PRIJATELJI I VJENČANI KUMOVI

POZNATI ISTARSKI PODUZETNIK, BALAŠEVIĆEV "DRUG DO GROBA": "Umro mi je moj Đole, a s njim i dio moje duše. A želio se preseliti u Istru, govorio je da je ona na pola puta do raja"

Balašević i Milan Naperotić - istarski poduzetnik, graditelj nekretnina i njegov vjenčani kum - sprijateljili su se 1980. u kasarni Maršala Tita u Zagrebu i ostali prijatelji sve do Balaševićeve smrti. Četiri desetljeća dugotrajno prijateljstvo izdržalo je unatoč stotinama kilometara udaljenosti, a trebalo je dobiti i svoj sretni epilog Balaševićevom selidbom u kuću u Brtonigli

| Autor: Roberto RAUCH
Đorđe Balašević u pulskoj Areni (Snimio Neven Lazarević)

Đorđe Balašević u pulskoj Areni (Snimio Neven Lazarević)


"A u vojsci sam stekao druga do groba", pjeva Đorđe Balašević u "Svirajte mi, jesen stiže Dunjo moja", jednoj od najpoznatijih pjesama velikog jugoslavenskog kantautora.

Držao se svojih riječi - Balašević i spomenuti drug Milan Naperotić - istarski poduzetnik, graditelj nekretnina i njegov vjenčani kum - sprijateljili su se 1980. u kasarni Maršala Tita u Zagrebu i ostali prijatelji sve do Balaševićeve smrti. Četiri desetljeća dugotrajno prijateljstvo izdržalo je unatoč stotinama kilometara udaljenosti, a trebalo je dobiti i svoj sretni epilog Balaševićevom selidbom u kuću u Brtonigli.

Ondje je planirao provesti svoje posljednje godine, što i ne čudi s obzirom da je, citira nam Naperotić jedno pismo, Istru smatrao mjestom "na pola puta do raja". Zbog iznenadne smrti se njegov dolazak ipak nije obistinio, a Naperotić se drhtavog glasa prisjetio njihovog dugog prijateljstva. Rana je, kaže, još svježa: "Umro mi je moj Đole, a s njim i dio moje duše", poručuje.

- Đole je često bio u Istri, a uglavnom bi, kad bi došao, boravio kod mene. Ja sam mu i organizirao onaj kultni koncert u Areni 2001. godine. Bilo je tu sabotiranja i ljudi koji nisu htjeli da se koncert održi. Mislio sam da će biti slab odaziv. Zbog toga sam svojim novcem tri dana prije koncerta plaćao oglase u Glasu Istre, bojao sam se da će Arena biti prazna. Na dan koncerta je bio kod mene, htio je da otiđemo do Trsta da mi ispriča sve što mu se događalo tokom rata, budući da se tih nekoliko godina nismo vidjeli. Otišli smo do Piazze Unità u Trstu i sjedili u Caffè degli Specchi od 1 do 7 navečer.

Ispričao mi je sve Golgote koje je prošao u Srbiji zato što nije htio ići u rat protiv Hrvatske. Bilo je to strašno. Od toga da mu mesar nije htio prodavati meso do toga da bi mu ljudi banuli u kuću usred noći. Oko sedam navečer sam mu rekao da moramo nazad, a Đole je rekao "ne brini, neće koncert početi bez mene!" Prije nastupa sam mu rekao da ne bude tužan ako Arena ne bude puna, takvo je vrijeme. Potapšao me po ramenu i rekao: "ne brini, Arena će biti puna". I bome je bila!

Na kultnom je koncertu Balašević spomenuo svog dragog prijatelja, a njegova gesta nakon koncerta puno govori o veličini i prizemnosti velikog kantautora.

- Sjećam se da ga je gradonačelnik pozvao na večeru nakon koncerta, a on je poveo i mene sa sobom. Na ulazu u restoran me pitao imam li kakve hrane u frižideru. Rekao sam mu da će se nešto naći. To mu je bilo dovoljno - kratko je pozdravio okupljene političare i zahvalio im se, a onda smo otišli do mene i na mojoj terasi pričali do dugo u noć. Umjesto fine večere jeo je moje špagete sa šalšom!, prisjeća se Naperotić.

