Glazbe je, čini se, više nego ikad. Istovremeno je sve teže pronaći nešto što će zaista ostati s nama godinama.

Točno na 1. maj Laibach je objavio "Musick", album koji dolazi kao još jedan nastavak njihove višedesetljetne prakse razgradnje ideja originalnosti, autorstva i same prirode umjetničkog stvaranja.

No, za razliku od ranijih projekata, "Musick" izravno ulazi u prostor algoritamske kulture, umjetne inteligencije i hiperprodukcije, gdje granice između ljudskog i generiranog postaju sve nejasnije.

U razgovoru koji slijedi, Ivan Novak iz Laibacha govori o "mučnini od glazbe" u vremenu kad se svakodnevno objavljuju deseci tisuća pjesama, o umjetnoj inteligenciji kao simptomu, te o tome gdje danas uopće tražiti smisao, autentičnost i subverziju.

Ako je nekada bilo moguće stajati izvan sustava i kritizirati ga, danas, kako sugeriraju, jedina preostala opcija možda je djelovati iznutra, na samoj granici između ironije i ozbiljnosti.

Imam osjećaj kao da ste jučer promovirali EP "Love Is Still Alive" i simfonijski album "Alamut", a evo, sada već najavljujete novi album "Musick". U posljednjih nekoliko godina radite u gotovo "kontinuiranom izvanrednom stanju" produkcije – singlovi, projekti, konceptualni radovi. Je li to odraz vremena svojevrsne konstantne proizvodnje u kojem živimo ili i vaše interne dinamike, želje za stvaranjem i radom?

– Istina, stalno nešto radimo. To nije samo odraz vremena u kojem živimo, iako ga svakako reflektira. Danas se od stvaraoca očekuje stalna prisutnost, kontinuirana proizvodnja i brza cirkulacija sadržaja – gotovo kao u nekoj vrsti permanentnog izvanrednog stanja.

U tom smislu, naš ritam rada nije iznimka, nego simptom šireg sustava.

Ali kod Laibacha to nije ništa novo. Od samih početaka funkcioniramo kao svojevrsni produkcijski aparat, a ne kao klasičan bend. Naš interes nije vezan uz cikluse "album –turneja – pauza", nego uz proces, kontinuitet i repeticiju.

Radimo poput industrije – ili ako hoćete, poput ideologije – gdje proizvodnja nikada zapravo ne prestaje. Istovremeno, ta dinamika proizlazi i iz unutarnje potrebe. Imamo stalnu potrebu za artikulacijom svijeta oko sebe, a taj svijet se danas mijenja brže nego ikad.

Projekti poput "Love Is Still Alive", "Alamut" i sada "Musick" nisu odvojeni entiteti, nego dijelovi iste kontinuirane naracije. Može se reći da smo istovremeno i proizvod tog ubrzanog vremena i njegov komentar. Ili još preciznije: mi to vrijeme ne samo da slijedimo, nego ga pokušavamo i preduhitriti – ponekad čak i simulirati.

"Musick" zapravo i govori o toj mučnini od glazbe, odnosno o prezasićenosti koja dovodi i do otuđenja, izgubljenosti. Velik broj pjesama su i UI tvorevine… Kako ste pristupili ovoj problematici, kako ona utječe na vas? Kako vi sami pronalazite dobru glazbu i smisao u moru od 100.000 novih pjesama dnevno?

– "Musick" upravo polazi od tog paradoksa: glazbe ima više nego ikad, a istovremeno je sve teže do nje zaista doprijeti.

Ta "mučnina od glazbe" nije samo estetski problem, nego i egzistencijalni – rezultat prezasićenosti, ubrzane proizvodnje i algoritamske distribucije koja briše hijerarhije, ali i kriterije. UI u tom kontekstu nije uzrok, nego simptom.

On radikalizira logiku koja je već postojala: standardizaciju, optimizaciju, beskonačnu reprodukciju. Velik dio današnje glazbe, bez obzira je li generirana umjetnom inteligencijom ili ne, funkcionira kao neka vrsta digitalnog otpada – sadržaj koji kruži bez stvarne potrebe ili dubine. Ali upravo u toj "greški sustava", u tim pukotinama i nesavršenostima, još uvijek se može pronaći nešto kvalitetno.

