1915. Kod Lošinja je oboren Città di Ferrara, zračni brod talijanskoga mornaričkog zrakoplovstva, prvotnog naziva M2, sagrađen 1913. u Ferrari. Bio je pod zapovjedništvom poručnika Castruccia Castracanea. U vojne svrhe prvi put je korišten 24. svibnja 1915. u izvidničkoj ophodnji duž talijanske obale i na bombardiranju austro-ugarskih brodova. Dana 30. svibnja 1915. poletio je s aerodroma Campalto kraj Venecije u smjeru Pule s namjerom da bombardira grad tada pod austro-ugarskom upravom. Nakon uspješno provedene misije uspio je izbjeći topničku vatru i vratiti se u Italiju. Sljedeći mu je zadatak bio uništenje riječke tvornice torpeda (Whitehead) na koji je pošao 7. lipnja 1915. Oštetio je tvornicu, ali nije mu uspjelo zadatak privesti kraju. Pogođen srušio se u more južno od otoka Lošinja gdje ga je austrijski hidroavion napao paljbom uništivši ga u potpunosti. (Istrapedia)

1937. U Smoljancima je rođen Ivan Obrovac, akademski slikar, likovni pedagog, kipar i grafičar. Umro je Puli 31. svibnja 2019. U Zagrebu je završio srednju umjetničku školu, gdje mu je crtanje predavao Antun Motika, te 1969. diplomirao slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti, u klasi Alberta Kinerta. Prvu samostalnu izložbu održao je 1967. u Gradskoj čitaonici u Puli, a još kao dječak koncem 1940-ih crtao je sumještanima karte za briškulu i trešete te brojne skupne obiteljske portrete. Izlagao je na više od 40 skupnih te petnaestak samostalnih izložbi u zemlji (Ars Histriae, Pulski salon, niz likovnih galerija u Istri i drugdje u Hrvatskoj) i svijetu (Pariz, švicarska Crans-Montana, Novi Sad). Autor je omota prvog LP-a Atomskog skloništa Ne cvikaj generacijo iz 1978. U veljači 2019. u zagrebačkoj Kući za ljude i umjetnost Lauba održan je "Obrovac na kvadrat", umjetnički događaj kao susret likovnog i glazbenog stvaranja Ivana Obrovca i njegove kćerke Tamare Obrovac, poznate jazz etno glazbenice, s Obrovčevom izložbom "Pantoskopija" (njegovom prvom i jedinom u Zagrebu) i Tamarinim koncertom s Transhistria quartetom. Osim u grafici, slikarstvu i kiparstvu, iznimno značajni doprinos Obrovac je dao u pedagoškom radu kojim se kontinuirano bavio do umirovljenja 2004. Obrazovao je i odgojio brojne generacije učenika, od pulskih osnovnih škola, preko Odjela za dekoraciju i dizajn u Centru za odgoj i usmjereno obrazovanje "Branko Semelić" (današnja Gimnazija u Puli), do Škole primijenjenih umjetnosti i dizajna u Puli, čiji je bio idejni začetnik i utemeljitelj. K tome je u rodnim Smoljancima, gdje je također živio i stvarao, pokrenuo umjetničku koloniju. Dobitnik je više likovnih nagrada u zemlji i inozemstvu, među inim uvršten je 1986. u publikaciju Prestige de la Peinture et de la Sculpture d'Auyourd'hui dans le monde kao jedini istarski i jedan od rijetkih hrvatskih slikara, a dobitnik je i odlikovanja Red Danice hrvatske za zasluge u prosvjeti. (Istrapedia)

1961. U Puli je rođena Alka Vuica, pjevačica, spisateljica i novinarka. Njezin rad na području glazbe osim pjevanja uključuje pisanje tekstova, a bavi se i pisanjem drama. Na domaćoj glazbenoj sceni prisutna je od 1980. godine, a prvi značajniji uspjeh postigla je napisavši pjesmu "Hajde da ludujemo", kojom je Tatjana Matejaš - Tajči 1990. godine predstavila Jugoslaviju na Euroviziji. Njezina pjesma "Laži me" s istoimenog albuma iz 1994. godine probila se na vrh hrvatskih glazbenih ljestvica te je postala hitom godine, a sličan uspjeh doživjela je i s pjesmom "Otkad te nema", nakon koje je dobila priznanje za kantautora godine. Na Melodijama hrvatskog Jadrana 1996. godine osvojila je prvu nagradu za scenski nastup, a iste je godine objavila svoj drugi album "Za tebe čuvam sebe". Na njemu hitom postaje pjesma "Ej, šta mi radiš". Objavila je još albume: "Alkatraz" (1997.), "Balkan Girl" (1999.), "Profesionalka" (2001.) i "Cirkus" (2004.). Pisala je pjesme poznatim hrvatskim izvođačima od kojih treba izdvojiti skladbe "Ja sam zaljubljen" Tonyja Cetinskog, "Lijepa bez duše" Olivera Dragojevića i "Ni na sjever ni na jug" Sandija Cenova. Živi i radi u Zagrebu. (Istrapedia)

