Gotovo su svi u nekom trenutku, u većoj ili manjoj mjeri, iskusili stres na radnom mjestu. Ukoliko ga se ne prepozna i ne reagira na njega pravovremeno, posljedice mogu dovesti do razvoja brojnih bolesti. O izvorima stresa i načinima suočavanja sa stresnim situacijama, kao i o tome kako sačuvati mentalno zdravlje, razgovarali smo s Lidijom Arambašić, redovitom profesoricom u trajnom zvanju s Odsjeka za psihologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu, koja je nedavno u tri pulske škole i u Dnevnom centru za rehabilitaciju na Verudi održala poludnevne radionice sa zaposlenicima na tu temu.

- Kulturalna je nevolja to što stručnjacima šaljemo poruku da nisu ljudi. Ako si profesor, ako si pedagog, socijalni radnik, liječnik ili novinar, onda znači da si profesionalac, odnosno na poslu nisi čovjek. Čovjeka se doživljava kroz njegovu kutu. A problem je da stres djeluje na ljude, ne na kute. Imamo kulturalnu zabranu reći da nam je teško kad smo na poslu. U privatnom sektoru je to još veća nevolja nego u javnim službama zato što ondje ljudi smatraju da će dobiti otkaz ako se budu žalili ili da će se to odraziti na njihov posao, pojašnjava Arambašić. Strah od otkaza je razumljiv, ističe, ali u većini situacija ono čega se bojimo zapravo se nikad ne dogodi. Izvori stresa na poslu su, nastavlja, raznoliki - to su svakakvi uvjeti rada, kao i međuljudski odnosi u kojima se umjesto suradnje potiče natjecanje među kolegama.

Društveni pristup tome da stručnjaci ne smiju reći da im je teško na poslu, jer će misliti da ne obavljaju dobro svoj posao, dugoročno dovodi do toga da se prekidaju odnosi - razvod braka, otkazi, svađe. Druga nevolja je, nastavlja Arambašić, psihosomatika. "Tijelo pamti".

Posljedica dugotrajne izloženosti stresu na poslu i nebriga o sebi dovode do vrlo ozbiljnog sindroma sagorijevanja ili izgaranja na poslu. Efekti stresnih situacija se talože, makar je riječ o sitnicama, no kako godine idu, čaša se puni i u jednom se trenutku prelije.

- Dugoročno se stvara velik problem. To se, potom, prelijeva u privatan život, više vam nisu zanimljive fešte, rođendani, sve vam ide na živce i potom kreće i psihosomatika. Dakle, ako energiju ne nadomještamo, ona će se potrošiti ili će otići unutra. Možemo se neko vrijeme praviti da nam nije ništa, ali svaka takva situacija, iako bila mala sitnica, ostavlja tjelesni trag. Malo po malo, mikron po mikron. A treba raditi 40-ak godina do mirovine. Pa krenu štitnjače, gastritisi, čirevi, glavobolje, neurodermatitisi i krvožilni sustav, a o karcinomima da ne govorim, upozorava Arambašić te ističe da se takve negativne posljedice mogu spriječiti pravovremenim reagiranjem.

Načini suočavanja sa stresom i ublažavanje stresa su kod svake osobe individualni. Važno je, podcrtava Arambašić, da ljudi kad su pod stresom, i u privatnom životu i na poslu, rade što više ono što ih opušta, što ih veseli i što je za njihov gušt. Na taj se način nelagodi, odnosno stresu, s druge strane vage dodaje ugoda.

Zdravlje mladih

Ističe i da je stres subjektivna interpretacija, pa tako stvarnost ili događaj koji je jednak svima, različite osobe mogu protumačiti na potpuno drugačiji način, zbog čega je važno pružiti podršku, a ne umanjivati značaj situacije.

- Ukoliko, primjerice, srušimo šalicu kave u kafiću, netko bi se izbezumio, a druga osoba bi rekla, nema veze, ionako nije bila dobra. Problem je što u toj situaciji koju percipiramo drugačije, ne pružamo jedni drugima podršku. Ako smo mi jako uzrujani nekom situacijom, a drugi su, pak, minimalno i kažu nam, daj ne brini za to, onda ćemo smatrati da imamo problem i idući put skrivati kako se osjećamo i tako nećemo dobiti podršku, govori psihologinja.

Ipak tvrdi da najveći broj ljudi ne treba stručnu pomoć, već mogu u situaciji u kojoj se nalaze izaći na kraj uz dva uvjeta: da sebi priznaju da im je teško i da to podijele s nekime. Uz podršku iz okoline, ako nisu psihički bolesni, ne treba im nikakav stručnjak, kaže. No, nekada je stručna podrška, a često i u samo jednom susretu - dovoljna. Neke osobe samo traže potvrdu stručnjaka da je s njima sve u redu, pojašnjava psihologinja.