Nas kod UI-ja prvenstveno zanima njegova sposobnost da proizvodi anomalije, halucinacije, neželjene rezultate – jer tu se još uvijek pojavljuje prostor za interpretaciju i značenje.

Što se tiče pronalaženja glazbe, situacija je danas gotovo paradoksalna: nikada nije bilo lakše doći do svega, a nikada teže pronaći nešto što zaista ostaje. Zato je možda jedini mogući pristup svjestan izbor – selekcija, ograničenje, čak i neka vrsta samonametnute discipline.

Ponekad je potrebno isključiti tok, prekinuti algoritam, i vratiti se slušanju kao aktivnom činu. U tom smislu, smisao više ne proizlazi iz količine, nego iz odluke.

Ne iz onoga što nam se nudi, nego iz onoga što odlučimo zadržati.

Laibach (Snimila Nika H. Praper)

Posljednje utočište autentičnosti

Ako je glazbu, pa i UI hitove, moguće generirati, postaje li na neki način ljudska greška posljednje utočište autentičnosti?

– U određenom smislu – da, ali ne treba to romantizirati. Ljudska pogreška sama po sebi nije garancija autentičnosti; i ona može biti stilizirana, simulirana, čak i algoritamski proizvedena. Danas već imamo sustave koji vrlo uvjerljivo oponašaju "nesavršenost".

Ono što je zanimljivo jest da greška otvara prostor nepredvidivosti. U svijetu optimizacije, gdje se sve teži učinkovitosti, prilagodbi i reproduktivnosti, greška djeluje kao kratki spoj – prekid u logici sustava.

U tom prekidu može se pojaviti nešto što nije unaprijed određeno, nešto što izmiče kontroli i standardizaciji. Ali možda je još preciznije reći da autentičnost više nije pitanje izvora (čovjek ili stroj), nego odnosa.

Kako se nešto koristi, u kojem kontekstu, s kojom namjerom. I stroj može proizvesti zanimljiv rezultat, ali bez svijesti o kontekstu taj rezultat ostaje prazan. Zato za nas ljudska greška nije "posljednje utočište", nego jedan od rijetkih preostalih znakova trenja u sustavu – dokaz da proces nije potpuno zatvoren.

A upravo u tom trenju, u toj nesavršenoj zoni između kontrole i raspada, još uvijek postoji mogućnost značenja.

Tvrdite da osamdesete nisu nostalgija nego "točka porijekla algoritamske kulture". Znači li to da je današnja kriza već tada bila zapisana u kodu popa? I u tom smislu, smatrate li UI glazbu, kao potencijalni ekstremni logički produžetak pop industrije, prijetnjom?

– Osamdesete su bile trenutak kad se pop počeo ponašati kao sustav – standardiziran, optimiziran i usmjeren prema maksimalnoj reprodukciji. U tom smislu, da, moglo bi se reći da je današnja situacija već tada bila "upisana u kod": ponavljanje, prepoznatljive forme, hook kao signal, pjesma kao funkcionalna jedinica koja mora odmah djelovati.

To su sve elementi koje danas prepoznajemo i u algoritamskoj kulturi.

Ali važno je naglasiti da to nije bila greška, nego logika razvoja. Pop je uvijek težio jednostavnosti, učinkovitosti i širokoj distribuciji – i upravo zato je postao idealan teren za kasniju digitalizaciju i automatizaciju. Ono što danas vidimo s UI-jem nije prekid, nego kontinuitet, čak i svojevrsno ispunjenje te logike.

Je li to prijetnja? Može biti, ali samo ako glazbu shvatimo kao nešto što mora ostati "čisto" i odvojeno od tehnologije. Mi to ne vidimo tako. UI glazba je prije svega alat i simptom – ekstremni produžetak industrije koji razotkriva njezine mehanizme.

