Uoči gala božićnog koncerta u ink

Radojka Šverko: Veliki dio moje 55 godina duge karijere postoji zbog osjećaja koji me veže uz svaku ulicu moje prekrasne Pule

  U gradu u kojem sam provela svoju mladost, s posebnom pažnjom pripremam koncert koji će sažimati presjek moje glazbene karijere, moje velike uspješnice, a bit će tu, naravno, i prigodnih božićnih pjesama

| Autor: Vanesa BEGIĆ
Radojka Šverko (foto Goran Matijašec)

Radojka Šverko (foto Goran Matijašec)


Istarsko narodno kazalište - Gradsko kazalište Pula ugošćuje gala božićni koncert proslavljene hrvatske dive Radojke Šverko, 21. prosinca u 19.30 sati, a koncert se održava u sklopu Adventa u Puli. Proslavljena hrvatska diva, rođena Buzećanka, odlučila je na najbolji mogući način uvesti publiku u blagdansko raspoloženje svojim predivnim i jedinstvenim, baršunastim glasom; na koncertu u svojoj rodnoj Istri, u Istarskom narodnom kazalištu. Bio je to povod za razgovor s njom.

- Što Radojka Šverko priprema svojim mnogobrojnim obožavateljima za veliki pulski koncert?

- Nakon uspješnih koncerata u Ljubljani, Rijeci i Novigradu, mogu reći, evo me konačno u Puli. U gradu u kojem sam provela svoju mladost, s posebnom pažnjom pripremam koncert koji će sažimati presjek moje glazbene karijere, moje velike uspješnice, a bit će tu, naravno, i prigodnih božićnih pjesama. Koncert je na programu u srijedu, 21. prosinca u 19.30 sati. Tu živi moja obitelj; veliki dio moje 55 godina duge karijere postoji zbog osjećaja koji me veže uz svaku ulicu moje prekrasne Pule, ovaj je grad jedna od mojih trajnih inspiracija, kao i Buzet u kojem sam odrasla te dragi moj Pazin u kojem sam se rodila. Jedva čekam srijedu.

- Široj javnosti postali ste poznati pjesmom "Kud plovi ovaj brod". Kakvi su bili Vaši početci karijere?

- Pjevam cijeli život. Sve je počelo 1964. godine na "Prvom pljesku" koji je bio organiziran u Istri. Skupila sam bodove da predstavljam Hrvatsku na natjecanju cijele bivše države. Interesantno je da nisam pobijedila, bila sam sedma, ali sam se za razliku od mnogih drugih koji su bili na tom natjecanju, nastavila baviti pjevanjem. To je bio moj poziv. Pjevanje i glazba osnova su moje duše; mene! Svoj prvi profesionalni nastup održala sam 1967. godine na otoku Sveta Katarina kod Rovinja. Dalje se sve ispreplitalo, razgranalo… "Kud plovi ovaj brod" je pjesma koju sam izvela 1970. godine na Splitskom festivalu. Iste godine, na tom istom festivalu izveo ju je Sergio Endrigo i odlučio je pjevati na hrvatskom (on je rođen u Puli). U ta vremena, vremena velikih festivala, to je bio način na koji su se izvodile nove pjesme – u dvije verzije, te su pjesme tako postajale šire i veće od jedne države.

- Na jednom festivalu pobijedili ste i Davida Bowiea? Puno ste gostovali diljem svijeta, sigurno imate sjajne uspomene.

