Čita(j)mo Istru
Tučnjava talijanskih i hrvatskih zastupnika u sabornici - letjeli stolovi i stolice
(Arhiva Glasa Istre)
Istarski pokrajinski (zemaljski) sabor (njem. Landtag, tal. Dieta Provinciale) bilo je predstavničko tijelo Markgrofovije Istre koje je djelovalo u razdoblju od 1861. do 1916. godine. Utemeljeno je upravno-teritorijalnom podjelom Habsburške Monarhije nakon donošenja Listopadske diplome (1860.) i Veljačkog patenta (1861.) te je, zajedno sa saborima u Gorici i Trstu, pripadalo Austrijskome primorju s Namjesništvom u Trstu. Sabor je zasjedao u Poreču, Puli i Kopru te slao zastupnike u Carevinsko vijeće u Beč.
Nakon 1867. godine, Markgrofovija Istra postaje dijelom cislajtanijskog dijela Monarhije. Tijekom svoga djelovanja koje obuhvaća više epoha - u razdoblju druge polovice 19. i početkom 20. stoljeća - Istarski sabor služio je kao žestoko borilište za dvije sukobljene zastupničke grupacije: talijansku, koja je činila većinu, te hrvatsko-slovensku manjinu, koja je predstavljala siromašniju većinu pučanstva u pokrajini.
Sabor je djelovao pedeset i pet godina, formalno do 1916. godine, ali je prestao sa zasjedanjima već 1910. godine. U Kopru se te godine održala posljednja sjednica Sabora, nakon čega se više nije sastajao.
Od niza veoma važnih predmeta što ih je Istarski sabor raspravljao u svome polustoljetnom životu ima mnogo detalja koje bi trebalo zabilježiti.
Mi smo odabrali posljednje zasjedanje Sabora, 18. listopada 1910. godine, zbog svoje dramatičnosti i uzavrele saborske atmosfere. Vladinom povjereniku nije preostalo drugo do li povući radikalni potez – saborsko zasjedanje objavio je zaključenim.
Prenosimo ono što su tada o posljednjem zajedanju Sabora pisali Istarska riječ, tjednik za pouku, gospodarstvo i politiku istarskog naroda, Trst, 5. veljače 1925., te Naša sloga,
ISTARSKA RIJEČ
Bilo je godine 1895. Istarski sabor u Poreču bio je za neko vrijeme prekinuo svoje zasjedanje. Hrvatski su se zastupnici ukrcali na parobrod koji ih je imao odvesti u Trst. Nisu žalili za Porečem. To im je grdno gnijezdo zadalo njima mnogo jada. Kadgod bi u saboru digli svoj glas, ustajali bi italijanski zastupnici i neka plaćena rulja na trijemovima, pa udri na naše svakojakim pogrdama i uvredama.
A tako je bilo od godine do godine. Ali naši nisu klonuli: bilo ih je samo devet protiv dvadeset i jednog italijanskog zastupnika i čitavog njihovog grada. Nisu klonuli, ali su vesela srca ostavljali taj grdi, protivnički grad.
I parobrod krenuo. No jedva se nešto udaljio kad nahrupi žestoka bura. Kapetan, da izbjegne zlu, skloni se s parobrodom u Piran i odluči tu ostati, dok se nepogoda ne slegne. Naši se zastupnici iskrcali i čekali kočiju, koja je bila već naručena. Čim se u gradu obznanilo da se tu nahode hrvatski zastupnici, nahrnula rulja, počela ih vrijedjati i grditi. Naši dušu u se i gledaju kad će doći kočija, no ove nema te nema. Na posljetku dodje kočijaš i kaza im da ne može kolima nikud, jer da mu je konj obolio. Naši razumješe, da su to spleli Italijani i krenuše pješke put Trsta.
Jedva prevališe nekoliko puta. a to im iza ledja stali dušmani i sasuli na njih svu silu kamenja. Goloruki hrvatski zastupnici stajali su na pustoj cesti. Niti su se mogli braniti, niti uskoriti korake pred ruljom, koja je svom silom na njih nalijetala.
