Zelena infrastruktura
Vrtlar Kruno: "Sječa stabla trebala bi biti krajnja mjera, a ne najjednostavnije rješenje"
Kruno Pekas (Arhiva Glasa Istre)
Sječa stabala trebala bi biti posljednja, a ne prva opcija kada se u urbanom prostoru pojavi problem sa stablom. Smatra to Kruno Pekas, krajobrazni dizajner, vrtlar, florist i eko-hortikulturni aktivist, javnosti poznat kao Vrtlar Kruno.
Nakon dugogodišnjeg rada u Berlinu vratio se u Hrvatsku, a danas djeluje iz Istre, odnosno Vrsara, gdje se bavi održivim vrtlarstvom, urbanom bioraznolikošću, zaštitom oprašivača i uređenjem zelenih površina. Povod za razgovor bio je slučaj alepskog bora u Krležinoj ulici u Puli, na koji su upozorili građani zbog njegova nagiba i potencijalne opasnosti za ljude i imovinu. Nakon očevida gradskih službi, Šumarije i Pula Herculanee utvrđeno je da je stablo bilo nagnuto oko 45 stupnjeva, s nadignutim žilištem i krošnjom koja je ulazila u profil prometnice. No, za Pekasa sama činjenica da je stablo nagnuto nije dovoljna da bi ga se proglasilo opasnim.
Nije svako nagnuto stablo opasno
- Sječa bi, po mom mišljenju, trebala biti krajnja mjera i opravdana tek nakon provedene cjelovite arborističke procjene zdravstvenog stanja i statičke stabilnosti stabla. Takva procjena ne bi se trebala temeljiti samo na vizualnom pregledu. Kada postoji sumnja u stabilnost, potrebno je, ovisno o konkretnom slučaju, provesti i dodatne dijagnostičke metode, poput poteznog testa i instrumentalne tomografije, kako bi se dobila što pouzdanija procjena stanja debla i korijenskog sustava, kaže Pekas.
Prema njegovim riječima, stabla tijekom života reagiraju na uvjete u kojima rastu te razvijaju vlastite biomehaničke mehanizme prilagodbe.
- Ne možemo svako nagnuto stablo automatski proglasiti opasnim. Nagib sam po sebi nije dokaz nestabilnosti. Stablo tijekom života reagira na uvjete okoliša i razvija vlastite mehanizme biomehaničke prilagodbe. Uzmimo samo primjer ulice Lomanstraat u Amsterdamu i njezinih izrazito nagnutih stabala. Kada bismo nagib automatski izjednačili s opasnošću, što bismo trebali napraviti s cijelim tim drvoredom, pita se.
Posebno ističe alepski bor, vrstu koja je česta u mediteranskom prostoru i koja se, kako kaže, prirodno može razvijati krivudavo, pod nagibom i s asimetrično razvijenom krošnjom.
- Na njegov oblik utječu vjetar, konfiguracija terena, dostupnost svjetla i konkurencija okolne vegetacije. Stablo pritom razvija različite mehanizme kojima povećava vlastitu stabilnost, prilagođava korijenski sustav, preraspodjeljuje masu krošnje, a u drvu može stvarati određenu gustoću kojom se suprotstavlja mehaničkim opterećenjima. Kod nekih stabala razvija se, primjerice, i spiralna ili uvijena struktura rasta koja dodatno pridonosi njihovoj biomehaničkoj otpornosti, objašnjava Pekas. Naravno, dodaje, to ne znači da je svako nagnuto stablo sigurno.
- Oštećenja, trulež, gubitak korijena, pukotine ili narušena statika mogu predstavljati ozbiljan rizik. Ali upravo zato postoji arboristička dijagnostika, da se rizik procijeni na temelju činjenica, a ne samo na temelju izgleda stabla, dodaje.
Može pasti i zdravo deblo
Pekas upozorava i da ni potpuno zdravo stablo nije apsolutno zaštićeno od nevremena.
- Jaka oluja može oboriti i potpuno zdravo stablo. To nije razlog da zbog mogućnosti budućeg incidenta uklonimo sva stabla u gradu. Moramo također osvijestiti da sječa nije uvijek jedino rješenje. Postoje različite druge mogućnosti, veli Pekas. Upravo stoga, kaže, nedostaje svijest da se stablo može i spasiti, a ne samo ukloniti.
- Ponekad je najjednostavnije rješenje otpiliti stablo. Ali najjednostavnije rješenje nije nužno i stručno najbolje rješenje. Tu dolazimo i do problema administrativne komocije o kojem često govorim. Zato, dok ne vidim stručnu dokumentaciju i nalaz arborističke procjene, teško mi je prihvatiti odluku o sječi samo na temelju tvrdnje da je stablo "nagnuto" ili "opasno", veli Pekas.
Kada se veliko, odraslo stablo ukloni, postavlja se i pitanje njegove zamjene. Pekas upozorava da se vrijednost odraslog stabla ne može jednostavno nadomjestiti sadnjom nove sadnice.
