Nakon euforije izazvane Svjetskim nogometnim prvenstvom u Rusiji, Hrvatska je, barem zakratko bila nadomak nove sportske euforije izazvane Svjetskim rukometnim prvenstvom u Njemačkoj. O euforijama i brzom hlađenju, ulozi sporta u hrvatskom društvu i državi, držanju ruke na srcu za vrijeme intoniranja himne i drugim sportskim temama razgovarali smo sa sociologom Ozrenom Bitijem s Instituta za etnologiju i folkloristiku. Biti je nedavno objavio novu knjigu "Domaći teren - sociokulturno istraživanje hrvatskog sporta", a osim sportom odnedavna se počeo baviti i društvenim, ali i radnim, fenomenom celebrityja i influencera.

- Do nedjelje i utakmice protiv Brazila imali smo naznaku nove rukometne euforije, već se pisalo da sve podsjeća na Portugal 2003., a ni 48 sati kasnije od te naznake nije bilo ništa osim razočaranja i upiranja prstom u danske suce. Kako objašnjavate to što emocije u sportu u tako kratkom roku idu iz krajnosti u krajnost?

- Sport je toliko zavodljiv i interesantan fenomen, i za ljude koji se njime ne bave nego ga samo gledaju, baš zbog nepredvidljivosti, favorit može izgubiti, u jednom trenutku sve se čini odlično, a već u drugom sve ode na drugu stranu. Na terenu se odvija drama koja nema scenarij kao što ga ima kazališna predstava ili film. Postoje favoriti, postoje specifična znanja, anticipacije događanja, postoji ideja publike kao važnog faktora, domaćinskog suđenja na koje se pozivamo ovaj put, a specifičnost rukometa u Hrvatskoj od njezina osamostaljenja je to što su se neki akteri od dana najvećih uspjeha hrvatskog rukometa do danas održali, poput Zorana Gobca kao sive eminencije i izbornika Line Červara koji se nakon dulje pauze reaktivirao na toj poziciji. Ponovno su se time aktualizirale priče o načinu kako on vodi ekipu, kako izgledaju njegove minute odmora, je li možda previše koncentriran na nešto što nema veze samo s terenom ili je doista vrhunski stručnjak. Dogodilo nam se nešto što su ljudi koji prate rukomet mogli predvidjeti: Hrvatska više nije jaka kao što je nekad bila, ali naravno da je svima u interesu da se stvori priča, neka pobjeda nas ponese, novinari naprave podlogu za velike stvari i onda je spuštanje bolnije.

- Mislite li da bi ta naznaka euforije bila manja da je izbornik netko drugi, a ne Červar, baš zato što su se vukle paralele s Portugalom 2003.?

- Nisam siguran. U međuvremenu smo imali izbornika Babića, bila je tu i priča o Gospi i Međugorju. Goluža je također bio eksponent politike HDZ-a. Taj narativ je zadržan u tom sportu. Zadržana je ideja da se gine na terenu, da su to ratnici, da igraju za branitelje. To je narativ koji se vuče već dulje vrijeme i nekima odgovara da se stvari tako predstave.

- To znači da se sport predstavlja na ratnički način, što nije ništa novo. Baš je i Jadranka Kosor komentirala iskaz da će rukometaši rezati žile ne bi li nešto postigli, pa je zaključila da se s prerezanim žilama teško nešto može postići.

- Sada smo u 2019. godini i reklo bi se da smo dovoljno daleko od Domovinskog rata, pa da bi sve to imalo temelje kao što je možda imalo prije 15 ili 20 godina. Ta vojna ili ratna metaforika prisutna je i drugdje u medijskom izričaju i nije specifična za Hrvatsku. No, to da se izbornici, važni igrači ili predsjednici saveza koriste tim rječnikom i toliko naglašavaju da je to žrtva ne samo za sve ljude u Hrvatskoj, nego i da se pozivaju na branitelje, to možda doista zvuči patetično, prenapuhano, nadilazi sportske okvire na pomalo pretenciozan način.

Ponuda i potražnja

- Mislite na izjave Zlatka Dalića u Rusiji koji se nakon utakmica zahvaljivao i braniteljima?

