NAJNOVIJE


U SAMOM SRCU PULE

Beskućnik drugim beskućnicima naplaćuje spavanje u pulskom skloništu

Ivan Kesić ispred kućice i ulaza u sklonište na Punti (D. MEMEDOVIĆ)

U opskurnom skloništu na Punti, u samom srcu Pule, u kojem žive beskućnici, odnedavno se naplaćuje spavanje. Tu, doznajemo, šefuje beskućnik Ivan Kesić, koji ordinira tko u skloništu može spavati, a tko ne, i za to naplaćuje mjesečnu stanarinu. Kako je to moguće, upitala se i beskućnica Mirjana Salamon, koja nas je na to upozorila nakon što joj je Kesić podignuo stanarinu i ona je morala izaći van.

Kako smo neslužbeno doznali iz nekoliko izvora, dotični doista živi u provizornoj drvenoj kućici, sklepanoj odmah pored ulaza u sklonište, koju već neko vrijeme naplaćuje i gdje ima prijavljeno prebivalište. Odnedavno je počeo naplaćivati i sklonište, koje lokalno stanovništvo i beskućnici kolokvijalno nazivaju bunker. Skloništima, inače, raspolaže Grad Pula.

Štakori i škorpioni

- Spavanje u tom bunkeru ne bih poželjela ni psu. Pa opet, spavala sam tamo sa suprugom mjesecima. Grizli su nas škorpioni i štakori, spavali smo na kartonima, na kamenu, u vlazi i hladnoći. Oboljela sam, povrijedila kičmu, a zbog stalnih prijetnji i nasilja koje smo doživljavali i gledali, suprug je ponovo psihički izgorio, prepričava nam Salamon, koja je privremeni spas našla u Labinu, gdje trenutno čuva dvoje starijih ljudi. No, suprug joj je i dalje noćima u bunkeru.

Kako nam prepričava, u bunkeru trenutno živi i jedna Ruskinja, beskućnica, koja stalno dobiva batine od Kesića, dok su narkomani manje-više udaljeni iz prostora.

- Ima puno ljudi u nevolji, no ja se pitam, kako je moguće da netko dobije bunker? Zašto su mu ga u Gradu dali, čime je on zadužio Pulu i zašto je ne mogu dobiti nikakav nužni smještaj, mada ga tražim godinama, pita se Salamon, dodajući da je jedno vrijeme bila smještena u prihvatilištu za beskućnike, a onda se uspjela smjestiti kao podstanar no, kada bi platila podstanarstvo i režije, ostalo bi joj 20 kuna.

Prijavljena adresa

- Ja ovdje živim već 20 godina, imam prijavljenu adresu, ne mogu kod mene spavati "džabe", pa nisu mi djeca, kazao nam je jučer Kesić, kojeg samo zatekli pred bunkerom, okruženog drvenom građom kojom se grije. Dok nam pokazuje provizornu drvenu kućicu, priča da su beskućnici zapravo nezahvalni jer ovdje barem imaju gdje spavati na miru. Bunker je bez struje, ali kućica, kaže, ima agregat, a vodu im zna donijeti.

- Ma nije vam to neka zarada, više ja potrošim na njih, nego što zaradim. Pokrijem ih, imaju što za jesti. Imaju oni svoje penzije, socijalne naknade, samo što sve potroše na alkohol pa im je i ovih sto, dvjesto kuna za spavanje puno, navodi Kesić, dodajući da svi znaju sve i nekoliko puta su mu prijetili izbacivanjem i pečaćenjem bunkera, ali to zapravo nitko ne misli ozbiljno jer bi, smatra, imali više problema nego sada.

- Znate, ovako je svima bolje, oni imaju gdje spavati jer bi inače bili na cesti. Ovako ih nitko niti ne vidi, a policija zna gdje su ako ih trebaju. Evo, i jučer su jednoga tražili pa sada ne dolazi. Gdje bi bili da nisu ovdje? Meni bi bilo još i najbolje da zapečate bunker i da živim tu na miru, pa nek' se oni misle gdje će kad su nezahvalni, zaključuje Kesić. (Borka PETROVIĆ)

OPŠIRNIJE U TISKANOM I ONLINE IZDANJU