Nakon rasprodanih koncerata u Sarajevu, Ljubljani, Zagrebu, Beogradu, Zadru, Osijeku i Splitu legendarni bend u akustičnoj postavi stiže i u Pulu u subotu 18. srpnja gdje će nastupiti Malom rimskom kazalištu kao Neuštekani, prvi put na otvorenom, a s njima na pozornicu stiže i gudački kvartet.

Bend je prije dvije godine obilježio četiri desetljeća od izlaska kultnog albuma "Das Ist Walter", a ovaj put će se predstaviti u novom svjetlu, uz sada neotkriveni glazbeni repertoar i kratke priče vezane za nastanak i rođenje Zabranjenog pušenja, kao i pjesme koje do sada nisu izvođene na koncertima, no neće zaboraviti i na hitove.

Recimo da je bila srijeda

Kako je došlo do ideje i realizacije da Zabranjeno pušenje zasvira unplugged, kakve su bile reakcije publike i kako su se snašli na novom terenu, ispričao nam je Sejo Sexon, legendarni frontman ovog legendarnog benda.

Zašto ste se odlučili za ovaj neuštekani koncert, odnosno koncertnu turneju?

- To je jedan događaj od prije neke tri godine, kada sam u neki glupi dan, recimo da je bila srijeda, ušao u jedan kafić kod jednog mog prijatelja. Unutra je bilo svega par ljudi, kasna večer. Kako pričam s njim, vidim da muzika u kafiću je, uglavnom Zabranjeno pušenje, ali neke pjesme koje koje nikad nismo svirali, koje nemaju spot, koje nikad nisu ušle u taj koncertni repertoar, koje mediji ne vrte. Pitam gazdu otkud ova muzika s razglasa? Kaže, pa to je CD koji sam ja sebi snimio, i to slušam za svoj čejf, jer ove pjesme ne mogu nikad čuti, nego ovako, kada nema ljudi, onda pustim to sebi. I tako sjedeći s njim, kako pjesme promiču, shvatam u stvari koja je nepravda napravljena tim pjesmama i koliko su te pjesme zapravo dobre, pored toga što su možda malo predugačke, nezgrapne, što možda imaju neku tešku temu. Odlučio sam da je došao trenutak da ih vratim u život, da ih izvučem iz tih prašnjavih arhiva, da tu "ružnu pačad" pokušam ponovo pretvoriti u labuda, da ih nekako spojim na neki respirator. Rekao sam bendu, to moramo napraviti zbog sebe, ove pjesme moraju doći do ljudi, tu neće biti nekog posla i nekog uspjeha, ali zbog samih sebe i tih pjesama moramo nešto učiniti. Rekao sam im da neće biti vjerojatno puno koncerata, a vrlo je izvjesno da ćemo se namučiti oko toga, budući da ćemo pjesme iz te bogate produkcije, ili vratiti ih na početne postavke, onu fazu gitare, usne harmonike, bubnjanja po stolu, kako je obično te pjesme u svojoj ranoj fazi nastaju. Neće biti puno koncerata, hajmo računati na nekih pet, šest većih gradova gdje će možda biti interesa.

Međutim, kao i obično, malo smo podcijenili publiku i prevarili smo se debelo jer iza nas već 20 koncerata Neuštekanih i jedna od najboljih turneja kojih smo ikad imali. Kako kaže narod - nije kome je dano, nego kome je suđeno.

(Snimio Natko Felbar)

Koliko ste morali prilagođavati i uvježbavati pjesme, je li išlo brzo?

- Mi smo jedna dosta, dosta uigrana ekipa, većina ljudi je više od 20 godina u ovom bendu, ali bilo je, što kažu - krv, znoj i suze oko ovoga repertoara. Zaista nije lako, sva ta pomagala i sve to što danas produkcija i tehnika daju, reducirati na te rudimentarne instrumente, tako da oko četiri, pet mjeseci je trebalo da se ovaj projekt pripremi.

Što se može na akustičnom koncertu, a ne može na električnom?

- Ovdje nema te sile, nema tog veliko moćnog zvuka kojeg daju razlazi, kojeg daju pojačala, ali ljudi na takvim mjestima su fokusiraniji upravo na tu komunikaciju, na priču. kroz akustiku se može provući puno više neke naracije i komunikacije s publikom, a i puno koncentriranije ljudi prate pjesme, jer pjesme koje smo odabrali i zahtijevaju ono malo pažnje, nisu pjesme uz koje se pleše, uz koje se viče, uz koje se pjeva, uz koje se pijucka, uz koje se skače. Sama srž poruke pjesme, čini mi se, u puno većem kapacitetu dođe do ljudi kada imaju svoje sjedalo tišinu i koncentriraju se na ono što radimo. Dobar dio koncerta zapravo poprima i neke elemente stand-up komedije gdje ja u stvari pričam fragmente iz knjige koju sam napisao s Borom Kontićem "Pamtim to kao je bilo danas". To je knjiga u kojoj su glavni junaci pjesme i onda objašnjavam neki background i likove tih pjesama, kroz naraciju prenosim ih publici.

