Prije točno 60 godina u Puli je osnovana Pedagoška akademija, uz Višu ekonomsku školu, prva je to visokoškolska ustanova s programom na hrvatskom jeziku u Istri. Osim svog obrazovnog značaja, bila je to i iznimno važna kulturna i prosvjetiteljska ustanova za čitavu poslijeratnu Istru. Osnovao ju je Tone Peruško, poznati pedagog, novinar i publicist, kako veli Zvane Črnja u jednoj posveti, "pravemu Slovincu, najboljoj sadašnjoj učenoj glavi istrijanskoj, prvemu mež nami ki smo srce i misal zavetovali Istriji".

Tone Peruško rođen je 1905. u Premanturi, gdje razgovaramo s njegovim sinom, gospodinom Urošem Peruškom, također sveučilišnim profesorom iz Zagreba, 90-godišnjakom, službeno u mirovini, ali i dalje aktivnim članom hrvatske akademske zajednice.

"Ovo je razgovor o mom ocu, ne o meni", izričit je Uroš Peruško odmah na početku, ali ne možemo ne navesti i njegove reference: suosnivač je studija računarstva na zagrebačkom FER-u, jedno vrijeme dekan FER-a, dobitnik nagrade "Nikola Tesla" i drugih brojnih priznanja. S ocem dijeli sklonost pedagoškom radu.

- Kakav je Tone Peruško bio kao otac? Je li vam držao predavanja doma?

- Otac se nije miješao u odgoj, nije nam držao prodike. Ono što bi nam htio reći, kako smo mi to doživjeli, išlo je preko majke. Ona je bila pedagog u kući, a on je samo suflirao što treba. Bio je sjajan otac, ne sjećam se da sam ikad s njim imao ikakav sukob. Bio je vrlo blage naravi, u komunikaciji to je uvijek bilo s puno razumijevanja. Nikad nije pitao za ocjene. Prolazio sam dobro kroz školu, to nikad nije bio problem, ali kada bih donio svjedodžbu, on bi rekao: neću ja to gledati, ti učiš za sebe, to je tvoje, ti ćeš s tim živjeti.

- Tone Peruško velik dio života proveo je izvan Istre i svugdje ostavio značajan trag. Obitelj se često selila, Vi ste rođeni u Splitu.

- Otac je pobjegao 1922. godine iz Istre nakon što talijanski fašisti zatvaraju hrvatske škole. Odlazi prvo u Zadar, koji je tada također bio pod Italijom, a onda u Šibenik gdje se upisao u Učiteljsku školu i prvo učiteljsko mjesto dobio je u Dugopolju, u zaleđu. S mojom majkom Vjerom Gržinić, rodom iz Roča, imao je dogovor prije nego što je otišao da dođe za njim, ali je Talijani nisu puštali. Morala je biti udata da bi je pustili da ode, a kako će se udati kada on ne smije doći ovamo? Njega bi odmah uhapsili. Zato su se oženili preko posrednika, a posrednik je bio moj tetak Ante Iveša, isto iz Premanture. Kasnije su oca zafrkavali da je jedini mladoženja koji nije bio na vlastitom vjenčanju. Kao učitelj u Dugopolju bio je vrlo cijenjen. Sjećam se da su pričali jednu epizodu kada je tek došao pa mu je jedan od seljaka koji je imao djecu u školi, donio krumpire na vrata. Otac se naljutio i bacio mu krumpire niz stepenice i rekao: da mi to nikad više nisi donašao, ja ništa ne primam, radim tu kao učitelj i to je to. Bio je vrlo principijelan oko toga, iako je to u našem narodu običaj, učitelju i doktoru su se donosili darovi, što je tko imao kod kuće, ali on to nije prihvaćao. Znam da su ga jako cijenili.

Dugopolje je poput Premanture, i ovdje ima puno šuma, ali nije ih bilo 1945. i prije toga. To su domaći sadili nakon rata u radnim akcijama. Nekad se kuhalo i grijalo na drva i naravno sjeklo se sve što se moglo dohvatiti. Bilo je dosta i koza tako da šume nije bilo. Tako je bilo i u Dugopolju. Posjetio sam tu školu u kojoj je otac radio, s majkom, negdje koncem 70-ih godina kada su mu postavili spomen-ploču na školsku zgradu. Ta škola je bila na kamenu i moj je otac motivirao djecu da u svojim malim pletenim torbicama donose pomalo zemlje, punili bi rupe u kamenu i u njih sadili bor po bor. Tako je nastala cijela šuma i ona se i danas zove Peruškov gaj.

