VAŽNOST PREHRANE U PREDŠKOLSKOJ DOBI Jedan zalogaj za mamu, jedan za tatu

TJEDAN PSIHOLOGIJE

O važnosti zdrave prehrane mnogo se priča. Osim odabira zdravih namirnica, na zdravu prehranu utječu i atmosfera za stolom, kao i odgovornosti koje pritom preuzimamo. Odrasli su odgovorni za vlastitu prehranu i za prehranu djece. To znači da odrasli odlučuju koju će hranu nabaviti i u kojoj će mjeri djeca imati pristup toj hrani. Odrasli su odgovorni i za ton, raspoloženje i atmosferu prilikom jela. Djeca imaju odgovornost za vlastiti apetit i osjetilo okusa te njihove reakcije trebamo prihvatiti kao iskrene i važne.

Da bi mi odrasli, u području prehrane, poštovali djetetovu kompetenciju, to od nas zahtijeva određene ustupke - jer mi nismo tako naučeni. Da bi naučili, moramo izokrenuti ono što se generacijama smatra posve prirodnim izrazom ljubavi i brige. Prisjetite se bake koja čeka s velikim porcijama hrane i nutka nas slasticama, to je njen način da pokaže ljubav i brigu za nas. Ovakav način iskazivanja ljubavi vjerojatno potječe još iz vremena kada hrane nije bilo dovoljno za sve. Kroz naše smo odrastanje često doživljavali da nas se nutka hranom i pokuša progurati još koja "žlica za mamu ili za tatu". Kada smo bili malo stariji dobivali bi one kombinacije i količine hrane koje su odrasli smatrali prikladnima i uglavnom očekivali da ispraznimo tanjur. Zbog toga nije čudno da nam se danas događa da, kada kuhamo, imamo problem u razlikovanju potreba onih koji jedu i naše vlastite želje da se jelo svima svidi i da ništa ne ostane. Ovakav pogled na hranu, koji je utkan u našu kulturu, može biti u podlozi sve češće pojave prekomjerne tjelesne težine kod djece. Što možemo učiniti?

Kada je dijete vrlo malo, važno je pratiti i poštovati signale gladi i sitosti koje nam pokazuje. Kada postane malo veće možemo s njim razgovarati o fizičkom osjećaju gladi i sitosti u trbuhu, o okusima koji mu se sviđaju, a koji ne, poticati ga da nam opiše što mu se točno kod određene hrane sviđa ili ne sviđa.

Pravilo "čistog tanjura" bolje je izbjegavati, treba omogućiti djetetu da stane s jelom kada osjeti sitost. U predškolskoj dobi, djeca često koriste izraz "gladan sam" u trenucima kada osjećaju dosadu, usamljenost ili bilo koji drugi osjećaj kojeg ne razumiju ili ne znaju objasniti. Ukoliko se hrana koristi za otklanjanje nekog od ovih stanja, dijete će uspostaviti vezu između hrane i osjećaja koje nema veze sa stvarnom glađu. Ponavljanjem ovakvih radnji javljaju se rituali koje je kasnije teško otkloniti i predstavljaju tzv. emocionalnu glad.

S druge strane, zanimljiv je podatak dobiven na temelju istraživanja stresa kod odgajatelja u Hrvatskoj. Jedna od situacija koja izaziva najveći stres kod odgajatelja je prehrana djece - da li i koliko djeca pojedu u vrtiću. Ako djeca ne jedu, odgajatelji su pod stresom. Takvi rezultati nisu nađeni u drugim državama. Moramo razumjeti da kada malo dijete odbija jesti ili, prema našoj procjeni, pojede premalo to je njegova vjerodostojna reakcija – istinita i točna za taj trenutak. Ona može biti povezana s osjećajem sitosti, s emocionalnim reakcijama unutar njega (kad smo tužni, bezvoljni, neraspoloženi, kada se osjećamo iziritirano ne možemo jesti) ili je to djetetova reakcija na okolinu "u ovoj se okolini ne osjećam sigurno". Kada ne znamo zašto odbija hranu, skloni smo odbijanje gledati kao izraz njegove želje da manipulira ili da nas zafrkava. Međutim, i kada mi ne znamo uzrok, on uvijek postoji, a rješenje definitivno nije u ustrajanju da nahranimo dijete. Važno je da odrasli budu primjer djetetu - osluškujte svoje signale za glad i sitost, pokušajte razlikovati pravu glad od emocionalne gladi, pokažite djetetu kako jedete sve sporije kako postajete siti i da je sasvim u redu ne pojesti sve iako se na tanjuru nalazi omiljeno jelo. Ne zaboravite da vas dijete uvijek promatra i kopira vaše ponašanje!