- Rat nam je puno pomogao u smislu da mnogim ljudima nije bila sramota reći da im je teško, pa se već tada razvila svijest da je u redu potražiti pomoć. Sad imamo drugu nevolju, potrebe su se osvijestile, jako puno roditelja traži pomoć, ali nemaju kamo otići. Po devet mjeseci se čeka za razgovor s psihoterapeutom. Ako imate dijete koje se ozljeđuje, mora čekati mjesecima na uputnicu samo za razgovor, konstatira Arambašić.

Pričajući o mentalnom zdravlju mladih, koje je posebice narušeno u vrijeme epidemije i online nastave, Arambašić se osvrnula na izjavu ministara Radovana Fuchsa koji je izjavio da nije svakoj školi potreban psiholog jer se u školama ne može liječiti djecu.

- Ja na to kažem: naravno da mentalnom zdravlju nije mjesto u školama jer mentalno zdravlje imaju ljudi, a ne njihove profesionalne uloge - nastavnici, učenici, roditelji, novinari, doktori. Budući da u školi nisu ljudi već strojevi, onda nema ni mentalnog zdravlja. Zato ima i samoubojstava i samoozljeđivanja i loših ili, pak, nezasluženo predobrih ocjena. Zato se učitelji beskrajno muče s djecom koja imaju poteškoća u razvoju i obrazuju se po prilagođenom programu jer preduvjeti nisu napravljeni kako treba. Zato je toliko nasilja u školama, kaže Arambašić pa dodaje da se ono može prevenirati tako da se nekoliko godina sustavno radi s roditeljima, nastavnicima i djecom. To, ističe, znači sustavan sistematski rad, a ne jedna radionica, jedno predavanje, jedna kazna.

Starinska i kruta škola

- Mladima se dogodilo nekoliko stvari. U razvojnoj fazi u kojoj jesu i koja je jako teška koja se odnosi, između ostalog, i na razvoj identiteta, odabira zanimanja, pronalaženja svog mjesta u društvu, mladi imaju vrlo teške zadatke. Moraju uz to proći školu koja je užasna, koja je starinska i kruta kao da smo u 15., a ne u 21. stoljeću. S jedne je strane sve jako strogo i propisano, nema vremena za prilagodbu nekoj Marici ili Josipu koji sporije čitaju ili pišu. Nema stručnih suradnika u školama, nedostaje logopeda, psihologa i pedagoga, ljudi koji su stručni za ta područja, a ima sve više djece s poteškoćama u razvoju. Onamo gdje ih mogu slati stručnjacima izvan škole, tretman im može početi tek za 6-12 mjeseci! Ne zato što su ovi lijeni i jer ne bi htjeli, nego jer nemaju mjesta ni kadra. Kad sam ja bila mala, svaki Dom zdravlja je imao centar za zaštitu mentalnog zdravlja, a kasnije su to ukinuli.

Djeca neće na vrijeme dobiti podršku koja im treba, zbog toga će nastati problemi. U ovoj fazi mladih identiteta onaj koji ima disleksiju, disgrafiju, koji zamuckuje - to se sve nakuplja. Ima premalo studija za upis logopeda, a previše psihologa. Država ne gleda tri koraka unaprijed i ne planira strateški. Novčana sredstva, koja dolaze iz naših plaća, Ministarstvo prosvjete trebalo bi usmjeriti u studij logopedije, sugerira psihologinja.

Arambašić upozorava i na drugu kulturalnu nevolja koja kaže da se ne smijemo brinuti o sebi, nego o drugima.

- A ako se ne smijemo brinuti o sebi, potrošimo se, a samim time ako nemamo energije, nećemo se moći brinuti ni o drugima. Tako se roditelji, iako u najboljoj namjeri, vode onime "ja tebi sve, a meni ništa". Nakon dvadeset godina kad to spomenu djetetu, a dijete vrati: tko ti je kriv, ili zašto ste sebe zanemarili?, onda ono ispada bezobrazno, neodgojeno, no reklo je samo istinu. Puno sam puta svojoj kćeri znala reći doći ću kući pola sata kasnije nego što sam trebala. Otišla bih popiti kavu da se malo odmorim od posla i da ga ne nosim kući. Za tih pola sata ona nije bila ni gladna ni žedna i bila bi s djevojkom koja ju je čuvala. Tih 15 minuta ili pola sata nitko nije stradao, a ja bih došla kući smirenija i odmornija, pojašnjava psihologinja.

Žao mi je, ne mogu

Naglašava da je ključno izdvajanje vremena za sebe jer "ako iz bunara stalno uzimamo vodu, a ne padne kiša, u tom bunaru više nema vode. Ista logika vrijedi i ovdje".

- Kultura neprekidno govori moraš se brinuti za druge ljude da bi bio dobar čovjek, da bi bio humanist, da bi bio altruističan. Ja za sebe mislim da sam zaista jako altruistična, da volim ljude, da sam humanistički nastrojena i spremna jako često pomoći, ali i da sam nekada spremna reći žao mi je, ne mogu. Jer vidim da ne mogu!, zaključuje psihologinja.

Povezane vijesti

• Meditacijom i jogom protiv stresa
• Jedan od znakova da ste pod stresom - hladno lice i nos