Novi teren

Jeste li se plašili reakcija publike?

- To je zaista novi teren, i prostor i ljudi, pa i publika je bitno drugačija i starija, jer ovo je publika koja se vratila u stvari ponovo na naše koncerte kojima je teško tri, tri i pol sata stajati na otvorenom prostoru u toj gužvi. Starija generacija više nije baš sklona posjetama i dolascima, tako da smo vratili neku stariju publiku koja nas je bodrila u početku i koja nam je bila presudna u tim prvim koracima koje smo radili u ovom poslu. Imali smo veliku podršku i veliki interes za ovo i tako da smo zaplivali u tim prostorima kazališta ili tih nekih kulturnih centara gdje nismo bili na svome.

Zaustavljaju li vas fanovi na ulici i komentiraju li to što radite?

- Da, bilo je komentara, baš se to nadovezuje i na prethodno pitanje. Jedan mi je komšija s Koševa rekao, dobro, lijepo si to sve zamislio, ali kako ću ja bez cigare i bez pive, na koju sam navikao ovih 40 godina, kako ću sada bez tih atributa preživjeti vaš koncert? Bilo je zanimljivih anegdota, zanimljivih situacija, ali ovo naše čedo, smo uspjeli prezentirati publici i nije bilo nekih većih problema, ljudi su shvatili poruku.

Jeste li se osjećali kao da izlazite iz zone komfora, u nepoznat teren, ipak je to cijeli koncert?

- Apsolutno jesmo, a pogotovo ja, jer sam poslije dosta godina morao ponovo uzeti gitaru u ruke, jer nam je nedostajalo instrumentata da pokrijemo taj prostor i taj aranžman. Kada si pjevač jedina ti je obaveza da si ispeglaš odijelo pred koncert, a svirati na koncertu i fizički i psihički je puno kompleksnije. Morao sam skoro 30 dana vježbati sam. Vježbao sam gitaru, vježbao sam te intonacije, prije no što se bend uopće pojavio u prostoriji, napravio sam ozbiljan refresh cijelog tog materijala, de facto sam ga učio ga iznova svirati iako sam ih većinu komponirao. Danas je koncert Neuštekani za mene puno veći izazov, jer sam se morao ponovo aktivirati kao gitarist. Što poslije 30 godina apstinencije od tog instrumenta nije lako, jer čovjek jednostavno zahrđa i mora ispočetka graditi i kondiciju i tehniku da bi se to izvelo na pravi način.

Neki izvođači se boje gurati svoje manje poznate pjesme u prvi plan, vole igrati na sigurno. Kako je s vama?

- I mi smo bili među takvima. Uvijek pokušate s pjesmama uključiti, rasplesati publiku, da publika postane vaš 12. igrač, da sudjeluje s vama. Takve predstave su uvijek najbolje kad imate tu sinergiju, kad imate publiku na svojoj strani, a to je najlakše postići s pjesmama koje imaju spotove, koje se vrte na radiju, koje ljudi pjevaju po plažama, rođendanima, dernecima. Tako da je u svakom slučaju to jedan put koji većina mojih kolega prakticira. Međutim, tada zaboravimo neke vrijedne stvari, neke dobre stvari. Poslije svog ovog iskustva i svih ovih prelijepih koncerata, potpuno sam siguran da je to možda bio i najbolji, najkvalitetniji dio naše karijere u kreativnom smislu. I čovjek mora pogledati preko ramena, što kaže Severina, malo se osvrnuti unatrag i sjetiti se toga, na te ljude, i te pjesme ljudima predstaviti jer one to i tekako zaslužuju, a nekako ih zaboravimo, poneseni tom rutinom, koncertima kojima idemo na sigurno.

Pismo Elvisu

Koje su pjesme vama najdraže u ovom akustičnom formatu, ima li nekih za koje biste voljeli da publika posebno obrati pažnju?