Njihovo je prijateljstvo, kako i sam Balašević ističe u poznatoj pjesmi, počelo u vojsci 1980. godine, gdje je Naperotić bio i voditelj glazbenog sastava. Čini se kako se u vojsci potonji ipak bolje snašao od Balaševića, pjesničke i disidentske duše, koji se teško prilagođavao zelenoj uniformi i koji je devedesetih postao glasnik besmisli rata. Naperotić ga je štitio i pomagao mu. Sve je počelo kad je jednog dana skrivečki reketom napucavao tenisku lopticu u zid, netko prišao s leđa i zatražio ga dopuštenje da mu se obrati.

- On je došao u vojsku otprilike tri mjeseca nakon mene. Bilo je to u veljači 1980., sjećam se da je Tito tada bio u bolnici. Svatko tko je htio pristupiti sastavu je morao proći audiciju. Tog mi se dana netko obratio s leđa, okrenuo sam se i ugledao Balaševića u stavu 'mirno'. Pitao me može li doći na audiciju, a ja mu odmah rekao da je primljen i da sljedeće jutro započinjemo s probama.

Tako je, s dopuštenjem za obraćanje, nastalo ovo čvrsto i dugotrajno prijateljstvo. Naperotić ističe da su u vojsci zajedno prošli teške, tužne, ali i nezaboravne dane. Koristili su svaku priliku da se bar nakratko maknu od discipline i stege jugoslavenske vojske i uvijek se držali jedan drugog. Ističe nam nekoliko anegdota iz tog vremena i prisjeća se važne posjete Branka Mamule njihovoj kasarni, tadašnjeg načelnika Generalštaba jugoslavenske narodne armije.

- Trebao je doći tek u podne, a mi smo već od 7 ujutro bili "na mjestu voljno". Stajali smo i čekali ga pet sati ranije, za svaki slučaj! Mi koji smo bili u bendu smo morali svirati, ja sam još najbolje prošao jer sam bio bubnjar, pa sam jedini mogao sjediti. Đole je stajao na bini i oko 11 sati mi rekao: Milane, ja sam gladan, napravi nešto! Kako sam ja bio zadužen za cijeli bend, isključio sam jedan mikrofon i rekao starom vodniku da imamo problem jer mikrofon ne radi. Poludio je. "Molllim te Naperotiću napravi nešto kako znaš i umiješ!", rekao mi je vidno i uzrujan, što i ne čudi - zbog takvog je sitnog propusta mogao dobiti otkaz iste sekunde. Rekao sam mu da se problem može riješiti, ali da mi treba još jedan čovjek, na što mi je on rekao da uzmem koga god želim. Naravno, ja sam uzeo Balaševića i skupa smo pobjegli do trgovine, koja je bila udaljena 600-700 metara. Kupili smo si kruha, mortadele, koka kolu i jednu lubenicu! Tek nakon što smo se najeli odlučili smo krenuti, bilo je već 10 do podne. Vodnik je bio već potpuno blijed kad smo stigli. Opet sam uključio mikrofon i rekao mu da sam uspio riješiti problem!

Prijatelji se nakon rata nisu vidjeli nekoliko godina, premda su i dalje bili u kontaktu. Balašević je počeo održavati koncerte u Sloveniji, kojima je Naperotić redovno prisustvovao. Kako je vrijeme prolazilo, a Balašević sve češće svraćao u Istru, bili su si ponovo sve bliži. Naperotić posebno ističe 2015. godinu, kada je jugoslavenski kantautor održao nekoliko koncerata po Istri, a na jednom od njih je na binu, za pjesmu "Prva ljubav", pozvao i svog prijatelja. Nije dugo prošlo do Balaševićeve ideje da se trajno preseli u Istru.

- Obožavao je Istru i pisao pjesme o njoj, a posebno je isticao ovdašnji mentalitet ljudi. Planirao je živjeti u Istri deset mjeseci godišnje, ovdje skladati i pisati. Jednog mi je dana rekao "Milane, htio bih kupiti kuću u Istri". Rekao sam mu da ćemo nešto naći, i našli smo. Danas ima kuću u Istri, no nažalost nikada neće moći uživati u njoj, tužnog glasa poručuje Naperotić.

OPŠIRNIJE U TISKANOM I GLAS ISTRE PDF ONLINE IZDANJU

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter







Vremenska prognoza

Podaci preuzeti sa: www.yr.no


Web kamere

Pula

Pula: Golden Gate of
Pula: Golden Gate of

Pula

Pula: Forum
Pula: Forum