- Ne mogu reći da smo se David i ja sprijateljili, ali bilo nam je jako lijepo u Firenzi. Bili smo smješteni u jednom prekrasnom dvorcu koji je imao park. Ajoj, za ovo nitko ne zna, a baš mi je ugodno pričati s Vama. Ispovijedam Vam se… U parku smo pronašli mačiće i nismo mogli, ni on ni ja, ostaviti ih same tamo pa smo ih švercali u avion kako bismo ih spasili. Da, pobijedila sam na tom festivalu, no David mi nije zamjerio. Baš mi je žao što mi njegovi menadžeri nisu dozvolili da dođem do njega kad je nastupao u Zagrebu. Inače, međunarodnu karijeru započela sam 1969. godine nastupom na Festivalu del Atlantico (Tenerife, Kanarski otoci), na kojem nastupam s pjesmom "Nuestro mundo" Alfija Kabilja i osvajam treće mjesto. Godinu dana kasnije, na pjevačkom festivalu u Rio de Janeiru, izvedbom pjesme "Svijet je moj", također Alfija Kabilja, osvojila sam drugo mjesto. Na istome festivalu uručena mi je nagrada za interpretaciju, The Most Outstanding Performance, koja se te godine počela dodjeljivati u čast netom preminule Janis Joplin. Otad nastupam i osvajam nagrade na brojnim sličnim festivalima u brojnim gradovima diljem svijeta: Tokio, Los Angeles, Madrid, Seoul, Atena, Puerto Rico, Caracas, Curacao, Bratislava, Firenza, Palma de Mallorca, Barcelona, Sheveningen, itd. Često sam na tim festivalima dobivala nagrade za najbolji glas i interpretaciju. To je bio početak, ostalo je povijest, sve se događalo dosta spontano. Na meni je bilo samo prihvatiti ili odbiti ono što mi se nudi.

- Imali ste show i na španjolskoj televiziji, gdje ste ugostili i Julia Iglesiasa.

- Da! Kako ste se toga sjetili?... U to sam vrijeme imala ugovor s kućom Belter iz Barcelone i mnoge su zvijezde bile moji gosti – između ostalih i on. Zaslužni za potpisivanje tog ugovora, nastupe na televiziji i nastupe općenito bili su Augusto Alguero i Francisco Figueras. Nisam sama izabirala goste u mojoj emisiji, no bilo mi je zanimljivo naučiti i najsitnije detalje o mojim kolegama. Julio je čovjek iznimno ugodnog glasa. To je trebao biti početak mog života i rada u Španjolskoj, no žurila sam doma; mojoj mladoj obitelji.

- Nastupali ste i u rock-operama, od "Gričke vještice" do "Karoline Riječke", za što ste dobili sjajne kritike.

- Nedostaje mi kazališna pozornica, Naime, veliki dio svoje karijere provela sam igrajući u glazbeno-scenskim djelima, rock operama mjuziklima, ali i jednom filmu! Rad u kazalištu posebno je izazovan, kompleksan, no moja je sceničnost, čini se, zadovoljavala i najveće stručnjake ovih zahtjevnih kazališnih formi. Tako sam ostvarila i kazališnu karijeru ulogama u nekoliko mjuzikala i rock opera: "Gubec-beg" (uloga Jane), "Grička vještica" (uloga Nere), "Karolina Riječka" (uloga Karoline), "Jadnici" (uloga Fantine) i "Mirakul" (uloga Mare). Glumila sam i u filmu Rajka Grlića "Bravo maestro" koji je 1978. godine bio u konkurenciji Filmskog festivala u Cannesu, a prikazan je i u Puli, što je najvažnije.

- Postoji li neki moment Vaše karijere koji Vam je najposebniji?

- Da. Nazvala bih posebnim i važnim momentom – moj povratak kući. Zašto i kako sam se vratila doma? Sjećam se kao jučer tih velikih gradova, svjetskih metropola, New Yorka, primjerice, činili su mi se nehumanim, nikako, ali nikako nisam mogla zamisliti da tamo ljudi stvarno žive, smiju se, plaću, stvaraju, kako uopće dišu?! Ne! Hoću ići doma! To je bila toliko jasna misao, želja, potreba. Znate, mi se moramo promijeniti. U sebi. Biti bolji. Ljudi mogu i moraju biti sretni ovdje – živimo na najljepšem mjestu na svijetu.

OPŠIRNIJE U TISKANOM I GLAS ISTRE PDF ONLINE IZDANJU

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter