"Sprže li igrice mozak?" Odgovor bi vas mogao iznenaditi!

Ilustracija (Pixabay)

Gotovo svaka kuća ima istu scenu: dijete za računalom ili konzolom, roditelj na vratima s rečenicom "Opet to igraš?". Rasprava obično krene iz straha – da igrice kvare koncentraciju, stvaraju ovisnost i "sprže mozak". No stvarnost je manje dramatična i puno nijansiranija.

Nisu sve igrice iste

Kad govorimo o igricama, često ih trpamo u istu kategoriju. A razlika je velika. Postoje igre koje traže brzo donošenje odluka, praćenje više informacija odjednom i dobru koordinaciju oka i ruke. Postoje strategije koje traže planiranje, strpljenje i dugoročno razmišljanje. Postoje i igre koje su čisti brzi podražaj bez dubljeg sadržaja.

Kao i kod knjiga ili filmova, nije isto čita li dijete laganu zabavu ili zahtjevniji sadržaj. Isto vrijedi i za digitalni svijet.

Što igranje može razvijati

Istraživanja posljednjih dvadesetak godina pokazuju da određene vrste igara mogu trenirati pažnju, brzinu obrade informacija i prostornu orijentaciju. Kod nekih igrača bilježe se bolji rezultati u zadacima koji traže brze reakcije i praćenje više elemenata istodobno.

To ne znači da će dijete postati genij zato što igra igrice, ali znači da mozak tijekom igranja nije "isključen". U mnogim slučajevima radi vrlo intenzivno.

Nisu samo djeca gejmeri

Važno je podsjetiti i na nešto što se često zaboravlja: danas postoji čitava generacija odraslih ljudi koji su odrasli uz igrice. Mnogi od njih bliže se četrdesetima, imaju posao, obitelj, račune, odgovornosti – i još uvijek povremeno igraju.

I nisu "propali", nisu antisocijalni i nisu odustali od života. Igranje im je hobi, poput gledanja serija, čitanja ili ribolova. Razlika je samo u mediju. Upravo ta generacija može biti most razumijevanja između djece i roditelja jer zna kako izgleda svijet bez digitalnih igara, ali i s njima.

Problem nije u igrama, nego u mjeri

Ključno pitanje nije igra li dijete igrice, nego koliko i pod kojim uvjetima. Ako igranje dolazi nakon škole, zadaće, kretanja i obiteljskih obaveza, tada je riječ o hobiju. Ako zamjenjuje san, druženje i osnovne obveze, tada govorimo o problemu.

Igrice same po sebi nisu ni dobre ni loše. One postaju problem kad preuzmu kontrolu nad rasporedom i ponašanjem. Ako dijete ne može prekinuti igru bez bijesa, ako skriva koliko igra ili ako školski uspjeh pada, to je znak da treba postaviti jasnije granice.

Ekran nije uvijek isti ekran

Važno je razlikovati aktivno igranje od pasivnog skrolanja. Kod igranja dijete rješava zadatke, reagira, planira i često komunicira s drugim igračima. Kod beskonačnog listanja sadržaja na društvenim mrežama mozak je u znatno pasivnijem režimu.

To ne znači da su igrice bez rizika, ali znači da nije svaka digitalna aktivnost jednaka.

Kako postaviti granice bez rata u kući

Umjesto zabrane bez objašnjenja, korisnije je postaviti jasna i predvidljiva pravila. Prvo dolaze škola, obaveze i san. Tek nakon toga igranje. Vrijeme igranja treba biti dogovoreno unaprijed, a ne pregovarano svaki dan iznova.

Pomaže i jednostavna promjena pristupa. Umjesto "To ti uništava mozak", pokušajte s "Pokaži mi što igraš". Kad roditelj pokaže interes, lakše je kasnije postaviti ograničenja. Dijete osjeti da je shvaćeno, a ne napadnuto.

Što je realan cilj

Cilj nije potpuno izbaciti igrice iz života. Cilj je naučiti dijete upravljati njima. U svijetu u kojem će digitalna tehnologija biti dio svakog posla, potpuna zabrana nije realna strategija.

Igrice mogu biti zabava, trening određenih vještina i način druženja. Ali ne smiju postati bijeg od stvarnosti ili jedini izvor zadovoljstva. Kada su dio uravnoteženog dana, prestaju biti neprijatelj i postaju samo još jedna aktivnost – ni bolja ni gora od mnogih drugih, ali pod roditeljskim nadzorom i zdravim granicama.