BEZ MORA SIGURNO NE BI MOGAO

Najstariji rovinjski ribar, 82-godišnji Franco Diritti, gotovo je svaki dan u ribolovu: LJETI NOĆU S PARANGALOM, ZIMI IZJUTRA S VRŠAMA

Zanimljivo je da na more odlazi batanom, a ne kaićem kao drugi ribari. Njegovu prepoznatljivu batanu žute boje, vezanu uz rivu povijesne luke Andana, poznaju ne samo ribari i Rovinjci, već i turisti koji češće dolaze u Rovinj, te se sa njime slikaju

| Autor: Aldo POKRAJAC


Najstariji i najuporniji rovinjski, vjerojatno i istarski ribar je Franco Diritti. I u 82. godini, kad god mu vrijeme dopusti ide na ribolov, zimi pomoću vrša, ljeti parangala, i to noću.

Kaže da ne bi mogao bez mora, gdje je na svojem terenu. Kao profesionalni ribar više je noći bio na moru nego na kraju. Ipak, ponekad bi rado preskočio ranojutarnji i noćni ribolov, ali su tada ulovi najbolji, a sa skromnom mirovinom od 1.500 kuna je teško dočekati kraj mjeseca. Stoga je dobio dozvolu za mali obalni ribolov, sa kojom se ne smije uloviti više od pet kilograma. Ribe je sve manje, manja je i pecatura, pa je taj limit teško nadmašiti, ali se Diritti, jedan od najboljih poznavatelja rovinjskog akvatorija, gotovo nikad ne vraća bez ulovljene ribe. Zanimljivo je da na more odlazi batanom, a ne kaićem kao drugi ribari.

Njegovu prepoznatljivu batanu žute boje, vezanu u staroj luci Andana poznaju ne samo ribari i Rovinjci, pa i turisti koji češće dolaze u Rovinj, te se sa njime slikaju.

- Nasljednik sam duge obiteljske tradicije ribara koji su manje-više lovili samo batanama. Na batanu sam se navikao od djetinjstva i ne bih je mijenjao za druge barke. Njome su lovili moj otac Toni, djed Antonio i pradjed. Prema njihovim pričama naša ribarska tradicija seže još u 19. stoljeće, 200 godine unatrag, kaže skromni Franco, krsnog imena Francesco Antonio, koje se prenosi sa koljena na koljeno Dirittijevih.

Franco Diritti (Snimio Aldo Pokrajac)

Franco je desetljećima ribario sa najstarijom rovinjskom batanom "Risorta" (Uskrsnula), izgrađenom davne 1914. godine. Tek pred 25 godina ovu je mitsku batanu zamijenio novom, koju je po istim mjerama izradio Sergio Malusa. U spomen na obitelj sa dugom ribarskom tradicijom postavljena je na plato Centra za povijesna istraživanja. Prva je obnovljena u malom škveru Eko muzeja Kuća o batani, koji je stekao svjetsku slavu. Tako je "Risorta" drugi put uskrsnula i porinuta u more 2004. godina, pred blagdan rovinjske zaštitnice sv. Eufemije, kada je otvoren muzej.

- Veoma sam zadovoljan što su spasili moju staru batanu za koju sam bio emotivno vezan. Večer kada je porinuta u more i kada sam sa Giordanom Banichem i pokojnim Silvanom Venierom otvorio muzej ostati će mi u sjećanju do smrti. Mnogi me pitaju zašto je moja batana ofarbana žutom bojom. Na tu se boju iz praktičnih razloga odlučio moj otac Toni. On je često odlazio na ribolov kod Barbarige, gdje je bilo puno uvijek traženih i skupih jastoga. Taj je predio držala vojska, pa se nije smjelo približiti obali. No, on je znao kako sa ljudima. Nekoliko ih je puta počastio ribom, pa su stekli međusobno povjerenje. Predložili su mu da batanu ofarba žutom bojom da ga mogu raspoznati te neka dalje slobodno lovi u akvatoriju ispred vojnog područja, gdje ostale barke nisu smjele ulaziti, objašnjava Franco Diritti.

Muzej Kuća o batani otvorili su Giordano Banich, Silvano Venier i Franco Diritti, u sredini gradonačelnik Giovanni Sponza (Snimio Aldo Pokrajac)

Žuta batana "Risorta", o kojoj su se brinuli članovi udruge Kuća o batani, koristeći je za izlete turista u obilasku morem povijesne jezgre Rovinja, sada je ukras pulskog aerodroma, pa je može vidjeti svaki turist prilikom dolaska u Istru.

- Otac je prvo lovio sa djedom, a kada sam završio osnovnu školu ja sam sa njime produžio obiteljsku tradiciju. Bio sam dobar učenik, vaterpolist i veslač, pa me legendarni profesor Antonio Borme nagovarao da nastavim školovanje. Meni je međutim bio draži zov mora, posebno što sam osjećao da moram pomoći ocu jer bi teško mogao sam odlaziti na daleka lovišta gdje je bilo više ribe. Barbariga je često bila naše odredište. Ako se lovilo tamo bi ostajali više dana. Danju bi lovili, noću spavali u batani.

