Sedam ljudskih doba
Od rođenja do smrti u jednom koncertu, Dvigrad festival otvoren glazbenim putovanjem kroz život
(Press)
Na svečanom preksinoćnom otvorenju 24. izdanja Dvigrad festivala publika je imala priliku poslušati koncert Kroz Sedam ljudskih doba, osmišljen kao glazbeno putovanje kroz različite faze ljudskoga života – od rođenja do smrti. U jedinstvenom ambijentu Dvigrada, nastupio je švicarski ansambl Capella Itineris u sastavu Teresa Ortner (kornet i blok flaute), Marc Pauchard (kornet, blok flaute i umjetničko vodstvo) te Davide Lombritto, Morgan Jaffré i Constantin Meyer (renesansni tromboni). Ansambl je vješto predstavio instrumentalni repertoar 16. i 17. stoljeća kroz spoj povijesno obaviještene izvedbene prakse, virtuoznosti i pažljivo oblikovane dramaturgije.
Glazbena slika mladosti
Od rođenja do smrti ljudski se život može promatrati kao putovanje kroz različite dobi, iskustva i spoznaje. Upravo je tu univerzalnu temu koncert Kroz Sedam ljudskih doba pretvorio u promišljenu glazbenu dramaturgiju, povezujući povijesni repertoar s jednom od najstarijih ljudskih potreba – potrebom da vlastiti život razumijemo kao cjelinu. Rođenje, djetinjstvo, adolescencija, odrasla dob, zrelost, starost i smrt – nisu predstavljeni tek kao kronološki slijed, nego kao sedam različitih stanja ljudskoga duha. Koncert je tako postao svojevrsna glazbena meditacija o prolaznosti, sazrijevanju i konačnom zatvaranju životnoga kruga.
Program je otvoren glazbom koja priziva rođenje i otajstvo Kristova rođenja. Van Eyckova virtuozna obrada "Een Kindeken is ons geboren" donijela je neposrednost i blistavost zvuka, dok je Willaertov "Hodie Christus natus est" otvorio prostor raskošnijem polifonom izrazu venecijanske renesanse. U Gabrieliijevoj "Canzon seconda a quattro" instrumentalni je zvuk dodatno dobio onu karakterističnu monumentalnost koja je obilježila venecijansku glazbenu tradiciju. Djetinjstvo je prikazano kao vrijeme igre, znatiželje i neobuzdane energije. Vierdanckova "Als ich einmal Lust bekam" te anonimna "Kits Allemand" unijele su u program pokretljivost i vedrinu, podsjećajući da je djetinjstvo istodobno vrijeme otkrivanja svijeta i oblikovanja vlastite osobnosti. S adolescencijom dolazi prijelomna faza odrastanja. Glazbeni jezik postaje energičniji, a motiv viteštva uvodi simboliku suočavanja s prvim velikim životnim izazovima.
Anonimna "Pavane et gaillarde de la bataille" i Van Eyckova "Battali" povezuju ples, borbu i virtuoznost u svojevrsnu glazbenu sliku mladosti koja tek treba pronaći svoje mjesto u svijetu. Ulaskom u odraslu dob program poprima veću složenost i ravnotežu. Speerova "Sonata 15", Sweelinckov "O dolcissimo ben mio", Speerova "Sonata prima à trois trombones" te Adsonove skladbe pokazuju različite mogućnosti instrumentalnog ansambla, od kontrapunktske discipline do izražajne melodioznosti. Upravo se ovdje najjasnije osjeća prijelaz od mladenačke impulzivnosti prema iskustvu i svjesnom oblikovanju vlastitoga životnog prostora. Zrelost donosi okretanje prema unutarnjem svijetu. Palestrinin motet "Caro mea", izveden u diminuciji prema tradiciji Giovannija Battiste Bovicellija, jedan je od vrhunaca programa. Virtuozna ornamentacija ne djeluje kao puko pokazivanje tehničke vještine, već kao produžetak vokalne ekspresije. Renesansna polifonija tako dobiva novu, gotovo intimnu dimenziju i postaje prostor kontemplacije. U starosti se perspektiva mijenja. Monteverdijev "Non mi è grave il morire" već samim naslovom donosi suočavanje s prolaznošću i smrću. Merulova "Canzon 23 à cinque" nastavlja taj put, stvarajući atmosferu sabranosti i postupnog smirivanja. Nakon energije prethodnih životnih razdoblja glazba sada kao da zastaje i počinje osluškivati tišinu. Završno poglavlje, smrt, ne donosi samo kraj nego i svojevrsno zatvaranje kruga. Vermontova "Les Yeux bendez de triste connaissance", nastala na tekst francuskoga kralja Franje I., usmjerava pogled prema svjetlosti koja se pojavljuje upravo u tami. Holborneova "The Funerals" zaključuje program dostojanstvenim i gotovo ceremonijalnim zvukom.
Granica koja je nestala
Sjajno uigran zvuk korneta, blok flauta i renesansnih trombona, uz primjenu povijesno informiranih izvedbenih postupaka, omogućio je publici da doživi boju i izražajnost karakterističnu za glazbenu kulturu kasne renesanse i ranoga baroka. Upravo je povijesni ambijent Dvigrada dao njihovoj izvedbi dodatnu simboličku snagu. Između ostataka srednjovjekovnoga grada i zvuka instrumenata koji su prije više stoljeća odjekivali europskim crkvama, trgovima i dvorovima, granica između prošlosti i sadašnjosti gotovo je nestala. Glazba je ponovno postala neposredna i živa, sposobna povezati različita vremena i iskustva. U završnoj tišini ostala je tek misao koja nadilazi svako povijesno razdoblje: da se ljudski život, poput glazbene fraze, kreće prema svojem završetku, ali da upravo u tom prolaznom putu pronalazi svoj puni smisao.