- Mi danas imamo jedan kumulativni problem, nedostatak stručnog kadra, strah i administrativnu komociju. Stabla se često uklanjaju, a pritom se ne razmišlja dovoljno o njihovoj zamjeni. Jedno odraslo, stogodišnje stablo nije moguće nadomjestiti mladom sadnicom. Trebat će desetljeća da ona počne pružati usporedivu ekološku i mikroklimatsku vrijednost, dodaje. Problem vidi i u odabiru vrsta.
- Zbog straha se često sade manje vrste ili one kojima se kasnije, zbog malo mjesta, ali i straha, stalno reducira krošnja. Ja bih to nazvao svojevrsnom dendrofobijom, strahom od stabala i njihove prirodne veličine. Veliki problem je i odabir vrste. Često se ne razmišlja o njezinu konačnom habitusu i prostoru koji će joj u budućnosti biti potreban. Kriva vrsta na krivom mjestu, veli Pekas. Kako kaže, tamo gdje postoji prostor za široku krošnju sade se male vrste, dok se na skučenim lokacijama sade stabla koja će ih s vremenom prerasti pa ih se potom stalno mora reducirati.
- Zato nam trebaju urbani šumari i arboristi, odnosno ljudi educirani za upravljanje stablima u urbanom prostoru, uključujući stručnjake s kvalifikacijom ETW, odnosno European Tree Worker. Navodno u Puli i postoji takva osoba s tim certifikatom, ali gdje je, pita se Pekas.
Strateška važnost urbanog zelenila
Govoreći o pulskom zelenilu, posebno upozorava na planirane zahvate na području Pragrandea.
- Grad planira izgradnju parkirališta i uklanjanje vrijednih stabala na Pragrandeu. Upravo bi zaštita postojećih stabala trebala biti jedan od prioriteta Pule. To se posebno odnosi na novogradnju, infrastrukturne projekte, proširenje prometnica i sve druge zahvate kojima se mijenja postojeći prostor, rekao je.
Pekas smatra da Pula još uvijek nema dovoljno razvijenu svijest o strateškoj važnosti urbanog zelenila.
- Bojim se da sadašnja gradska vlast još uvijek nema dovoljno razumijevanja za stratešku važnost urbanog zelenila. Prioritet bi trebala biti zaštita postojećih, osobito odraslih i vrijednih stabala, a ne njihovo uklanjanje zbog novih prometnica, parkirališta i drugih građevinskih zahvata, rkao je Pekas. Umjesto zauzimanja novih zelenih površina, predlaže aktivaciju već izgrađenih, napuštenih i degradiranih prostora.
- Pula treba ozbiljnije razmišljati i o načinu održavanja zelenih površina. Tamo gdje košnja nije nužna, travnate površine mogle bi se postupno zamijeniti slojevitom vegetacijom, grmljem, grmašicama, trajnicama i višim biljem. Primjerice, tu su teukrij, izrazito otporan mediteranski grm, zatim lovor, smrdljika, planika, mirta, kadulja... Time bismo povećali bioraznolikost, poboljšali mikroklimu i istodobno smanjili potrebu za intenzivnim održavanjem, poručuje. Pula, ističe, već ima kvalitetnu osnovu.
- Pula već ima prekrasne parkove. Ne trebamo ih samo održavati, trebamo ih hortikulturno oplemenjivati. Pogledajte Monte Zaro, predivan park. Bio sam neki dan ondje. Mogao bi biti još ljepši, potrebna je niža vegetacija, ne samo stabla i suhi travnjak, kaže.
Kao jedan od mogućih modela navodi i uključivanje građana u razvoj i održavanje zelenih površina.
- Postoje vrlo zanimljivi europski modeli građanske participacije. U Berlinu, primjerice, pojedinci, udruge i tvrtke mogu donirati stablo gradu na postojećim lokacijama gdje nedostaju stabla. Građani plate sadnicu oko 500 eura, a grad odradi sadnju i daljnju brigu. Tako se građani i emotivno vežu uz stabla, dodaje Pekas. Za kraj poručuje da se odnos prema gradskom zelenilu mijenja i da će lokalne vlasti to morati uvažiti.
- Mogućnosti postoje. Potrebni su nam stručnost, dugoročno planiranje i jasna vizija razvoja zelenog sustava grada. I moram vam reći, građanska svijest o važnosti stabala budi se u cijeloj Hrvatskoj. Lokalne samouprave i gradonačelnici neće to moći još dugo zanemarivati. Građani sve više reagiraju i negoduju zbog svakog srušenog stabla te od gradskih uprava traže odgovornost i transparentnost, zaključuje Pekas.
Šumar i arborist nisu isto
Posebno problematičnim smatra činjenicu da je u procjeni konkretnog stabla sudjelovao šumar.
- Moram biti iskren i reći da šumarstvo i arboristika nisu isto područje stručnosti. Šumar je stručnjak za šumske ekosustave i gospodarenje šumama, dok je arboristika specijalizirana za pojedinačna stabla u urbanom i izgrađenom prostoru, njihovu biologiju, zdravstveno stanje, biomehaniku, procjenu rizika i njegu. Stoga, kada vidim da je šumar procijenio gradsko stablo, iskreno, muka mi je, kaže Pekas. Dodaje da danas postoje europski standardi zaštite i njege stabala, kao i standardi koji se odnose na kabliranje i učvršćivanje stabala. Smatra da bi ih lokalne samouprave trebale više primjenjivati.