- Nakon utakmice, kad se daje izjava uživo, čovjeka može ponijeti euforija. Još je vruć od utakmice, možda nema potpunu kontrolu nad onim što govori. Ne nalazim toliko spornima te neposredne izjave Dalića, zanimljiv mi je kao sociologu fenomen kako je priča o Daliću u kratkom vremenu otišla u to u što je otišla: od stručnjaka koji je ostvario odličan rezultat do toga da je postao dio reklama, gost na političkim audijencijama, drži predavanja koja se od sporta pomiču prema menadžmentu i političkom upravljanju, govori o stvarima o kojima nije kompetentan. Postoji potreba medija i javnosti da on sve to obuhvati, a očito i njegova potreba da zadovolji svu tu potražnju.

-Nije li sve to neka vrsta tržišta. Interes neke tvrtke da snimi reklamu s Dalićem je jasan, ali nije li i sve ostalo što ste nabrojali pitanje tržišta jer organizatori tih nenogometnih predavanja su vjerojatno zaključili da je on kurentna roba.

- Sigurno da je. To je svakako sistem spojenih posuda. Ako urednici traže Zlatka Dalića, ako novinari pišu članke koji se objavljuju i jako su čitani, normalno je da će neke visoke škole i ministarstva koristiti tu euforiju i prepoznavanje Dalića kao osobe koja je postigla nacionalnu koheziju, što god ona bila. Ne mislim da je Dalićev krimen to što mu se pripisuju mnoge kvalitete koje nemaju veze s nogometom, niti je to nešto neobično. Njegova uloga nije bitno drugačija od nekih koji su na tim pozicijama bili prije njega. Sjetimo se Ćire Blaževića koji je majstor PR-a. Odmakli smo se od vremena kada su se nosile kape policajaca na glavi, ali javljaju se neki relikti tog doba.

- Mislite na devedesete?

- Kraj devedesetih, euforiju u Francuskoj, pisma podrške generalima u što su se nogometaši uključivali. Danas možemo vidjeti da se stvari prelamaju oko toga tko će pjevati na dočecima, gdje će se sve oni organizirati, kome će se tko zahvaljivati i u kojim emisijama će se pojavljivati.

Busanje u prsa

- Na kraju knjige napisali ste "pisati o sportu iz društveno-humanističke perspektive znači usredotočiti se na političke ideologije, državno upletanje". Smatrate li da je sport u Hrvatskoj bitno određen političkom ideologijom ili možda postoje neka očekivanja posebno kada je riječ o reprezentacijama, da one imaju i određeno ideološko usmjerenje. Državno upletanje je evidentno.

- Donedavno su mnogi političari bili predsjednici sportskih saveza i u tome se mogao iščitati odnos moći, pa bi oni koji su na vlasti i veliki su bi bili zainteresirani za atraktivnije saveze, HDZ je duboko u nogometnom savezu, imao je i predsjednika košarkaškog saveza, a za druge su savezi koji su manje atraktivni pa je Anka Mrak Taritaš bila predsjednica jedriličarskog saveza.

Primjeri toga su brojni. Međutim, treba razlikovati "banalni nacionalizam", što je termin Michaela Billiga, mahanje zastavama, grb, ili naglašavanje da je Goran Ivanišević "hrvatski tenisač", dakle isticanje toga u individualnom sportu, gdje on ipak predstavlja samog sebe, gradi sebi karijeru, obitelj ulaže u njega mnogo više negoli država ili olimpijski odbor, treba to razdvojiti kao jedan dio priče. Drugi dio priče su prakse koje ste spomenuli, kako se sve to "vrti", a i što to znači da se busamo u prsa da smo sportska nacija i da se od nekih sportova rade nacionalni sportovi.

Kategorija ortačkog kapitalizma ili političkog klijentelizma možda bi još bolje opisale sve te veze u domaćem sportu. Nije sve stvar državnog nadzora niti je moguć nadzor kakav je bio u vrijeme kada je Franjo Tuđman bio predsjednik države i u vrijeme osamostaljivanja države, kada se povijest hrvatskog sporta htjelo razdvojiti od povijesti jugoslavenskog sporta. Danas više nisu državnici ti koji se mogu izravno uplitati, ali to ne znači da "šapa politike", u širokom smislu, nije na sportu. Planira se koga će dopasti koji savez, ne može tek tako postati predsjednik saveza bez političkog interesa. Naizgled je sve javno i transparentno, ali upitno je koliko. Upitno je kako se dolazi do koje pozicije u sportu i državi i u tome možemo nazrijeti natruhe političkog klijentelizma.