U tom smislu, ona više demistificira nego što uništava. Naravno, postoji realna opasnost inflacije – beskonačne proizvodnje bez potrebe, bez odgovornosti i bez značenja. Ali ta opasnost nije vezana samo uz UI, nego uz cijeli sustav koji već dugo funkcionira na principu kvantitete umjesto kvalitete.

Zato UI ne doživljavamo kao neprijatelja, nego kao stanje stvari, kao rezultat. On pokazuje do koje mjere je pop već bio algoritamski i prije nego što smo to tako nazvali. Pitanje više nije hoće li UI zamijeniti čovjeka, nego hoće li čovjek pronaći način da unutar tog sustava i dalje proizvodi razliku.

Laibach (Snimila Nika H. Praper)

Eurovizija je ritual

Singl "Allgorythm" kojim ste najavili novi album bio je razmatran za Eurosong. Što mislite o tome, biste li ikada pristali na ovakvo natjecanje, naročito s obzirom na aktualne bojkote, ili bi li za vas to bila ironična platforma za kritiku?

– Eurovizija je prije svega ritual – pažljivo kodiran spektakl identiteta, emocije i geopolitike. Ona funkcionira kao neka vrsta kolektivnog ogledala Europe, ali i šireg medijskog prostora, gdje se glazba koristi kao oblik meke moći.

U tom smislu, ona je već sama po sebi gotovo laibahovska konstrukcija. "Allgorhythm" se u tom kontekstu prirodno uklapao – kao pjesma koja razumije i koristi jezik popa, ali ga istovremeno i razotkriva.

Da smo sudjelovali, to ne bi bilo ni potpuno "iskreno" ni potpuno "ironično", nego upravo ono što nas zanima: preklapanje ta dva sloja. Jer danas, kad stvarnost često već izgleda kao parodija, čista ironija više nije dovoljna – ponekad je potrebno ući u sustav i djelovati iznutra.

Što se tiče bojkota, oni su također dio tog istog mehanizma. Eurovizija nikada nije bila izvan politike, bez obzira na deklarativne tvrdnje o neutralnosti. Sudjelovanje ili nesudjelovanje uvijek je već politička gesta.

Bismo li pristali? U pravim okolnostima – da. Ali ne kao natjecatelji u klasičnom smislu, nego kao operateri unutar formata. Eurovizija je platforma koja traži spektakl i jasnu poruku; pitanje je samo tko upravlja tim kodom i kako ga koristi.

Album je nastao u maksimalističkom duhu, korištenjem raznih tehnoloških alata i oslanjanjem na brojne varijacije pop muzike. Zanima nas koliko vam je važna fizička dimenzija zvuka, volumen, frekvencija, tijelo, u odnosu na konceptualni sloj?

– Za nas to nikada nije odvojeno. Koncept bez fizičke realizacije ostaje apstraktan, a zvuk bez ideje brzo postaje dekoracija. Laibach uvijek djeluje na oba nivoa istovremeno – kao misao i kao sila. Fizička dimenzija zvuka je ključna.

Volumen, frekvencija, puls – to su elementi koji direktno djeluju na tijelo, mimo racionalne kontrole. U tom smislu, zvuk funkcionira gotovo kao arhitektura ili kao politički govor: organizira prostor, disciplinira pažnju, proizvodi određeno stanje. Bas frekvencije se ne "slušaju", nego se osjećaju; ritam strukturira vrijeme; ponavljanje inducira stanje koje je istovremeno hipnotičko i mobilizirajuće.

Na "Musick" smo upravo zato išli u maksimalizam – ne samo kao estetski izbor, nego kao strategiju. U svijetu gdje je sve dostupno, ali rijetko što zaista dopire do nas, potrebno je pojačati signal, ali i osvijestiti sam mehanizam pojačavanja.

Zato koristimo pop forme, jer su efikasne, ali ih istovremeno guramo do granice zasićenja. Može se reći da koncept kod nas nikada nije "iznad" zvuka, nego je ugrađen u njega. Ideja se ne prenosi samo kroz tekst ili simboliku, nego kroz frekvenciju, dinamiku, intenzitet.