Izranjeni i umorni stigoše u Kopar gdje su već bili najavljeni brzojavom iz Pirana. U Kopru su naše zastupnike čekale nove muke. Srećom su umakli u nekakvu stražarnicu gdje su ostali cijelu noć o samom suhom hljebu. Sutradan krenuše u Trst, a otuda svojim kućama.
Kad se vratiše u Poreč, potužiše se u saboru radi tog dogadjaja. No jedan im italijanski zastupnik dobaci: "U drugom bi vas kraju ubili!"
Na to su naši zastupnici uzvratili da hrvatski narod u Istri ne da da mu se vrijedjaju njegovi predstavnici. Radi toga oni napuštaju Poreč izjavljujući da se više ne će onamo povratiti.
I odoše i ne vratiše se više. Otada je vlada sazivala zastupnike sad u Pulu sad u Kopar. Naših je devet dolazilo isprva redovito u sabor. No kako su im Italijani branili govoriti hrvatski, oni su odlučili da ne će više s njima. Kako je pak snaga hrvatskog naroda u Istri sve većma rasla, uvidjeli su naposljetku i oni u Beču da se ovako dalje ne može.
I stvorio se zakon po kom je od Hrvata došlo u sabor 18, Italijana 26 zastupnika. Osim toga obećali su Hrvatima da će se udovoljiti mnogim njihovim željama, u prvom redu da će se poštovati hrvatski jezik u saboru i u školama.
Obećanje ludom radovanje. Italijani se i opet uzobjestiše i ne će da popusti. Hrvatski zastupnici nastoje kako bi s lijepa uredili naše prilike, ali Italijani ni da čuju. Naši čekaju držeći se one: strpljen – spašen.
I tako minuše pune dvije godine. U rujnu 1910. otvorio se ponovno sabor i narodni se zastupnici sakupiše u Kopru da vijećaju. Narodni je prvak prof. Vjekoslav Spinčić izjavio odlučno: "Dugo smo čekali i strpljivo podnosili sve nepravde. Dulje ne možemo jer je dotužilo i nama i narodu. U prvom redu tražimo da se pravo našega jezika u ovom saboru uzakoni".
Italijani graknuše da od toga ne će biti ništa, a da bude uvreda veća zahtijevali su da im sabor glasuje jednu ogromnu svotu novaca, što su je njihovi prijatelji u ludo potrošili za nekakvu italijansku izložbu u Kopru.
Time se je mjera prevršila. Još se nije pravo bio ni pročitao taj bezočni prijedlog kad li ono naš poznati borac, dr. Dinko Trinajstić, skoči k predsednikovu stolu, skine stolnjak, te sve što je bilo na njemu: crnilo, zvonce itd. padne na tle. Priskočiše i ostali zastupnici. Italijani s jedne, Hrvati s druge strane. U jedan mah prevrnuli se svi stolovi i stolice. Sve se uzvrpoljilo i uskomešalo. Italijani dižu pesti protiv dra Trinajstića, ali on stoji miran i neustrašiv. S trijema je provalila italijanska rulja, gotovo da se baci na naše zastupnike. Jedan od italijanskih zastupnika zavapi pokazujući na naše:
- Ubijte ih!
Na to je vladin povjerenik zaključio sabor. Italijani da pobjesne. Treba im para, a sabora nema da im ih dade. Hrvati pak slave pobjedu. Znadu oni da naš narod u Istri nije još ispio do dna svoju gorku čašu, ali znadu da ni protivnicima ne će cvasti ruže. Zaman: dok se nama ne dadu naša prava, dotle ne će biti sabora. A jer će od toga i naši Latini imati nemalo štete, to će se oni već dozvati pameti i dati Hrvatima ono što im po Bogu i pravu ide.
