Gotovo neograničene mogućnosti pohranjivanja podataka koje danas postoje omogućavaju da se svaka informacija negdje sačuva - ništa se ne briše ili baca. U kombinaciji s vrlo brzim, moćnim i efikasnim alatima za pretraživanje koje danas postoje to znači bezgranično i neumoljivo sjećanje.

Trenutno vodeća društvena mreža u svijetu Facebook ima 2,6 milijardi korisnika koji razmjenjuju fotografije, video-snimke i različite osobne informacije. U međuvremenu širom svijeta odjeli za ljudske resurse i zapošljavanje brojnih firmi rutinski prečešljavaju socijalne mreže i koriste te podatke pri odlučivanju o tome hoće li neku osobu zaposliti ili ne. A pritom je činjenica: što više se internet širi u sve pore našeg života, to više podataka o nama dospijeva u World Wide Web - željeli mi to ili ne. I tu ostaju zauvijek.

Postoje slučajevi kada informacije koje smo razmijenili više ne želimo da budu vidljive no one su i dalje prisutne na webu i mogu na nas imati određene negativne posljedice npr. u okviru nekog natječaja za zapošljavanje ili u obavljanju određene funkcije ili poslova.

Opća uredba propisuje da svaki građanin EU-a ima pravo na zaštitu svojih osobnih podataka pa tako određuje i mogućnost ostvarivanja "prava na zaborav". Možemo zahtijevati od tražilica poput Googlea brisanje zastarjelih linkova s nepoželjnim informacijama o nama međutim, automatsko pravo na brisanje ne postoji.

Pravo na zaštitu osobnih podataka nije apsolutno pravo navodi se u uvodnoj izjavi Opće uredbe gdje se između ostalog određuje da ga se mora razmatrati u vezi s njegovom funkcijom u društvu te ga treba ujednačiti s drugim temeljnim pravima u skladu s načelom proporcionalnosti.

Tako primjerice, brisanje poveznice na Google tražilici ne mora biti obavljeno ako postoji poseban javni interes vezan za neku osobu ili ako su informacije i godinama kasnije od posebnog značaja za društvo. Osim toga, tražilice moraju informacije ukloniti samo unutar EU-a, a ne i širom svijeta.

Onaj tko kod Googlea podnese zahtjev za brisanjem često treba mnogo strpljenja jer Google često najprije uopće ne reagira ili se suprotstavi.

U tom slučaju svoje pravo pojedinac ostvaruje na sudu a ostvariti tada pravo na brisanje pravnim sredstvima ne može si priuštiti svatko, ističe Christian Solmecke, odvjetnik za ljudska prava iz Kölna na razmjeni mišljenja u organizaciji Deutsche Welle i Instituta za medijsko pravo i pravo na komunikaciju Sveučilišta u Kölnu.

Zbog toga, ističe se, mnogi stručnjaci za privatnost zahtijevaju još jasnije okvirne uvjete koji olakšavaju takve pojedinačne pokušaje. Između ostaloga zalažu se i za tehnička rješenja, dakle digitalni rok trajanja odnosno traži se određivanje rokova nakon kojeg bi se poveznice na određene vrste informacija automatizmom brisale. Na takav način omogućilo bi se da nebitne i za nas možda nepoželjne   informacije kao što je primjerice slika sa partyja iz mladenačkih dana bude nakon nekog vremena uklonjena i bez našeg traženja.

Kada god na internetu objavljujemo našu sliku ili drugu informaciju o nama ili drugim osobama bitno je imati na umu da iako temeljem "prava na zaborav" možemo zatražiti da se iz rezultata pretrage uklone poveznice na internetske stranice koje sadržavaju naše ime da neki podaci možda neće biti izbrisani radi zaštite drugih prava. Stoga je potrebno voditi računa o informacijama koje o sebi razmjenjujemo i javno činimo dostupnima kako bi izbjegli moguće neugodnosti.

Povezane vijesti

• Prvo veliko kršenje osobnih podataka ZAPOSLENIH I U JAVNOM SEKTORU GRADA PULE I POREČA
• Ines Bolkovac, direktorica hrvatskog Centra za zaštitu osobnih podataka "Feralis": POLITIČARI NISU JEDNAKO ZAŠTIĆENI KAO DRUGI GRAĐANI
• Mini vodič za samostalno uređenje web stranice U SKLADU S GDPR-om