Deset mjeseci Filipa Zoričića u ulozi gradonačelnika Pule ne može se istrgnuti iz konteksta njegovog splitskog bića. Većina do sada povučenih poteza mogla bi se opisati nepromišljenima, ali pravo značenje mogu dobiti tek analizom portreta čovjeka s adresom u Puli, a podrijetlom iz Splita, "najlipšeg grada na svitu" u kojem se ne poštuju autoriteti, ali se vole politika, polemike, podsmjehivanja, svađe, čakule, male kativerije, beštime, humor, pisma, splitski dijalekt. Grada koji pažljivo čuva i živi svoju tradiciju, povijest, poštuje Marulića, Hajduka, Grgura Ninskog, Sv. Duju… Grad za koji vrijedi "Zakon pjace" (M. Bibić Mosor).

Još odzvanjaju u pulskom političkom diskursu mudre i duhovite izreke izgovorene proteklih dana u verbalnim derbijima Zoričića i njegovih političkih oponenata pa ćemo navesti i jednu splitsku. Samo u par riječi objašnjava konzistentnu splitsku razarajuću prodornost još od Rimskog carstva do Republike Hrvatske. Ne u anticivilizacijskom smislu, kao što na prvu zvuči, već u svojevrsnoj psihološkoj genezi splitskog čovjeka. "Ono što nisu uspjeli učiniti barbari, učiniše Splićani" (Quod non fecerunt barbari fecerunt Splalatini). Očigledno ih bije glas da su tvrdoglavi i dišpetoži poput tovara, što je ustvari zajednička osobina fetivih Splićana (onih izvornih) do onih integriranih koji su ga naseljavali kroz sva prošla stoljeća. A kazati nekome po splitski da je tovar nije uvreda ni za čovika niti za tovara jer se ta dobroćudna beštija po splitski ne smatra tvrdoglavom životinjom, već jednostavno karakterom osobinom ustrajnih i prkosnih ljudi. Uvredljivo bi bilo reći magarac, ali tovar je mudrac među životinjama, jasnog i nepopustljivog stava kad je u pravu. Tovar je životinja koja se od pamtivijeka poštuje u Dalmaciji, pa je čak i splitski kantautor Toma Bebić svome Sivcu ispjevao poznatu baladu baš zbog te upornosti i strpljivosti, friži pod teretom života koje nosi, kao čovjek udaran šamarima života. Mogu to biti i politički šamari u pulskoj političkoj areni.

Splićani, skloni podrugivanju, ne stide se niti svog dalekog rođaka mandrile (šimije), pa znaju sebe ili druge u šali nazvati splitskim mandrilom. A smijeh je svojstven samo slobodnom čovjeku, onom koji je u sebi oslobođen svih stega, oslobođen strahova, siguran u sebe, koji ne zazire od drugih i njihovih stavova ili ideologija. Kao Roko anarhista (bez Cicibele), zadovoljan sa svoje malo mižerije, recimo političke, kad se drugačije ne može s partnerima harmonično izbalansirati i dogovoriti. I zato su Zoričića razjedinjenost i povici na javnoj raspravi da protegne noge na pulskom Lungomareu i vrati se doma u Split (jer je furešt) mogli jedino nagnati na pomisao: "Asti, a što mi to triba?" i probuditi u njemu pravog Splićanina, tovara, mandrilu te deboto prekinuti tu maliciju ili koaliciju, jer Splićanin oće umrit za svoju istinu. A tko god jednom navrati u taj grad pod Marjanom, brzo će mu postati jasnije o čemu zborimo i zašto su Splićani Splićani, ma di god bili.

A Pula i Split ustvari imaju toliko sličnosti, no čini se da Pula te svoje autentične kulturološke i povijesne osobnosti nije uspjela nametnuti i prenijeti ih u obličje istarskog čovjeka. Pratila je Split i Pulu slična res publica od rimske povijesti, Slavena u zaobalju, dolaska Venecije, tj. Mletačke Republike, Austro-Ugarske Monarhije, fašističke Italije i naglašenog antifašizma, snažnog partizanskog pokreta, jugoslavenskog opredjeljenja, a danas i hrvatskog. Uvijek je u Puli, kao i u Splitu, politika bila vrlo kompleksna. I onda kad su te gradove u bivšoj državi popunjavali stanovnici iz drugih socijalističkih republika, kao i domaće stanovništvo koje se spuštalo na more iz središnje Istre, odnosno dalmatinskog zaleđa. U Istri su to bili Ćići, a u Dalmaciji Vlaji. Oni ispod Učke, to jest oni iza Klisa. I dok su Puležani postepeno harmonizirali sve te odnose proizašle iz različitosti kultura, integrirali doseljene miroljubivošću istarskog čovjeka u novi kontekst u novoj sredini, Split nije krio da ne voli furešte. Da se razumijemo, ne uvažavaju se međusobno ni sa Zadranima, Šibenčanima, Dubrovčanima, Bračanima, Višanima, Hvaranima, a osobito ne sa Vlajima iz Dalmatinske zagore. O drugim fureštima, onima iz ostatka Juge, mogli bismo reći da se radilo o ljubavi ravnoj imaginarnoj fikciji. Splićani su uvijek zadržali onu svoju individualnost, pa i onda kad je fetivih ostalo sve manje i kada se postavljalo pitanje tko je ostao u tom gradu kao pravi Splićanin. Jednostavno, Split je "strance" usisao u svoju koherentnost začetu još između zidina Dioklecijanove palače. Sve mentalne, sociološke i psihološke razlike, raznolike životne navike, proturječnosti i antagonizme došljaka korjenito su se stopile u legendu jednog od najpoznatijih gradova Mediterana. Jer Splićanima je najvažnije sačuvati svoju splitsku individualnost, svojevrsnu autonomiju.