Naša sloga
Naša sloga izvještava o zasjedanju Sabora u Kopru 18. listopada 1910. godine pod naslovom "Nečuveni jošte prizori u istarskom saboru": "Čim je predsjednik (op. Lodovico Rizzi) otvorio sjednicu priobći saboru da će član zemaljskog odbora Salata pročitati izvieštaj istog odbora o molbi ekzekutivnog odbora ‘zemaljske’ Izložne u Kopru za podporu od 50.000 K, t.j. 35.000 novih i 15.000 već doznačenih (samovoljno) od zemaljskog odbora".
Kad je Salata pročitao izvještaj, prvi predsjednik hrvatsko-slovenskog kluba, zastupnik Vjekoslav Spinčić "uzdignutim glasom" je prosvjedovao, jer na dnevnom redu ima 50 do 60 "prešnih prijedloga" koje su podnijeli članovi toga kluba. Prigovara i vladinom zastupniku koji "mučke trpi ovako očitu povriedu saborskog poslovnika". To isto prigovorio je i Zastupnik Zuccon, koji je počeo prepirku s predsjednikom Sabora, koji Zucconu oduzme riječ. Galerija je pljeskala.
"Hrvatsko-slovenski zastupnici su – piše Naša sloga – vidjevši to nasilje od strane predsjednika i većine sabora, navalili na predsjednički stol, te ga prevalili. Skidali zelena pogrnjala sa svim spisima sa stola vladinog komesara, njegovog stenograma i sa stola talijanskih stenografa tako da su na podu ležali svakojaki papiri. Tiskovine, zapisnici, bilježke, tintarnice i crnilo proliveno po podu. Za članovima manjine nagrniše k predsjedničkom stolu članovi većine, te je nastalo natezanje, dizanje stolica, guranje i takova vika da se nije nikog moglo čuti ni razumjeti.
Saborskoj većini priskočiše na pomoć preko ograde 10 - 15 talijanske nazovi gospode sa galerije, protiv kojim su zastupnici manjina ustali tražeć da zapusti sabornicu, jer da za obćinstvo neima u njoj mjesta.
Vidjevši predsjednik i vladin zastupnik skoro u šakama nekoje slavenske zastupnike sa obćinstvom iz galerije, priskočiše i stadoše to obćinstvo natrag na galeriju tjerati i gurati. Međutim je trajala nečuvena galama u sredini sabornice. Članovi većine pohvataše za stolove i stolice hoteći ih pobacati na zastupnike manjine.
Predsjednik silno prestrašen a za njim vladin zastupnik zapustiše dvoranu (…). Kad su se nakon četvrsatne gungule nešto pomirili zastupnici obiju strana, vrati se u predsoblje sabornice vladin zastupnik i priobći članovima manjine da je sabor zaključen. To je valjda javio i članovom većine".
TKO JE TKO
Lodovico Rizzi, odvjetnik, političar (1859. - Pula, 1945.).Odvjetnički ured otvorio je u Puli 1883. godine. Kao član Talijanske liberalne stranke izabran je 1889. za pulskog gradonačelnika i na toj je dužnosti ostao do 1904. godine. Bio je zastupnik u Istarskom pokrajinskom saboru od 1894. godine te njegov posljednji predsjednik (pokrajinski kapetan) 1904.-1916. Također je bio zastupnik u Carevinskom vijeću u Beču od 1889. do posljednjih izbora 1914. U vrijeme Italije i fašističke vlasti Rizzi je ponovno 1923.-1926. godine pulski gradonačelnik.
