao sam argumente za to. Je li bio podoban, to je jedan malo viši stadij od toga, ali ovo što sam napisao je dovoljno za onoga tko želi shvatiti. To mu se nije dopalo. Činjenica je da ga nisu tjerali da išta mijenja. Pankrti su riječi pjesama mijenjali stalno, kao i Parafi, Prljavo kazalište su zajebavali, i sve su zajebavali osim njega. Neka kaže koju su mu pjesmu zabranili? Sve je oko njega išlo kako treba. On je dijete časnika JNA, ali biti dijete časnika JNA značilo je da nisi bilo tko. Ako si se trebao zaposliti ti kao dijete časnika JNA i netko drugi kao dijete književnika, liječnika ili bilo koga -   prije će tebe zaposliti. On je išao na radne akcije, a kada ti vidiš nekome u dosjeu da je bio na radnoj akciji znači da je podoban dečko... Tko je išao na radne akcije? Mi smo izbjegavali da idemo u vojsku, nije nam padalo na pamet da idemo na radnu akciju, bolio nas je k... Zabavljao se s kćerkom Vladimira Bakarića koji je bio najmoćniji Hrvat svih vremena, ako uzmemo da Tito možda nije bio Hrvat. Stalno je mlatio okolo da je marksist. Meni je u intervjuu 1981. rekao da je marksist, stavio sam faksimil tog intervjua, a on tvrdi da sam to izmislio jer mu sad ne odgovara da bude marksist. E pa, izvini, budimo pravedni. Jesi li bio podoban to me već boli k..., ali nisi bio nepodoban. Ja se nisam zabavljao s kćerkama političkih dužnosnika, nisam dijete vojnog lica, nisam išao na radne akcije, zajebao sam vojsku i sada sam "policijski čovjek" po Džoniju, a on je revolucionar? To je suština našeg spora.

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter


Vremenska prognoza

Podaci preuzeti sa: www.yr.no


Web kamere

Pula

Pula: Gradilište Studentski dom
Pula: Gradilište Studentski dom

Pula

Pula: Korzo, Giardini
Pula: Korzo, Giardini