Možda je zato vijest o nedavno (ponovno) osnivanoj autonomaškoj političkoj stranci ljevice, Dalmatinskoj akciji, koja ističe da će se demokratski boriti za regiju Dalmaciju, regionalni parlament i vladu gdje će se odlučivati o sudbini Dalmacije, totalno ignorirana u javnosti. Nitko nije osudio splitsko-dalmatinsko autonomaštvo, onako kakvim se najčešće stigmatizira istarsko, odnosno politika IDS-a, nazivana od političkih protivnika antihrvatskom.

U istarskoj se regiji još u bivšoj državi isticao i veličao jugoslavenski kolektivizam, a zavičajni je subjektivitet bio obezvrijeđen. Drugim riječima, rastakan je istarski identitet. Zavičajnost se nije poticala kao izvor i pravo žitelja nekog teritorija na svoje kulturno-povijesne osobnosti i unaprjeđenje vlastitog bića u svom podneblju - u konkretnom slučaju, istarskoj regiji. I kad je konačno IDS preuzeo kormilarenje zavičajnim brodom u zavičajnim vodama u samostalnoj Hrvatskoj, Istra uskoro u ratnom vihoru postaje opet veliki dom i utočište brojnih prognanika iz svih dijelova zaraćene Hrvatske, a istarski branitelji ponosni borci na braniku mlade države. Mnogi prognanici i izbjeglice po završetku Domovinskog rata nastavljaju život pod istarskim nebom, pa Istrani ponovno svoje monolitno biće potiskuju u zasjenak, dajući snažan impuls multikulturalnosti, convivenzi, bogatstvu kulturnih različitosti, izjednačavanju drugačijosti, što se osjeća u svim segmentima života u svakoj lokalnoj zajednici. Ne mjeri li se opet zavičajnost i individualnost Istre najviše kroz živopisne mirise, okuse i boje, a vajka draga zemlja/kuća gdje smo se zgojili ostaje tek puki stih opjevan u istarskoj narodnoj pjesmi? Ako su Splićani splitske mandrile, ma ča rabi da je istarski čovjek jušto "šturlo"? Ne kapim. Jer kao da je u tom veličanju pojmova interkulturalnosti i multizavičajnosti IDS sam sebi opalio žberlu pa je na zadnjim izborima izgubio upravo od onih kojima je ponudio svoju multizavičajnost, multikulturalnost, pruživši im novi zavičaj zatiranjem svoje individualnosti. Da bi se tu političku stranku k tomu prozivalo kolovođama istarskog autonomaštva i Hrvatomrziteljima. Ali po čemu je istrijanstvo opasnije od dalmatizma?

Nedavno je na hrvatski jezik preveden izvrstan autobiografski roman iranske spisateljice Négar Djavadi "Dezorijentalna" koja je, preselivši se u Pariz, napisala: "Jer da bi se čovjek integrirao u neku kulturu, prvo se mora, iza toga čvrsto stojim, dezintegrirati, barem djelomično, iz svoje. Razdvojiti se, rastaviti, razdružiti… treba tražiti od njih da za početak učine te nužne napore da se dezintegriraju… Obično se misli da velike boli čvršće povezuju… Opstanak je osobna stvar."

Zaključno, u Splitu je težnja za vlastitom nezavisnošću prisutna još od cara Dioklecijana. Doseljenici u grad su se uvijek postepeno dezintegrirali i nakon bokuna vremena nastavili živjeti integrirano sa Splićanima iza, uvjetno rečeno, zidina palače (palanke) jedan svoj život koji kao da nema ništa zajedničko s onim što se zbiva izvan tih zidna, a opet je sastavni dio Dalmacije, Hrvatske, civilizirane Europe, ali prije svega drevnog Mediterana.

Stoga jedan Boris Miletić nikada - možda samo Gospinim čudom! - ne bi mogao biti izabran za gradonačelnika Splita da je kojim slučajem tamo nedavno studirao pa nastavio u njemu živjeti. Neskriveni razlozi tome su da je furešt, nije dovoljno Splićanin, niti Hajdukovac, niti Dalmatinac, a niti Hrvat. Redoslijed prioriteta je irelevantan. Eventualno bi mogao proći kao zamjenik gradonačelnika, ali bi i tada bio stalno na meti splitskih mandrila. U tome i jest ta bitna razlika između dalmatinskog i istarskog autonomaštva. Zoričićeve Pule i Zoričićevog Splita.

Povezane vijesti

• Poznato je kad će točno Miletić prepustiti vlast u Puli Zoričiću
• FOTOGALERIJA / SVEČANOST U GRADSKOJ PALAČI: Boris Miletić predao vlast nad Pulom Filipu Zoričiću. Novi gradonačelnik dobio je i debelu knjigu
• IDS-ov Miletić predao nezavisnom Zoričiću dužnost gradonačelnika Pule