- Čitavo to vrijeme, sve do završetka Drugog svjetskog rata, Vaš otac nije mogao doći u Istru?

- Nije smio preko granice, odmah bi ga uhapsili. Mi, djeca, dolazili smo u Premanturu, babi Foški i didu Pjeru. Sjećam se mosta na Rječini, otac bi mahao onome tko je bio na drugoj strani, obično je bila baba, ona je bila pokretljivija. Otac bi dao financu 50 dinara, to je bilo puno u to doba u Kraljevini Jugoslaviji, i ovaj bi uzeo mene i sestru za ruku i odveo preko, kakav pasoš, kakva dozvola, ništa. Onda smo mi djeca išli od jedne do druge tete, do none, Pula, Premantura, Trst, Roč. U Roču su bili nono i nona, majka moje majke, Pepica, Josipa, koja je, usput rečeno, bila Čehinja. Brat joj je bio svećenik i poslali su ga u Roč, a ona je došla da mu vodi domaćinstvo i tu se udala. Sve te godine tata svoje roditelje nije viđao, babu su pustili nakratko 1938. godine, bila je kod nas u Zagrebu, ali oca je vidio tek nakon rata. Sjećam se, došao sam u Pulu kada je otac tu radio, već su bili Englezi. Mislim da sam došao željeznicom preko Ljubljane, do Banjola je vozila kurijera, a dalje se išlo pješke. Rampa je bila negdje kod Vinkurana, Pula je bila u B zoni, pod engleskom jurisdikcijom. Mogli smo putovati, nitko nije tražio dokumente, ali tu su bili Englezi.

- Kao istaknuti učitelj 1933. godine Tone Peruško dobiva stipendiju i šalju ga na Pedagošku akademiju u Zagreb. Kako pamtite te zagrebačke godine? U Zagrebu ste dočekali Drugi svjetski rat?

- U Zagrebu smo mijenjali puno stanova, među ostalim stanovali smo na Trnju, u Mrežničkoj ulici. Kako se i tu istaknuo kao student, dobio je mjesto učitelja u vježbaonici Pedagoške akademije. I ja sam završio tu školu, tada se zvala Pučka škola, pri kraju Medulićeve ulice. Razredi su bili kao i svi drugi, ali iza nas je bio povišen red klupa, kao danas u predavaonicama, i tu bi sjedili studenti koji su nam držali predavanje. Otac je uz rad studirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, diplomirao je 1941. i kako je već bio počeo rat, dobio je mjesto profesora hrvatskog jezika u Križevcima, na Poljoprivrednoj školi. U Križevcima je vodio i đački internat i imali smo stan u istoj kući. Tu smo bili za vrijeme rata. Nakon rata jednu godinu živjeli smo u Opatiji, a potom u Rijeci. Tu sam završio gimnaziju i u Zagrebu upisao fakultet, a sestra koja je bila godinu i pol mlađa od mene dolazila je na red za fakultet pa je otac odlučio da se vratimo u Zagreb. Prvo je radio kao inspektor u Ministarstvu prosvjete. Potom se zaposlio kao profesor na Pedagoškoj akademiji, gdje je predavao metodiku. Njegova knjiga "Materinski jezik u obaveznoj školi" doživjela je 11 izdanja, od toga i nakon njegove smrti šest-sedam. Znam da su studenti pričali da je to bila sjajna knjiga. Pisao je s četiri prsta na maloj, portabl-mašini koju još imam u Zagrebu i tu je knjigu od 300-tinjak stranica napisao u samo tri mjeseca.

- Objavio je i knjige "Kratak pregled školstva Istre do oslobođenja" i "Mate Balota", ali je najpoznatiji kao začetnik uvođenja zavičajne nastave u škole, danas tako popularne. Osmislio je i uveo predmet Nastava o zavičaju na Pedagoškoj akademiji u Puli, koju je osnovao 1961. i bio joj na čelu sve do svoje smrti 1967.

- To je njegov velik doprinos pedagogiji. Uveo je taj pojam u nastavu, da treba djecu početi učiti od kraja u kojem žive, od zavičaja. Uveo je taj predmet na Pedagošku akademiju i predavao ga. Napisao je krasnu skriptu, ja imam jedan primjerak, možda postoji još koji u Sveučilišnoj knjižnici i na Filozofskom fakultetu u Puli. Kasnije je to dovršio Zvane Črnja s nekolicinom drugih i objavio pod naslovom "Knjiga o Istri", ali to više nije to. To su oni iz pijeteta ocu napravili, ali to uopće nije više ta tema koja je u tim skriptama bila zaokružena na stotinjak i više stranica. Profesorica Mirjana Benjak je napisala knjigu "Od Peruška do otvorenog sustava", izdala ju je Školska knjiga 2013. i u uvodnom poglavlju govori o tom konceptu.