Tijelo razumije prije nego što razumije um – i upravo u tom kratkom spoju između fizičkog i konceptualnog nastaje ono što nas zanima.

Estetika moći

Je li danas stvarnost prestigla Laibach, u smislu da su simboli i estetika moći koje ste nekad aproprirali sada postali učestaliji, dobrim dijelom i prihvaćeni? Koliko je, s druge strane, danas uopće moguće biti subverzivan u svijetu u kojem je sve već ironizirano, postironija i apsorbirano?

– Na neki način – da, stvarnost je sustigla, pa čak i pretekla mnoge stvari koje smo nekoć aproprirali. Estetika moći, retorika kontrole, spektakl identiteta – sve to danas cirkulira otvoreno, često bez distance i bez potrebe za kritičkim okvirom.

Ono što je nekad djelovalo kao ekstrem ili provokacija, danas je dio svakodnevnog vizualnog i političkog jezika. Ali to ne znači da je prostor za subverziju nestao – samo se promijenio.

Klasična ironija više ne funkcionira jer je sustav već internalizirao ironiju. Sve je već unaprijed "svjesno sebe", sve već dolazi s određenom dozom distance. U tom smislu, subverzija se više ne može temeljiti na pukom ismijavanju ili distanci. Zato nas i dalje zanima strategija prekomjerne identifikacije – ulazak u jezik sustava, njegovo precizno ponavljanje i lagano pomicanje iznutra.

(Press)

Ne pokušavamo stajati izvan, nego djelovati unutar mehanizma, gdje male devijacije mogu imati veći učinak nego otvorena kritika. Danas je možda jedina stvarna subverzija stvaranje trenja – situacija u kojima nije jasno radi li se o afirmaciji ili kritici. Kad publika više ne može lako klasificirati ono što vidi ili čuje, tada je prisiljena ponovno razmišljati.

U svijetu u kojem je sve već apsorbirano, upravo ta neodlučivost postaje prostor djelovanja. Drugim riječima: ako je sustav već postao parodija samog sebe, onda ozbiljnost može biti najradikalniji oblik ironije.

Je li Europa ponovno (ili pak, još uvijek) u fazi u kojoj "razumije estetiku moći, ali ne i njezine posljedice"?

– Europa je kroz povijest više puta pokazala da vrlo brzo prepoznaje i usvaja estetiku moći – njezine simbole, rituale, retoriku – ali sporije i teže razumije njezine stvarne posljedice. U tom smislu, teško je reći je li to "ponovno" ili "još uvijek"; vjerojatno je riječ o kontinuitetu.

Danas živimo u vremenu u kojem se znakovi moći često pojavljuju u ublaženom, medijatiziranom obliku – kao stil, kao spektakl, kao dio ekonomije pažnje.

Upravo zato mogu djelovati bezazleno, čak i privlačno. Problem nastaje kad se izgubi svijest o tome da estetika nikada nije neutralna, da uvijek nosi određenu logiku i posljedice. S druge strane, Europa istovremeno ima i snažnu tradiciju samorefleksije i kritike.

To je možda njezina ključna prednost – sposobnost da prepoznaje vlastite obrasce, makar i sa zakašnjenjem. Pitanje je samo hoće li ta refleksija doći na vrijeme. Možda je preciznije reći da Europa danas vrlo dobro razumije znakove, ali ih često tretira kao površinu, kao vizualni kod koji se može slobodno koristiti.

No znakovi nikada nisu samo znakovi – oni su operativni. Kad ih se počne doživljavati isključivo kao stil, tada se otvara prostor za njihovu normalizaciju. U tom smislu, odgovor bi bio: da, Europa razumije estetiku moći – ali još uvijek uči kako živjeti s njezinim posljedicama.

Povezane vijesti

• Hoćete li dobiti kredit sve češće određuje umjetna inteligencija. Banke sve više vođene AI algoritmima
• Macron u Berlinu: "Europa odbija biti tehnološki vazal SAD-a i Kine – moramo stvarati vlastita rješenja"
• Krešimir Krolo o porukama, algoritmima i umjetnoj inteligenciji: Nužna je medijska pismenost