Plakao je kao malo dijete. Nije mogao vjerovati da su ga uhvatili. Do njega je bila bicikla. Prekrasna, plava, s mjenjačem na desnoj ručki. Ne s onim na kojem palcem mijenjaš brzine. Ovdje efektno i elegantno pomičeš cijelu ručku. Njegov 9-godišnji sin Igor htio je baš takav mjenjač i biciklu. A on sada nije znao bi li je radije nogama izrazbijao ili blago pomilovao. Bila mu je tako blizu, a opet tako daleko. Do pred desetak minuta bicikla je bila na odjelu prodaje sportskih rekvizita vezana lokotom za metalnu šipku, a on je bio slobodan. Situacija je izmakla kontroli pa je sad on vezan lisicama za metalnu šipku, bicikla je slobodna, a on ne može do nje.

Preplavio ga je sasvim realan osjećaj nemoći. Gotov je. Sputanih nogu i ruku nije se mogao maknuti s tvrdog sjedala policijskog kombija. A kući ga djeca već nervozno iščekuju. Rekao je da će se brzo vratiti. Igor se nada bicikli, a 5-godišnja Sanja mami. OK, kad već Sanji ne može ispuniti božićne snove, jer je neodgovorna majka otišla s nekim drugim ostavivši obitelj na teškoj vjetrometini, pomislio je da će bar Igoru neočekivanim poklonom uljepšati život. Sreća u nesreći, najmlađi, 4-godišnji Sanjin, nije imao nikakve posebne želje. S blagim mentalnim poremećajem on je samo želio osjetiti toplinu obiteljskog doma i da je voljen, mažen, važan, siguran.

Ocu se srce slamalo od boli kad je tog predbožićnog jutra izašao iz trošnog, vlažnog stana i krenuo u nepripremljenu krađu ni više ni manje nego bicikla. Sam sebi se čudio kakve mu gluposti padaju na pamet. Pješačeći je razmišljao gdje će pronaći biciklu i kako će je ukrasti. Samo sat poslije shvatit će da je u lokalnom trgovačkom lancu pao kao početnik u nespretnoj krađi automobila pred očima desetak metara udaljenih policajaca.

Dragovoljac Domovinskog rata, višestruko odlikovani ratnik koji se nagledao užasa, u mirnodopskim uvjetima života nije se snašao i došao je do ruba. Još jedan Božić na koji svojoj djeci ne može omogućiti ono što im pripada. Gdje je smisao života? Zašto oni koji to ne zaslužuju najčešće imaju, a oni koji to zaslužuju najčešće nemaju? Zar su ovi prvi doista bili na početku kolone kad je Bog dijelio sreću i određivao ljudske sudbine na krajnje nepravedan način? A ništa, nakon srpskih logora koji su mu slijedili padom Vukovara i u kojima nije siguran je li ispustio više krikova od boli ili slomljene duše, sada mu nema druge nego da se pripremi za hrvatski zatvor zbog krađe 1.800 kuna vrijednog bicikla koji poštenim putem nije mogao osigurati svom djetetu.

Život je parodija, pomislio je tiho jecajući u policijskom kombiju. Nije imao nikog tko će se za Božić pobrinuti za njegovu djecu. Sretan Božić, hrvatski vojniče!

P.S. Istinita priča.

Povezane vijesti

• Božićna priča: JUGOSLAVENSKI BOŽIĆ
• BOŽIĆNA PRIČA: Nema do bršude
• Božićna priča MAGDINA MENAŽERIJA