- Vjerojatno je tu zavičajnost, ljubav prema svom kraju, nosio još iz Istre, njezine specifične pozicije, kako je sam govorio, izoliranosti od ostatka zemlje, i od Hrvatske i od Italije.

- Naravno, u Istri je to još izraženije nego negdje drugdje. Ali, uzmite za primjer i Zagorje, to je drugi dijalekt, ali i ta djeca kreću u školu s nastavom na hrvatskom književnom jeziku i počinju učiti o Hrvatskoj kao cjelini. Što to znači tom djetetu? To je za njih totalna apstrakcija i pritisak. Moraju učiti napamet. Nemaju emocionalne veze s time. A kao što je poznato u psihologiji, ono što se emotivno doživljava, to se pamti. Može se učiti samo napamet, čovjek nauči pjesmicu bez problema, ali ako je ta pjesmica sadržajem nešto što ga motivira emocionalno, drugačije se pamti.

- Kako biste opisali odnos Vašeg oca prema Istri?

- To su dva aspekta, jedan je politički, drugi ovaj pedagoško-kulturni. Potonji je promovirao kroz Pedagošku akademiju. Znao je doma govoriti o tome, naročito s majkom, a kasnije kada je bio u Puli i sa mnom. Smatrao je da škola nije samo škola, formalna, nego mora imati i širi značaj. Pogotovo u Istri gdje nije bilo visokog školstva. Godinu dana prije Pedagoške akademije formirana je Viša ekonomska škola, ali smatrao je da je pedagoška akademija presudna jer obrazuje učitelje koji su temelj daljnjeg prosvjećivanja. Kroz te svoje studente educirao je Istru, da je približi ostalom dijelu Hrvatske, ne samo zbog Hrvatske, nego zbog Istre, da se osjeća manje izolirana. Njegova nastava o zavičaju jedan je od elemenata tog njegovog nastojanja, a drugi je da je svoje studente stalno motivirao da idu po Istri i skupljaju narodne pjesme, ne samo tekstove, nego i glazbenu matricu. Istra nikada prije nije bila dio Hrvatske, čak je i Krešimirovo kraljevstvo završavalo na Raši. U Istri nije bilo hrvatskih škola, Talijani su to zabranili i hrvatske škole su otvorene tek 1945. godine. Naravno da nitko nije vodio računa o tim ostalim elementima kulture kao što su pjesme i priče, plesovi, pogotovo muzika. Znam da je dosta surađivao s istarskim muzikologom Slavkom Zlatićem, govorili su o specifičnosti istarske ljestvice i da treba sačuvati te pjesme.

- S kojim se još istarskim intelektualcima družio i surađivao?

- S Ivom Mihovilovićem je bio prijatelj i kolega još od osnovne škole u Premanturi koju su zajedno pohađali, bili su u istom razredu, čak su zajedno složili i svoju novinu, zvala se Trubilo, ali vjerojatno nijedan primjerak nije sačuvan. Obojica su i završili u novinarstvu. Matu Balotu sam zadnji put vidio kada me otac poslao, to je bilo nakon 1949., da mu odnesem jedan bocun domaće rakije u njegovu kuću u Zagreb. Znam da je povremeno s njim kontaktirao, ali Balota je imao svoje interese, ekonomiju i pjesništvo, a moj otac se bavio drugim stvarima. Surađivali su oko časopisa Istra.

- Vratimo se osnivanju Pedagoške akademije u Puli, dvogodišnje više učiteljske škole iz koje su izrasli današnji Filozofski fakultet i Fakultet za odgojne i obrazovne znanosti, kao i čitavo Sveučilište Jurja Dobrile u Puli. Kako je tih ranih 60-ih godina uopće pronašao profesorski kadar?

- Direktor Pedagoške akademije u Puli bio je do svoje smrti. U tih šest godina postavio je temelje, doveo je puno kvalitetnih profesora. Pripreme su počele u Zagrebu, to pamtim. Neke od njegovih kolega iz Zagreba dolazili su honorarno predavati. Naravno da je tražio Istrane jer tko bi se drugi htio ovamo seliti, a i ovdje je našao neke istaknute učitelje i angažirao ih na Akademiji. U prvo vrijeme obrazovali su učitelje na hrvatskom jeziku, poslije je uvedena i grupa s programom na talijanskom jeziku.

