Snijeg je zabijelio Miškov brijeg na sam Badnjak. Grad je bio tih pod bijelom kapom koja je gutala krovove kuća i automobila.

- Kud baš na Badnjak, pomisli Miško, ubacujući u peć cjepanicu akacije. Nema ničeg idiličnog u tome kad ti se studen, poput klina, zabije pod nokte. Znao je to Miško vrlo dobro, jer ondje gdje je rođen vukovi od hladnoće plaču, a dlanovi se lijepe za kvake. Snijeg ga je podsjećao na 26 partizana koji su se smrznuli na Matić poljani. Sjeća se, dobio je peticu u školi za taj sastav. Zar opet u snijeg i led, zdvajao je narod nakon što je Yul Brynner, miner Vlado, u "Neretvi", srušio most. Snijeg i zbjeg mu nekako dođu na isto.

Miško se stresao i ubacio još jednu cjepanicu, za svaki slučaj.

- Si nabavio badnjak za večeras, bršudu, neću se smrzavati za Božić. Ne dolazi mi s ovim smećem od drva, doviknula je Miranda iz kuhinje, dok je na štednjaku bacala kupus na mast.

- Ima li još koji komad svinjske kožice da ubacim u kupus, sutra za ručak?, upita.

- Nema, odvrati Miško.

- A nema ni bršude, promrmlja Miranda i otpije gutljaj vina.

Miško duboko uzdahne, spusti se u podrum po ručnu pilu i odveze se u šumu. Nekad je čovjek iz prirode uzimao što mu je trebalo. Ako je bio gladan, nabrao bi gljive, šparuge, ulovio zeca. Ako bi mu bilo zima, posjekao bi bršudu. Danas se moraš skrivati zbog jednog drveta. Stalno ti prijete taksama, kaznama, šumarima. Nitko ne brine za malog čovjeka. A bršude nema ni za lijek. Kad je Miranda dala oglas u Butigu da kupuje bršudu, krivo su objavili da je prodaje. Telefoni su zvonili tutta forza mjesec dana.

Miško se rankunom probio do stabla i upro oštricu pile. Posao je išao polako, ali sigurno. Klinovi studeni zabijali su mu se pod nokte. Šake su mu se zacrvenjele, a pahulje hladile kožu koja je boljela od hladnoće. Tako bi se i njegov otac Nikola po najvećoj zimi, dok su s krova visile ledene sige, u debelim vunenim čarapama po prtini uputio po cjepanicu. Nikola je volio sjediti i divaniti, prebacivši desnu nogu preko lijeve, a onda bi desno stopalo još podvukao pod lijevo. U desnoj ruci dimila bi mu se škija. Tako zarobljen volio se zarakijati. A onda bi bilo teško raspetljati se i krenuti po cjepanicu. Miško je naivno mislio da se s roditelja prenose boja očiju, izgled, bolest, no sad je shvatio da je ta genetska slika puno šira. Nasljeđuje se način i vrijeme prikupljanja ogrjeva. Ili sklonost čašici.

Nekoliko sati kasnije, promrzao i mokar, Miško je ubacio u peć debeli komad drveta koji se prvo zapjenio na žeravici, puštajući gusti sok. Cvrčao je tako neko vrijeme, a onda je bršuda učinila svoje. Cigle kaljeve peći su se zažarile, a toplina se, poput peronospore, proširila kućom, kuhinjom, sobama, poput rendgena prolazila kroz zidove, tkivo. Miranda je zadovoljno ispijala vino dok joj se studen topila u kostima. Nesvikao na nenadan toplinski val, Miško je ispio čokanj brlje i zakunjao na kauču.  

Bršuda je ugodno pucketala, Miranda je najviše voljela taj zvuk. Peć je bila poput hukteće lokomotive koja bi svakog trenutka mogla eksplodirati, a žeravica u njoj bivala sve jača, sjajnija. Odjednom se vratašca odškrinuše, a iz žeravice proviri glava, sitna poput franje. Potom se pojavi tjelešce. Bio je to čovuljak, malo veći od palca, s klobukom na glavi i zlatnom sabljom za pasom. Tijelo mu se sjajilo poput ognja koji žeže u peći. Prkosno pogleda u ženu, isukavši sablju. Miranda je protrljala oči: nije joj bilo jasno je li to snoviđenje ili je doista, tamo iz žerave, promatra drčni čovječuljak. Ma bršuda je to, vidi koliko je žara, pomisli. Čovuljak onda potegne sabljom, a iz peći suknu i po sobi se raspu stotine žarećih zvjezdica. Usred tih zvjezdica Miranda ugleda ogromnu puricu, finu, jedru, baš onakvu kakvu je Miško zaboravio kupiti, pa će sutra na Božić morati jesti kupus sa kožicama. Miranda se raširenih ruku zaleti prema purici, a ofurena ptica premještala se čas lijevo, čas desno, plešući iznad peći dok ju je Miranda pokušavala dograbiti. Čovuljak je, lebdeći nad zvijezdama, i dalje prkosno promatrao ženu i dirigirao sabljom. Sad se u sobi pojavi čitava trpeza koje se ni kralj ne bi postidio. Mrsa napretek, vino, kolači, bademi. Miranda se nekako baš nameračila na onu puricu, pa kad joj je nekoliko puta skliznula iz ruku, protrljala je oči, pogledala u napola popijenu čašu s vinom, ali purica je još bila tamo, tusta, sočna i nedohvatljiva. Natjeravanje je potrajalo, pa Miranda više nije bila sigurna je li purica san ili java, hoće li je sutra biti na stolu ili neće. No, ionako je već bilo kasno za opterećivanje tako teškim mislima. Legla je na kauč, umotala se u vunenu dekicu, a onaj čudni čovo nestao je iza vratašaca peći zajedno sa svojih zlatnim prahom i trpezom.

Peć je još uvijek bila topla. To je Mirandi bilo najvažnije.

- Nema do bršude, promrmljala je zadovoljno, tonući u Božić, dok joj je san otežavao kapke.

Povezane vijesti

• PRO BONO: Satira cenzure
• Umijeće života: Otac i vanbračno dijete
• Spašavanje vojnika Mezulića