- Primjetno je da se znatan dio hrvatskih sportaša, onih koji su često u medijima i uspješni, percipira kao desne i tradicionalno konzervativne. To se od njih na neki način i očekuje. Neke reprezentacije su vođene u Međugorje. Znamo i da su za nogometnu reprezentaciju igrali Brazilci, a ne mogu se sjetiti da je za tu reprezentaciju igrao ijedan Srbin.

- Možda ta percepcija da je većina nogometaša i sportaša konzervativne ili desne političke orijentacije dolazi odatle što se oni češće eksponiraju ili nalaze prikladnim da se tako eksponiraju. Postoje razlozi da to ne skrivaju jer su u miljeu koji to pozitivno honorira. Lako je pretpostaviti da sastav sportaša mora biti raznorodan, da oni nisu koherentni i unisoni, homogeni u svemu. No, ima dobrih razloga i mogu shvatiti zašto netko tko je drukčije orijentacije neće to eksponirati pa ćemo mi pred očima imati samo ovaj konzervativni dio.

- Koji su to dobri razlozi?

- Pričali smo tko su čelni ljudi saveza, tko su izbornici, tko je na važnim upravljačkim mjestima, tko su sponzori i sve to možda naginje više prema domoljubnom narativu, konzervativnoj struji, nećemo govoriti ni o kakvoj ekstremnoj desnici i sličnim bespredmetnim etiketama. Radi se o konzervativnoj struji - vjera, ljubav i domovina - koja ujedinjuje na jedan način te se samo na jedan "ispravan" način može biti Hrvat, a to je onaj koji propagira ratničke, muške vrijednosti, ali i nošenje na rukavu emocija vezanih uz domovinu. Oni koji se ne bi ponašali tako i tome ne pripadaju u tišini će svoje sobe živjeti neke druge vrijednosti. To je moja pretpostavka.

Ruka na srcu

-Po toj pretpostavci ljevičari u sportu u Hrvatskoj su na neki način potisnuti?

- Nisu možda potisnuti nego nemaju takav javni prostor niti potrebu da to "ljevičarstvo" eksponiraju.

- Možda nemaju potrebu i zbog onih koji su moćni u njihovim savezima, a možda su desno-konzervativne orijentacije?

- Navest ću banalan primjer: već više od 20 godina prilikom intoniranja himne ruka se drži na srcu i to ulazi u svijest sportaša. Sportaš koji ne bi držao ruku na srcu ispao bi čudan. Čini mi se da se tim putem može detektirati zašto sportaši drže ruku na srcu. Je li to neka iskonska potreba, je li to neko organsko hrvatstvo? Ne vjerujem, kao znanstvenik ne mislim da je to razlog zašto sportaši drže ruku na srcu. Nekako se prilagođavaju na ono što se smatra ispravnim.

- Tu ruku na srcu za vrijeme himne je inaugurirao HDZ kada se pojavio kao politička organizacija. Danas na javnim skupovima koji nisu sportske naravi po ruci na srcu vidi se tko je u kojoj stranci, na kojoj strani. Vi u knjizi pišete o toj ruci na srcu, posebno kroz prizmu "vatrenih", odnosno "paklenih", dakle rukometaša do prije deset godina. Oni su način ponašanja preuzeli od vladajuće političke stranke.

- To je točno, ali mene taj ritual zanima kroz ono o čemu je pisao Eric Hobsbawm, koncept izmišljanja tradicije. Zanima me ispitivanje nečeg što je izumljeno i što je uvedeno kroz jedno vrijeme i političku ideologiju tog vremena, a pokušava se prikazati kao nešto autentično, što ima iskonske veze s Hrvatskom. No, držanje ruke na srcu za vrijeme himne nije prisutno samo u hrvatskom sportu.

- Do pojave HDZ-a to sam vidio samo kod nekih latinskoameričkih reprezentacija.

- Nisam povjesničar niti se time bavim, ali netko tko se time bavi lako će doći do spoznaja da držanje ruke na srcu otprije postoji još ponegdje. Nije isključivo hrvatski izum niti bi tome trebalo pridavati takvu pozornost.

- Zašto je za hrvatsku državu od njenog nastanka sport toliko važan, posebno prema van?