1969. U Žminju je održana osnivačka skupština Sabora čakavskog pjesništva. Inicijator i glavni pokretač bio je književnik Zvane Črnja, glavni urednik časopisa Dometi u Rijeci. Članovi Inicijativnog odbora bili su: Gaetan Čekić, Zvane Črnja, Miho Debeljuh, Ivo Erman, Marin Franičević, Mario Hrelja, Tone Krajcar, Drago Kresina, Marijan Mačina, Mirko Paulinić, Petar Radovan, Ive Rudan, Šime Vučetić, Slavko Zlatić i Vilma Zohil. Prvi predsjednik bio je Mirko Božić, a potpredsjednik Zvane Črnja. Iste je godine održan i prvi Sabor čakavskog pjesništva, kojemu su program činili znanstveni skup o čakavskoj poeziji, pjesnički recital i nastupi hrvatskih i talijanskih folklornih skupina, te natječaj za najuspjelije rukoveti čakavske poezije. Sudionici prvoga znanstvenog skupa u sklopu Sabora čakavskog pjesništva 1969. bili su: Dalibor Brozović, Zvane Črnja, Marko Fotez, Marin Franičević, Ive Jelenović, Mario Kalčić, Ivan Katušić, Ive Mihovilović, Glorija Rabac-Čondrić, Ive Rudan, Miroslav Sinčić, Dragutin Tadijanović i Slavko Zlatić. Među recitatorima bili su glumci: Neva Bulić, Marija Crnobori, Ivo Erman, Ivo Marjanović i Zorko Rajčić, a uz njih i amateri, mahom učenici iz Matulja, Pazina, Pule, Rijeke, Rovinja, Voloskog i Žminja. Te je godine predstavljena i talijanska dijalektalna poezija. Prvih godina priređeni su znanstveni skupovi i objavljeni zbornici s temama: čakavska poezija i čakavski izraz, hrvatska dijalektalna poezija, dijalekti u odnosu na modernu književnost, dijalektalna sastavnica u Krležinim djelima, zavičajna književnost u nastavi i drugi. Sabor čakavskog pjesništva danas je tradicionalna priredba koja se održava početkom lipnja u Žminju, Zad kaštela, gdje u natjecateljskom duhu i ozračju prijateljstva nastupaju najmlađi čak. pjesnici, školarci čakavčići, iz svih govorno i književno živih čakavskih područja hrvatskog priobalja od Istre do Dalmacije s otocima, te poneke čakakavske oaze u unutrašnjosti. Sabor čakavskog pjesništva je i susretište čakavaca s kolegama kajkavcima (Zlatar) i štokavcima (Cernik) iz drugih domovinskih krajeva. Osim njegovanja najstarije čakavsko jezično-književne matice, najtrajniji rezultat Sabora čakavskog pjesništva jesu tiskovine, knjižice ili brošure stihova te autorske poetske zbirke. Zahvaljujući radu mnogih entuzijasta, pretežito prosvjetara, Sabor čakavskog pjesništva u Žminju, uz Književni klub i časopis Istarski borac u Puli, najzaslužniji je za promicanje i razgranavanje književnog izraza mladih i najmlađih stvaralaca Istre i Hrvatske. (Istrapedia)

1973. u Makarskoj je rođen Stipe Drviš, proslavljeni hrvatski boksač, od četvrte godine života nastanjen je u Puli gdje je ostvario i svoje prve boksačke mečeve. Boksom se počeo baviti 1992. godine te je šest puta osvojio naslov hrvatskog prvaka. U amaterskim borbama osvojio je peto mjesto na Olimpijskim igrama 1996. godine, dok je godinu nakon bio srebrni na Mediteranskim igrama. Već 1998. osvaja Svjetski boksački kup kojim završava amatersku karijeru brojeći 100 mečeva i 90 pobjeda. Dio profesionalnog boksa postaje u svibnju 1999. godine, a 2003. uslijedila je borba za najboljeg boksača Europe u poluteškoj kategoriji kada je Drviš pobijedio Talijana Silvia Branca, te uzeo pojas najjačeg europskog boksača. U travnju 2007. pobjedom nad Silviom Brancom, koji je u međuvremenu postao svjetski prvak, postao je treći Hrvat u povijesti koji je osvojio naslov svjetskog prvaka. Prije njega ovim naslovom ovjenčali su se Fritzie Živić i Mate Parlov. Nedugo nakon meča, u prosincu iste godine, Drviš se odlučio povući iz profesionalnog boksa te je odradio još jednu borbu, kojom je ozlijeđen i nemotiviran izgubio naslov svjetskog prvaka te ga predao Dannyju Greenu. Tijekom boksačke karijere Stipe Drviš imao je 34 borbe, od čega 32 pobjede nokautom te dva poraza. Nije imao nijednu neriješenu ili nevažeću borbu. (Istrapedia)