(Snimio Darko Jelinek)
Preminuo je jedan od najpoznatijih talijanskih pjevača, Gino Paoli (Monfalcone, 23. rujna 1934. – Genova, 24. ožujka 2026.) Smatran jednim od najznačajnijih predstavnika talijanske glazbe, napisao je i interpretirao je neke od najpoznatijih talijanskih pjesama, kao što su "Il cielo in una stanza", "La gatta", "Che cosa c'è", "Senza fine", "Sapore di sale", "Una lunga storia d'amore", "Quattro amici", s kojom je bio pobjednik Festivalbara. Sudjelovao je na pet izdanja festivala talijanske kancone Sanremo.
Rođen je u regiji Friuli-Venezia Giulia, kao sin Alda Paolija, inženjera brodogradnje i Caterine Rossi, kućanice, koja mu je prenijela ljubav prema glazbi. U Liguriji se druži s nizom glazbenika s kojima dijeli ljubav prema glazbi, uz takozvanu đenovešku školu: Luigi Tenco (s kojim je oformio grupu "I Diavoli del Rock"), a bili su tu Bruno Lauzi, Fabrizio De André, Umberto Bindi, Joe Sentieri, Giorgio Calabrese te braća Gian Franco i Gian Piero Reverberi. Godine 1954., kada zbog kratkovidnosti nije mogao služiti vojni rok, upoznao je Annu Fabbri, koju je oženio tri godine kasnije, a uskoro počinje i njegova karijera. Pod umjetničkim vodstvom Nannija Ricordija, Gino je snimio svoje prve hitove ("La tua mano", "Non occupatemi il telefono", "Senza parole", "Sassi") bez da postigne uspjeh, a takvu je sudbinu, mislilo se, trebala imati i "La gatta", autobiografska skladba objavljena 1960., koja je u tri mjeseca prodala nešto više od stotinu primjeraka. No, s usmenom predajom, vijest o ovoj pjesmi stigla je do Mogola, koji je sugerirao Mini, tada na početku karijere, da snime "Il cielo in una stanza", koju je napisao Paoli - tekst i glazbu. Početkom šezdesetih upoznao je Ornellu Vanoni s kojom počinje sentimentalnu vezu te napisao je neke od svojih poznatijih pjesama, poput "Senza fine", "Anche se", "Me in tutto il mondo". Iz 1961. je njegovo prvo sanremsko iskustvo s "Un uomo vivo", koju je pjevao u paru s Tonyjem Dallarom, koji je pobijedio godinu ranije.
Iste godine piše za Sergia Endriga pjesmu "Gli innamorati sono sempre soli". Godinu kasnije upoznao je tada vrlo mladu glumicu Stefaniju Sandrelli, a iz te ljubavi rodit će se Amanda Sandrelli, koja je postala također glumica.
Najpoznatija skladba bila mu je "Sapore di sale", koju je aranžirao Ennio Morricone. Paoli je napisao i nekoliko skladbi za Bernarda Bertoluccija. Tijekom života, proživio je i duboke osobne krize. Nakon što su ga malo špotali da su mu pjesme previše melankolične, na rasporedu su bile i neke rock skladbe, s jačim ritmovima. Uslijedilo je nekoliko ne previše uspješnih godina, a nakon toga, krajem sedamdesetih, ponovno je sve krenulo uzlaznom putanjom i objavio je "Se Dio ti dà" (s kojim se natjecao na "Un disco per l'estate" 1968.), "Come si fa" (1969.), "Il tuo viso di Sole". (1969), skladbe koje će potom biti zastupljene u "Le due facce dell'amore" (1971). Iste je godine sudjelovao i na "Canzonissima".
Sredinom osamdesetih Gino Paoli i Ornella Vanoni kreću u turneju po Italiji, te tada nastaju "Cosa farò da grande" (1986.) i "Questione di sopravvivenza" (1988.), koji su naišli na izniman uspjeh kod publike.
Godine 1989. sudjeluje na sanremskom festivalu s "Questa volta no". U listopadu 1998. objavljen je "Pomodori", album sa skladbom koju je posvetio Marcellu Mastroianniju i Sophiji Loren "Noi che non ci siamo accorti".
Godine 2023. je prisutan na izdanju "Etiliko Romantiko" prijatelja Tonina Carotonae, s remakeom djela "Il cielo in una stanza", u duetu sa španjolskim umjetnikom.
Od 1991. godine bio je u braku s Paolom Penzo, koja je napisala nekoliko njegovih skladbi, te s njom je dobio trojicu sinova: Nicolò (1980.), Tommaso (1992.) i Francesco (2000.).