- To su u svakom slučaju "Pismo Elvisu", jedna prelijepa pjesma koju danas izvodi naša pjevačica Angie Zebec. "Laku noć, stari", to je pjesma mom ocu i presjek vremena u kojem smo nekada svi živjeli, pa "Počasna salva" koja je sada u svom originalnom štimu i koja je je danas jedna sasvim druga pjesma i s jednom sasvim drugom energijom u akustičnoj verziji. Manje više, sa svim sam tim pjesmama jako zadovoljan kako su ispale, a drago mi je da publika dijeli moje mišljenje.

Jeste li se pitali što publiku dovodi na vaše koncerte, osim samih pjesama, je li to atmosfera, možda osjećaja nostalgije, neka poruke u pjesmama?

- Pa, to je teško reći, to treba pitati publiku... Mi stvarno igramo kao Englezi. Kod nas nema velikih i malih dvorana, kod nas nema velikih i malih gradova i velike i male publike. Moje mišljenje je da nema velikih i malih gradova, ima samo velikih i malih bendova i mislim da svaki bend koji drži do sebe treba ostaviti srce na terenu i da pogine pred publikom, jer to su ljudi zbog kojih imamo ovaj lijepi život koji živimo i svim trebamo biti beskrajno zahvalni. S druge strane dosta pokušavamo publiku uključiti u koncert i tu ima dosta komunikacije s publikom. Mlađa publika, vjerojatno, kroz naše koncerte i kroz našu muziku nekako rasvjetljava i to vrijeme o kojima puno čuje od roditelja i o kojem se puno priča i danas, ta bolja prošlost, kako mi volimo reći. I u toj prošlosti naravno nije sve bilo tako sjajno, ali nekako kad vrijeme prođe... Bio sam u vojsci, iz nje upamtiš samo dobre stvari, tako nekako čovjekov mozak funkcionira. Valjda su ta sjećanja iz tog vremena jako interesantna mladoj generaciji. Čini mi se i da ih naše pjesme koje su dosta dokumentarne informiraju o vremenu njihovih roditelja i o vremenu u kojem su ranije generacije živjele.

(Snimio Natko Felbar)

Začin koji se zove ljubav

Čujem da ste na set listu vratili pjesmu "Boško i Admira". Kako je vama kada danas izvodite tu pjesmu, s obzirom na temu?

- "Boško i Admira" je metafora vremena, pogotovo u Bosni. To je formula izlaza iz ovog toksika, ovog materijalističkog i vrlo konfrontirajućeg vremena u kojem živimo, gdje se stalno pokušavaju pronaći krivci i dušmani, protivnici, tako danas funkcioniraju politika i mediji. Tako da priča o Bošku i Admiri je neko malo svjetlo u tunelu i neki mali putokaz za koji se nadamo da će ga ljudi vidjeti. Muzika naravno neće promijeniti svijet ali će u svakom slučaju učiniti da se ljudi barem zapitaju i da se kroz tu pjesmu možda i promijeni neka paradigma vremena u kojem danas živimo, u kojem, nalazimo krivce u drugima i drugačijima. To je pjesma do koje mi je jako stalo baš zato što mislim da je to jedna poruka za budućnost koja nam svima itekako treba.

Mislite da će jednom ljubav uspjeti stati ispred (svih) zastava?

- Poruka pjesme "Boško i Admira" je zapravo poruka koju je davno prije rekao pokojni John Lennon "All you need is love". U svakom poslu, u svakoj porodici, u bilo kojoj relaciji u životu, bez tog začina koji se zove ljubav ništa se dobro, veliko i lijepo neće moći napraviti.

Koncert za pomoć violinistima

Kako se u tu priču uključio gudački kvartet?

- Naš violinist Robi je imao veoma teško i turbulentno djetinstvo kao mladi violinist, on je živio u vrlo nezgodnom kvartu i tako kad bi prošao s violinom, onda bi ga tukli, uzimali mu pare, vikali za njim... Uglavnom, to je kvart u kojem je mali violinist ne izaziva simpatije. Odlučili smo da na neki način svim violinistima koji su vjerojatno preživjeli takve situacije, damo jedan hommage i počast svim tim ljudima koji su te smiješne instrumente nosili kroz svoje nezgodne kvartove i sve to izdržali da bi na kraju postali gudači, violinisti ili što već. To je bila jedna naša humanitarna akcija podrške svim podcijenjenim, ismijavanim i šikaniranim mladim gudačima naše zemlje.

Povezane vijesti

• Pulska gitaristica Ena Čuperjani nastupa uz harfista Adrijana Ignjatovića
• FOTOGALERIJA / Punk, hardcore i progresivni rock u Rojcu okupili mlade i one nešto starije
• Zabranjeno pušenje: Neuštekani rasprodali koncert u Puli