Bilo je hladno, pa smo si naložili malu limenu pećicu, ispod koje smo postavljali kadu sa pijeskom da nam se u snu ne bi zapalila barka, prisjeća se Diritti.

Mimohod sa obnovljenom batanom "Risorta" iz 1914. godine (Snimio Aldo Pokrajac)

Na pitanje kako su odlazili batanom do Barbarige kaže da su kretali popodne jedrom. U povratku bi u jutro uz malo vjetra, obično maestrala, hvatali morsku struju koja ih je poguravala. Ako bi bilo vjetra u jednom smjeru plovilo se oko tri sata. Znalo se desiti da nema vjetra, pa su morali veslati sa dva para vesla, jedan na pramcu sa forkulom, drugi na krmi sa traštom. Ako bi ostajali više dana ribu bi prodavali u Fažani, a kada su se vraćali morali su je čuvati da bi bila svježa do povratka u Rovinj. Da bi ulovljeni jastozi ostali svježi, polagali su ih u mrežu i vukli sa sobom.

- Često smo lovili i na poziciji Bromboli, daleko na pučini, od kojih se više ne vide orijentiri na obali. Tu smo se pouzdavali u pravac kojim smo veslali, pa bi bez ikakvog nautičkog pomagala dolazili ma mjesto gdje iz dubine mora izlaze mjehurići zemnog plina. To je mjesto bogato ribom i jastozima, ali i opasno jer je na ruti velikih brodova, pa treba biti oprezan, posebno batanom koju onako malu neće prepoznati brodski radar. Često su tu brodovi uništavali oznake mreža koje se više nisu mogle pronaći, priča šjor Franko.

Nakon nesretnog Drugog svjetskog rata i rovinjski ribari su morali u novo ustanovljenu ribarsku zadrugu. Francov otac Toni se dugi opirao i dalje išao na more batanom. Drugi međutim nisu imali strpljenja, pa su optirali u Italiju. Iako su Diritti po obiteljskim uspomenama i istraživanjima poznatog povjesničara Bernarda Benussija u Rovinj došli kao izbjeglice pred Turcima iz Albanije, poprimili su talijansku kulturu, pa se za odlazak odlučio i Francov stric, ukrcavši i svoju batanu na teretni vagon.

- Moj otac nije htio napustiti Rovinj. Govorio bi 'kao i svi moji ja mogu biti samo ribar, a ako idem u Italiju možda će mi dati posao smetlara ili nešto slično, pa ću biti nezadovoljan'. To se desilo mom stricu. Po dolasku u Genovu počeo je uspješno loviti batanom, ali su mu je tamošnji ljubomorni ribari potopili. Govorili su mu da je komunist, a ovdje su one koji su emigrirali gotovo proglasili fašistima, prisjeća se poratnih vremena Franco Diritti.

- Tek što je krenuo s ocem na more zadruga nas je prisilno ukrcala na tek 12 metara dugačku plivaricu, ostalu od jedne ribarske obitelji koja je emigrirala u Italiju. Za sviću su trebale dvije batane. Srećom, naša "Risorta" je bila na škveru, pa su "mobilizirane" dvije druge batane. Tada nije bilo vitla, pa nas se na malom brodu natiskalo čak 14, redom starih ribara, a jedino smo ja, sa 14 i Bruno Vidotto, sa tek 11 godina bili mlađi. U maloj kabini je stao samo kapetan, pa smo zoru, kada se dižu mreže, dočekivali na palubi, priča Diritti i nastavlja.

- Jedna mi se noć, koje je mogla biti pogibeljna, duboko urezala u sjećanje. Tek kada smo na poziciji 12 milja od obale spustili plivaricu i počeli mamiti srdelu petrolejskim feralima sa batana, diglo se olujno nevrijeme. Moj je otac, svićar, kao najiskusniji na moru, odmah vezao dvije batane i skočio na brod. Dao je da se produži vez da ne bi iščupali sidro. Potom je na konop sidra vezao svežanj pajola (brodskih podnica) i time ublažio jake udare ogromnih velikih valova u pramac, koje je stvarala olujna ledena tramuntana. Da nismo malo opustili sidreni konop i usporili valove sigurno bi nastradali. Na nađu nesreću ostali smo bez komprimiranog zraka i nismo mogli pokrenuti motor, sprovodni Deutz sa samo 24 konjskih snaga. Sa obale bi ga nas desetak znalo pokrenulo uz pomoć širokog remena koji bi namotali oko velikog zamašnjaka, ali je to u malom, uskom brodu bilo nemoguće. Bili smo nemoćni, pa smo se samo mogli moliti da nam ne otpusti sidro i opazi neki brod. Dva su nas zaobišla jer nisu primijetila naše nejake petrolejske ferale. Nakon dužeg vremena, koji je za nas bila vječnost, primijetili smo još jedan brod. Tada nije bilo raketa, pa smo u očaju zapalili deke, što nas je spasilo. Brod je zaplovio prema nama, ali se zbog velikih valova uspio približiti. Nakon brojnih pokušaja uspjeli smo uhvatili njihov bačeni konopac kojim su nas oteglili u Rovinj. Dok si u opasnosti spašava te adrenalin, a kada smo se dohvatili obale bili smo svjesni kojoj smo pogibelji bili izloženi. Bez obzira na posljedice ja i otac smo se vratili našoj staroj batani, prisjeća se svoje najgore noći na moru Franco Diritti.