- Od hladnoratovskog vremena i blokovskih podjela sport je imao izuzetnu važnost u borbi za internacionalni prestiž. Vremena se i ideologije mijenjaju, ujedno dolaze nove medijske tehnologije, nove platforme i sport ne samo da ima ogromnu popularnost nego s novim medijima postiže i široku raspršenost u društvu. Kao takav on je odlična prilika da se promoviraju određeni subjekti. To mogu biti države, nacije, neki specifični kolektivi ili čak neke vrijednosti. Sport je jako dobra tržišna niša. Danas se u sportu vrti mnogo veći novac nego prije tridesetak godina, no nacionalni identitet ostaje i dalje važan. Sve je to u hrvatskom slučaju dodatno potencirano time što je država mlada i mora se preko nečega afirmirati. Ako ste uspješni, a Hrvatska je imala velikih uspjeha u nekim doista popularnim sportovima, to je jako dobra mogućnost za afirmaciju države. Otuda dolaze one čuvene ideje o sportašima kao najboljim ambasadorima.

- Ta rečenica se često može čuti. Po toj logici svi su 1989. trebali spašavati Istočnu Njemačku od propasti, a i mnogo nakon 1989. Kuba i Sjeverna Koreja bi bile ugledne zemlje u svijetu, ali se to ne odražava na njihov ugled. Finska je u mnogočemu sportski propala, pa nema problema s ugledom u svijetu.

- Popularnost sporta u Hrvatskoj sigurno ima određene veze i s kvalitetom života u našoj državi. Gdje su drugi problemi na dnevnom redu, dakle socijalni, gospodarski, problemi nedovoljno razvijene demokracije, demografski problemi, sport dobro dođe kao mjesto okupljanja, traženja zajednice, traženja smisla i ostvarenja u nečemu u čemu su rezultati konkretni. Sport je dakle kompenzacija za neka druga područja u kojima stagniramo i očito je političarima koji su na vlasti u interesu da se potencira ono u čemu smo dobri ili što se može predstaviti kao nešto u čemu smo jako dobri. Finska zasigurno nema toliku potrebu naglašavati sportske rezultate kao Hrvatska.

Pobuna periferije

- Znači da je sportski uspjeh nama utjeha za podbačaje na drugim područjima, od ekonomije do iseljavanja, u kojima smo neuspješni?

- S pojmom "utjeha" zašao bih previše na teren psihologa, a ne želim zadirati u nešto što mi nije struka. Rekao bih da je to prostor afirmacije i prema unutra i prema van, nešto što prepoznaju razni akteri kao idealnu platformu za samoafirmaciju, a ona može okupiti ljude oko vrijednosti koje se mogu predstaviti kao neupitne. Svatko tko bi ih doveo u pitanje bio bi označen kao subjekt koji radi protiv Hrvatske jugonostalgičar ili nešto slično.

- Koliko hrvatski sport odražava državu i društvo? Znamo da je Hrvatska centralizirana, a u nogometu postoji "pobuna periferije", mislim na zbivanja oko "Hajduka" već godinama, a koja djeluju kao pobuna protiv "Dinama", Mamića, Zagreba, centralizirane države koja periferiju, u njenoj interpretaciji, upropaštava.

- Nogomet i stanje u njemu, zajedno sa svim djelovanjima organizacija kao što su "Naš Hajduk" ili "Zajedno za Dinamo", upućuju na problem centraliziranosti sporta, konkretno problem da se velike svote gradskog novca uplaćuju "Dinamu", a s druge strane ne postoji mogućnost da tako funkcionira i "Hajduk". K tome, nogometna reprezentacija gotovo sve svoje važnije utakmice igra u Zagrebu, godinama se izbjegava Split. Pravo je pitanje koliko je u pozadini politička potka a koliko je riječ o ekonomskim interesima. Razumijem nezadovoljstvo i rezignaciju koja se javlja u Splitu. Stvar treba promatrati i u dodatnom kontekstu jer problemi "Hajduka" i "Našeg Hajduka" je uvijek i lokalne prirode, pa je tako recimo ranije bila aktualna borba protiv "kerumizacije" kluba. (Tihomir PONOŠ)

Povezane vijesti

• Predstavljena knjiga "Novi testament" tiskana u Urachu 1562. i 1563.
• Vodič za razvijanje poticanja tjelesne aktivnosti mladih
• Opsežna, detaljna i bogato ilustrirana monografija o sportu u Istri