PIŠE CHIARA BILIĆ
Božićna priča MAGDINA MENAŽERIJA
Pečurke je pojeo prve...
Magda nije bila sigurna koji je dan. Božić ili Badnjak. Nije joj to, pravo rečeno, niti bilo bitno. Vještice i ateistice ne slave Isusa. Bibliju neki ionako shvaćaju previše doslovno. Njezin mršavi lik nalaktio se na zamagljen, orošen prozor. Zazirala je od svog mladenačkog odraza. Kasne dvadesete postale su joj težak teret, nepodnošljivo breme.
Pri dnu sobe već se hvatao blještavi sumrak. Nanosi snijega zameli su svaki trag života na ulicama toliko joj mrskog grada. Pod bjelinom je sve izgubilo oblik.
Bruno, salonski intelektualac, pokvarenjak, davio se u hrani za kuhinjskim stolom. Pseudoznanstveni provincijalac. To što je jedini u obitelji završio fakultet, najveći mu je životni uspjeh. Lakrdija od čovjeka, zaista. Staviš pred njega tanjur pasulja, a ovaj se izbezumi od pohlepe. Halapljivo trpa u sebe, glasno žvače, mljacka. Magda ga je promatrala krajičkom oka. Prije pasulja pojeo je pečurke s restanim krumpirom. Bile su na štednjaku. Magda mu nije rekla da su pokvarene. Nek' ih pojede, pomislila je.
Tog uobraženog stvora ništa ne može izuti iz cipela. Bruno si, razmišljala je, od vlastite trbušine sigurno niti ne vidi noge. Imao je poveći, zgužvan nos, žućkasto-sive zube, i kuštravu, kao ugljen crnu kosu mjestimično prošaranu sijedima. Zbog brižljivo podšišane sive kozje bradice, nezgrapne crte lica i četvrtasta glava dolazile su još više do izražaja. Kako ružan muškarac. K tome još i starac. O da, zagazio je Bruno već duboko u pedesete. I nisu mu dobro stajale. Vidjelo se to i po staračkim pjegama na rukama, i po maslinastozelenom licu već napola izbrazdanom dubokim borama. Čangrizavost ga je izjedala iznutra. Samo bi mu tamnosmeđe oči katkad zaiskrile nekim dječjim, neiskvarenim plamenom. Bio je visok, a korak mu je bio oštar, brz. Pogotovo kad je žurio doma ženi i djeci.
Ta svinja od čovjeka ugnijezdila joj se prije nekoliko godina u stan pokojne bake. U zadnje vrijeme nisu previše razgovarali. Repertoar im je već postao bljutav, čađav od nesuglasica i svađa. Zamislila je sebe kako se kuha u svim krugovima pakla. Kakav moralni posrtaj, korila je samu sebe.
Iz misli ju je naglo prenulo zvono. Bruno je na trenutak prestao jesti. Pogledao ju je upitno. Ne bi taj dignuo guzicu, sačuvaj bože. Magda se lijeno dogegala do vrata.
Pred njezinim kućnim pragom, kao da je to uobičajena pojava, stajao je mačak sa zalizanim brkovima, utegnut u crveni šljokičasti lajbek. Do njega je divovski pavijan s jednim staklenim okom svirao saksofon. Bila su tu još i dva skakavca s nakošenim crnim cilindrima na glavi i dozlaboga mršav, olinjali pas sa zlatnim očnjakom. Sudeći po rebrima koja su mu stršala iz tanašnog tijela, taj dugo nije zario zube u neki sočni komad mesa. U jedva vidljivom kožnom sedlu koji mu je bio učvršćen na leđima, udobno se smjestila krezuba buha s crnim plaštem i monoklom.
- Tko je?, upitao je Bruno odozada ljubopitljivo.
Mačak se naklonio, namignuo Magdi i kliznuo u prostoriju. Ostali su slijedili njegov primjer. Saksofon je utihnuo, buha je nešto šapnula psu na uho.
U Brunovim se iskolačenim očima počeo komešati strah i nevjerica. Zgrčio se, srsi su mu prošli debelim tijelom. Prizor ga je prenerazio. Pljusnuo se po licu. Otrčao je, skoro zapevši za tepih, u kupatilo. Vratio se za nekoliko sekundi, blijeda, mokra lica, ali sasvim pribran. Ta, to je samo mačka lutalica, pomislio je. Istina, ima malo čudno društvance. Sjeo je nazad za stol i nadmeno se obratio Magdi:
- Mala, budi dobra kao što si i lijepa. Daj čovjeku,…ovaj…tko ste vi?, upitao je Bruno družbu okupljenu oko stola, ne skidajući pogled s mačka u šljokičastom lajbeku.
- Mi smo svi, odgovori mačak.
- Tko svi?
- Svi.
- I Vergilije i Orwell, nadovezala se krezuba buha na nekom stranom naglasku.
- Tko vas je poslao? Da nije Đavao?, upitao je Bruno, hineći nonšalantnost. Boja mu se počela vraćati u lice. U njemu je, primijetila je Magda, toliko ga barem poznaje, već kiptio bijes.
- Što je, zaboravili ste ukrasiti sobičak, gdje vam je bor? Zar ne znate da je Božić ili Badnjak?, upitao ga je mačak ignorirajući pitanje.
- Ona je ateistica, poganka. Ne slavi Isusa, gorljivo je odgovorio Bruno.
- Ah, tako, reče mačak. Blagonaklono se nacerio Magdi, potom se opet okrenuo Bruni.
- Čuj ti, intelektualni skorojeviću,…
- Nemojte mi se tako obraćati. Ja sam učen čovjek. Prije spavanja čitam Kanta.
- Slušaj, kukavico, kvaziborbenog morala, misliš da si sudac sveznadar?, nastavio je mačak.
- Ma, mala je merak, gospodarica moje slobode, pokušao se našaliti Bruno. Nije bio je siguran kuda vodi ovaj razgovor. Osjećaj mu je govorio da je za ovu persiflažu na njegov račun zaslužna baš Magda. Eto, tamo stoji, nije ni trepnula na ovu neuobičajenu posjetu. Zato, najbolje izgladiti sve čim prije. Neka društvo ode, a on će se već s Magdom obračunati kasnije. Pohotna vještica, sigurno je izvela neku vradžbinu.
- Neutemeljene optužbe i filozofske vratolomije nisu ti jača strana. Mani se toga, zarežao je pas kao da mu čita misli, a buha mu je isplazila jezik.
- Tuđi si čovjek!, vrisnula je.
- I to na Božić. Ili Badnjak, nadovezao se mačak.
Bruni se zamutio vid, koprena mu je pala na oči. Zašumilo mu je u ušima. Zario je glavu u ruke. Kad je skupio snage da nastavi razgovor, pored njega je stajala samo Magda. I dalje nalakćena na prozor.
- Svakako moraš prestati psovati, ne pristaje ti, dobacio joj je i ponovno navalio na pasulj.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