Franco Diritti uz "Risortu" s kojom su u ribolov odlazile tri  obiteljske generacije (Snimio Aldo Pokrajac)

U ono, poslijeratno vrijeme nije bilo koča, pa se na sekama znalo naći dobre ribe, a gotovo je sve išlo u izvoz za Italiju. Obično bi se odlazilo na seke od Vrsara na sjeveru do otoka Gustinja na krajnjem jugu prostranog rovinjskog akvatorija. Do udaljene Barabrige kretalo se rjeđe. Prije toga, da bi brže klizila jedrima, batana se čistila po dnu. Bez izvlačenja uz pomoć jarbola bi se nakrenula u moru i očistio jedan pa drugi dio podvodnog dijela. Od oca je naučio brojne vještine, za ribara posebno važnu osluškivanje mora i noćno pronalaženje seka oko kojih se skuplja riba.

- I mreže i parangal moraju se položiti u pijesak po rubu seka. Danju se lako snaći orijentirima sa kopna. Noću je teže, posebno u poslijeratnim vremenima, kada je bila slaba rasvjeta na kopnu.

Seke se precizno pronalaze slušanjem mora, koji se tu prelijeva pa se čuju zvukovi slična kvrcanju. Oni se i pojačavaju kada se uho nasloni na oplatu broda, a za dublje čuje se odjek kada se po površini udara pajolom ili veslom. Sada ribari imaju ehsondere, ali sam ja toliko izvježban da mi ne trebaju nikakvi instrumenti, kaže Diritti.

Dodaje da mu je, od kada su stigli foribordi, ribolov prava pjesma. Prvo je nabavio vanjski motor Sigal, sa tek dva konja i dugačkom osovinom koja se često savijala. Malo nam je bolji bio Tomos, ali se on znao preforsirati, pa je sa njima uvijek valjalo imati rezervne svjećice i ključ za njihovo zavrtanje. Pred deset godina kupio je foribordo Mercury, koji ga do sada ni jednom nije iznevjerio.

Ribarima je najteže bilo ratno i poratno vrijeme jer ljudi nisu imali novca za kupiti ribu. Za prodaju je bila zadužena Dirittijeva majka Marija, djevojački Iskra iz Rovinjskog Sela, gdje se u nestašici gotovine trampili ribu za brašno, jaja, maslinovo ulje i druge namirnice.

- U to doba upotrebljavali smo končane mreže, koje su se lako potrgale, a ionako ih je bilo teško nabaviti. Da bi im produžili životni vijek morali smo ih impregnirati. Za to je bila najbolje kora borova, koja sadrži puno smole. Kora bi se mljela i otapala u kipućoj vodi, a potom bi se u njoj natapale mreže i konci za parangale. Kod današnje benzinske pumpe u Valdibori ložilo bi se pod velikim kotlom u koji se moglo impregnirati velike, dugačke plivarice. Vrše bi otac radio od šiblja koje je raslo na otocima Dvije sestrice. Vezivale bi se koncem, pa bi se svake godinu dvije morali mijenjati, kaže Diritti.

Za mamac, ješku, Franco Diritti za vrše najviše koristi slanu ribu. Za parangal ono što mu je dostupno, uglavnom sipe i račiće iz školjki, u sezoni lova i male folpe muškardine. Oni se međutim love kočama, a u Rovinju, nekad najjačem ribarskom centru na sjevernom Jadranu više nema brodova kočara, a da nema uporne ribarske obitelji Venier više ne bi ni plivaričara, sa sjetom kaže Diritti.

- Najbolja ješka za parangale je apsolutno rimino, veliki morski crv, ali se do njega ne može jer ih nitko u Rovinju ne lovi. Ako dođu izvana svaki komad košta 50 do 60 kuna, meni ih treba najmanje šest, pa bi često više uložio u ješku nego dobio od ribe, posebno sada kada je u ovoj krizi svima skupa. Dobre je ješka i hrskava jezgra trpa, ali su oni zaštićeni nakon što su se izlovili radi izvoza u Italiju, zaključuje Diritti.

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter







Vremenska prognoza

Podaci preuzeti sa: www.yr.no


Web kamere

Pula

Pula: Gradilište Studentski dom
Pula: Gradilište Studentski dom

Pula

Pula: Forum
Pula: Forum