- Pobjegao je od talijanskih fašista, ali, tipično istarski, nije imao negativan odnos prema Talijanima. Eto, vrlo brzo je pokrenuo i učiteljski studij na talijanskom jeziku na pulskoj Akademiji.

- Imao je prijatelje Talijane, to nikad nije bio problem. Talijani su bili ovdje puno prije Hrvata. Naravno da je za vrijeme fašizma tu i tamo bilo zle krvi, ali nije bilo kolektivne mržnje. Niti je to bilo među Istranima u Zagrebu, a niti kada se tata vratio u Istru.

- Kakav je odnos gajio sa svojim studentima, prije toga s učenicima? Kakav je bio kao profesor? Zahtjevan, strog?

- Nije bio strog u formalističkom smislu, nije tražio detalje, već stvarno znanje, suštinu stvari. Detalja ima puno, detalji se nauče i zaborave brzo. Nikad nije bio betoniran, nije se držao jedne koncepcije koja mora biti statička, nego ju je inovirao. I sa Školskim novinama i s nastavom o zavičaju i angažiranjem studenata da na terenu skupljaju kulturnu građu. Imao je jako dobar odnos sa studentima. Jako su ga voljeli, kao i njegovi đaci. Kada sam išao u pučku školu u Zagrebu, otac je tu bio učitelj, ne u mom razredu, ali znam što su mi pričali njegovi učenici iz paralelnih razreda. U ono doba ako biste nešto zgriješili, učitelj bi znao uzeti ravnalo i dobili biste packu po dlanu. Otac to nije nikad koristio, ali je koristio nešto drugo. Kad bi se učenik okrenuo da razgovara s onim iza sebe, otac bi ga pogodio komadićem krede. Nije to bio jak udarac, ali je bila opomena. Zašto je tako dobro gađao? Fantastično je igrao boće. Kada bi dvije boće bile blizu jedna drugoj, on bi svoju tako zarotirao i ona bi pala na jednu boću i ostala na tom mjestu a nju bi izbacila van. Fantastično je to pogađao. I to je volio. Inače nije bio za šport, nikakav.

- Spomenuli ste Školske novine. Osim pedagoškim radom, Tone Peruško jako se puno bavio i novinarstvom, pokretao je novine, tjednike, uređivao ih i pisao. Ta predanost poslu i dobrobiti zajednice danas je vrlo rijetka pojava.

- Uvijek je vrlo intenzivno radio i u pravilu dva posla, čak i formalno. Dok je bio profesor na Pedagoškoj akademiji u Zagrebu, uređivao je Školske novine, ne znam je li išta za to i dobivao. To mu je zapravo bio hobi. Ručao bi doma i uvijek bi odspavao iza ručka, pola sata, sat najviše i nakon toga bi rekao da je kao nov, da može raditi do noći. Školske novine su bile vrlo uspješan tjednik koji se puno čitao i distribuirao po svim školama u Hrvatskoj. Izlazio je deset godina, a redakciju su činili on i još nekolicina suradnika. Subotom su se sastajali kod nas u stanu, pili bi kavu i slagali špigl. Oni su radili sve, od tekstova do prijeloma. Čitavo subotnje jutro su radili i to bi bilo gotovo. U Školskim novinama spojio je novinarstvo i pedagogiju.

Prije rata u Zagrebu su se okupljali u Istarskom društvu i Mihovilović ga je najprije angažirao u tjedniku Istra. Kada se Mihovilović povukao jer je postao glavni urednik Jutarnjeg lista, tati je prepustio tjednik Istru. Tata ga je uređivao neko vrijeme. Bilo je i priloga na slovenskom jeziku. Kasnije je otac pokrenuo Istarski glas koji je izlazio do konca 1940., kada je zabranjen. Nakon rata 1945. s tiskarskim strojem je iz Zagreba krenuo u Pulu da sudjeluje u uređivanju Glasa Istre, ali su došli Englezi i redakcija se preselila u Rijeku, gdje je vodio kulturnu rubriku. Cijeli život je bio pedagog i novinar istovremeno, možda par mjeseci da je bio samo novinar, u Puli neposredno nakon rata i možda neko vrijeme na Rijeci. Ali dok je radio u novinama, počeo je predavati honorarno najprije na talijanskoj gimnaziji, a poslije je prešao za direktora Prve gimnazije u Rijeci. S te pozicije je otišao u Zagreb.

