PIŠE Ivor BALEN
BOŽIĆNA PRIČA Samo su se mimoišli
"Religija je glup odgovor na glupo pitanje", rekao je Tommy Shelby, glavni lik serije Peaky Blinders. A Tommy je frajer, on zna.
Nakon noći provedene uz televizor, Marin se ustao u podne. To ga je jako nerviralo jer je kasnio na pijanku u omiljeni kafić. Badnjak je dan za najveće fešte, a njega nema. Razmišljao je kako je ekipa sigurno već u motu, pjeva se i pleše. I konta konobarice. A njega nema. Je li mu uopće ostala koja feta bakalara?
Spremio se što je brže mogao, strčao po škalama i skočio u auto. Prva, druga, gas. Stavio je na Narodni, pičila je Severina. "Dobrodošao u klub, sjedni ugodno se smjesti. Prevarenih ima svud, zar to nisu dobre vijesti", rokalo je iz priručnih zvučnika koje je sklepao prošlog ljeta. Dvije goleme kutije s nekog starog seta ljuljale su se na plastici iznad bunkera. Pjevušio je i kratko pomislio na sve koje su njega varale, i on njih. Vrlo kratko. Danas je bio dan za zabavu. Razmišljao je kako će u ponoć budale na misu, a on i ekipa u sedmi kafić tog dana. Možda se i čaše budu razbijale o glavu, tko zna.
Jurio je iako je bio umoran. Prozori su se maglili od zijevanja. Njegove zelene oči su se sklapale pa ih je stiskao da se razbudi. I premda se ne sjeća baš točno, to je sigurno jedan od razloga što je umjesto u kafiću završio na bolničkom krevetu. Na Badnjak. "Jebem ti Boga", bile su njegove zadnje riječi prije nego što se zabio u autobus. Reakcija je bila spora, a cesta mokra. Vlažni snovi su ga probudili nekoliko sati kasnije i tada je shvatio gdje se nalazi. Gledao je u noge i pokušao ih pomaknuti. Nije mogao.
Marta je dan započela molitvom. Bio je to treći mjesec od kada živi u samostanu. Uzbuđena je jer joj je ovo prvi Božić od kad se zaredila i zamijenila partyje i viski asketskim životom i kamilicom. Sa smiješkom se prisjećala tih dana. Svega je godinu dana prošlo od onog ludog Badnjaka kad su ona i Nives plesale na šanku, a potom u krilu nekim tipovima iz Pješčane uvale. Imali su para, a na koncu su imali i njih. Martu i Nives nije brinulo što su 20 godina stariji. U to vrijeme nije ih brinulo ništa. Ali sada je neko sasvim drugo vrijeme u kojem živi neka sasvim druga Marta.
Danas ju je brinulo samo to što će na misu prvi put doći mama i tata. Na Božić. Nisu neki vjernici, ali za Božić idu. Sjećala se onog dana kad im je rekla da će postati časna sestra. Tata je prasnuo u smijeh, a mama u plač. Marta joj je bila jedino dijete i shvatila je tog trenutka da nikad neće imati unuke. I da nikad više neće imati Martu pored sebe na onaj način na koji je imala do sada. Njezina kćer će dobiti novu obitelj.
Tata je imao razumijevanja. Muškarci uvijek glume da su čvršći. Osim toga, bio je siguran da će se Marta predomisliti. Da će joj dosaditi život u samostanu i da će vrlo brzo doći na sebe. U njihovom odgoju vjera nikad nije imala neki naročit značaj jer ni oni sami nisu bili takvi. A ni u obitelji nije bilo sličnog primjera. Najdalje je otišao stric koji je nekad u mladosti bio ministrant. Legendarne su bile njegove priče kako su komunisti uvijek izmišljali aktivnosti za blagdane, samo da djeca ne idu u crkvu. Nikad nije razjašnjeno jesu li bile istinite.
Obitelj nikad nije razjasnila još nešto: zašto je Marta odlučila postati časna sestra i posvetiti svoj život crkvi. Možda zato što to nije bilo jasno ni Marti. Ali Marta je uživala u novom životu i osjećala se ispunjeno. Bila je okružena iskrenim osmjesima i to joj je bilo dovoljno. Razmišljala je kako u vanjskom svijetu iskrenih osmijeha nema.
Kao najmlađa sestra bila je zadužena za kićenje samostana. Bio je to mukotrpan posao jer je ukrasa bilo more. Za kraj je ostavila golemi bor od tri metra. Samo je njega uređivala dva sata i ostalo je tek da natakne zvijezdu na vrh. Popela se na goleme škale, ali nikako nije mogla doseći najviši dio debla. Sve se više naginjala probijajući se kroz bodljikave grane. Na koncu je izgubila strpljenje i zaboravila da je na stepenicama. I to je bila greška. U jednom trenutku smotala se u vlastiti habit, izgubila ravnotežu i stropoštala u ponor. U padu je prasnula glavom u kutiju sa staklenim ukrasima na stolu...
****************
...Marta je u samostan ponovo došla tri mjeseca kasnije. Stajala je u svojoj sobi, ispred ogledala. Razmišljala je kako je nekad bila lijepa. Prekrasna. Kad bi ušla u kafiće i noćne klubove, svi su se okretali. S desne strane lica stanje je još bilo podnošljivo, ali lijeva je bila unakažena. Trajno. Golemi ožiljci od brade do oka. Doktori su joj rekli da je sretna što nije ostala slijepa. Ispustila je dvije suze i podigla golemi kofer. Sve njezine stvari su bile unutra.
Na izlazu se još jednom okrenula. Posljednji put, mislila je. "Religija je glup odgovor na glupo pitanje", kaže Tommy Shelby. Sad ću barem opet moći gledati serije.
Dok je kotrljala kofer po puteljku u crkvenom dvorištu, iz suprotnog smjera se zakotrljalo nešto drugo. Bio je to dečko Martinih godina u invalidskim kolicima. Sunce se taman probijalo u pulsku sparinu. Stavila je tamne naočale i zastala kratko pored njega. Bio je zgodan. I imao prekrasne zelene oči. Htjela mu je nešto reći, ali nije. Ne razgovara mi se s budalama koje idu u crkvu.
I on je htio nešto reći, ali nije.
Samo su se mimoišli.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