- Pisao je pod pseudonimom Tone Kamenjak, prvenstveno političke članke prije rata u tjedniku Istra. Osnovao je i Turističko društvo u Premanturi, još dalekih 60-ih godina, i već tada za rt Kamenjak zazivao posebnu zaštitu, da bude nacionalni park, bez izgradnje hotela. Bio bi zadovoljan današnjim statusom Kamenjaka?

- To su danas ipak malo previše komercijalizirali. Uvijek smo galamili na JNA da je to sramota, a onda je to preuzela Hrvatska vojska, ali da vam pravo kažem, da nema vojske koja svake godine tu ima svoje manevre, to bi bili već davno razbucali.

- Općina Medulin svake godine na dan rođenja Tone Peruška 27. veljače organizira mali simpozij u Premanturi, obiđu groblje, osnovci iz Medulina i pulske škole Tone Peruška izvedu prigodan program. Na rodnoj kući Tone Peruška u Premanturi je spomen-ploča, na pulskom Sveučilištu obilježavaju okrugle godišnjice osnivanja Pedagoške akademije, a u Sveučilišnoj knjižnici je 2.000 svezaka iz očeve kućne biblioteke. Smatrate li da ipak nedovoljno cijenimo ljude poput Vašeg oca, koji su živjeli i radili za opće dobro? Sada su na cijeni neki drugi parametri.

- Doprinos moga oca razvoju Istre puno je veći nego što mu je oficijelno priznato. Vrlo je lijepo da su školu nazvali njegovim imenom, ali u Puli se samo jedan mali puteljak na Valdebeku naziva Prilaz Tone Peruška. A imate ulica u Puli koje nose imena ljudi za koje nitko nikad nije čuo i koji nisu ni pola toga napravili za taj grad i čitavu Istru. Slavku Zlatiću su napravili bistu ispred Muzičke škole, mogli su i mom ocu postaviti bistu ispred Pedagoške akademije, današnjeg Filozofskog fakulteta. Moj je otac, da tako kažem, platio životom taj svoj veliki angažman, umro je zapravo vrlo mlad, u 62. godini života, dobio je infarkt, tu u Premanturi. Bio je skroman čovjek, ali mislim da je bio zaista velik i da je za Istru, ali i za pedagogiju i novinarstvo u Hrvatskoj puno učinio. Ali, nije on jedini koji je zaboravljen, koji nije adekvatno vrednovan.

- Što bi Tone Peruško rekao o današnjoj Istri? Puno je pisao o njezinoj izoliranosti, još onda je isticao potrebu otvaranja željezničkog tunela kroz Učku.

- Mog oca je cijeli život vodio taj osjećaj da Istri treba pomoći. Bio je jako protiv izraza "sirotica Istra", koji su često koristili emigranti. Kakva sirotica, veli on, nije to sirotica, to je narod koji radi, njima treba pomoći u nekim stvarima, ali nisu ti ljudi siroti. Izoliranost je i danas prisutna. Istra je i danas drugačija od drugih. Prije Drugog svjetskog rata nikad nije bila u istoj državi s ostalim dijelovima Hrvatske. I Hrvatska i Istra su bile dio Austro-Ugarske Monarhije, ali su bile totalno razdvojene, nisu imale nikakve međusobne poveznice, a vrlo važan faktor je i zemljopisna izoliranost koju nismo ni danas prevazišli. Moj otac je shvatio koliko loša prometna povezanost sprečava integraciju Istre s ostatkom zemlje i da treba probiti Učku, a tu je ideju plasirao pomoću pisma čitatelja. Ja sam prema njegovim uputama napisao pismo o potrebi otvaranja željezničkog tunela kroz Učku i potpisao se kao Omladinac, što je, kao pismo čitalaca, objavljeno 1. studenog 1945. u Glasu Istre. Nemamo željeznički tunel kroz Učku o kojem je govorio moj otac, ali sad ćemo imati drugu cijev autoputa.

Povezane vijesti

• Slikom, pjesmom, instrumentima i folklorom o zavičaju
• OŠ Tone Peruška uvodi zavičajnu nastavu 
• Program uz 115. godišnjicu rođenja Tone Peruška: MEDULINCI U ČAST SVOG ZNAMENITOG PEDAGOGA