Dr. Dinko Trinajstić (Vrbnik, 1858. - Crikvenica, 1939.), istaknuti predstavnik drugoga naraštaja istarskih preporoditelja. Nakon studija prava počeo je odvjetničku praksu u Krku, a 1894. preuzeo je odvjetničku pisarnicu u Pazinu. Od 1895. do 1898. bio je pazinski načelnika. Zauzimao se za pretvaranje Pazina u gospodarsko i kulturno središte Istre. Ondje je 1895. utemeljio i vodio podružnicu Istarske posujilnice, a 1899. organizirao je Đačko pripomoćno društvo te pomagao rad Hrvatske čitaonice i Družbe sv. Ćirila i Metoda za Istru. Za zastupnika u Istarskom saboru bio je biran 1895.–1910.Godine 1915. emigrirao je i postao članom Jugoslavenskoga odbora te mu nakratko bio predsjednikom, a nakon stvaranja Kraljevine SHS (1918.) postao je članom Privremenoga narodnog predstavništva. Razočaran odredbama Rapalskoga ugovora (1920.), uglavnom se povukao iz političkog života. (HBL)
Prof. Vjekoslav Spinčić, svećenik, političar pravaš i pisac (Spinčići kraj Kastva, 1848. – Sušak, 1933.). Za svećenika zaređen 1872. godine. Studirao je povijest i zemljopis. Bio je nastavnik u Kopru, školski nadzornik u kotarima Kopar i Volosko, pa od 1888. u Učiteljskoj školi u Gorici. Otpušten je iz službe 1892. jer je izjavio kako Istra pripada Hrvatskoj, da je to hrvatska zemlja otrgnuta od matice domovine te se treba ujediniti s banskom Hrvatskom.
Uz Matka Mandića i Matka Laginju najznačajniji je preporoditelj drugoga naraštaja među istarskim Hrvatima. Bio je zastupnik u Istarskom saboru od 1882.do 1915. godine. a od 1891. do raspada Austro-Ugarske Monarhije zastupnik u Carevinskom vijeću u Beču.
Bio je predsjednik prosvjetnoga Društva sv. Ćirila i Metoda za Istru.
Nakon talijanske okupacije Istre i otoka 1918. godine živio je u Zagrebu. Bio je član Privremenoga narodnoga predstavništva Kraljevine SHS-a u Beogradu (1919.–1920.). Povukao se iz političkog djelovanja zbog ustupanja Istre Kraljevini Italiji.
Ivan Zuccon (Cukon), odvjetnik i političar (Medulin, 1868. - Zagreb), doktorirao pravo. Službovao je u tršćanskom sudu, potom u Puli u odvjetničkom uredu Matka Laginje. Za zastupnika u Pokrajinskom saboru izabran je 1908. godine.
Autor je stihova pjesme Krasna zemljo, Istro mila, koju je uglazbio Matko Brajša Rašan.
Francesco Salata, političar i povjesničar (Osor, 1876. – Rim, 1944.), pravnik, novinar tršćanskoga dnevnika Il Piccolo i glavni urednik mjesečnika Vita Autonoma, stranke Società Politica Istriana, u kojoj je bio tajnikom. Bio je članom glavnog odbora stranke Lega Nazionale i zastupnikom u Istarskome saboru. Na početku Velikog rata sklonio se u Italiju, gdje je objavio zbirku dokumenata o pravu Italije na Trst i Istru. Godine 1919.–1922. bio je na čelu Središnjeg ureda novih pokrajina. Zbog istaknuta prinosa domovini imenovan je senatorom Kraljevine Italije. Po dolasku Benita Mussolinija na vlast politički je marginaliziran, ali su mu dodijeljena višestruka zaduženja u znanstvenim ustanovama.
Godine 1936.-1937. bio je veleposlanikom u Beču. (IE)
ŠTO JE ŠTO
Sabornica u Poreču. Zgrada u kojoj je Sabor djelovao bila je crkva Sv. Franje iz 13. st. koja je od početka 19. st. bila u rukama plemićke obitelji Polesini. Godine 1861. stavila ju je na raspolaganje Istarskom saboru. Saborska zasjedanja odvijala su se na prvom katu, gdje se nalazila dvorana i galerija za publiku koja je pratila zasjedanje. Zbog reprezentativnosti i veličine prostor se pokazao optimalnim izborom. Zasjedanja su se ovdje održavala do 1897. godine, kada seli u Pulu, pa u Kopar.
Zasjedanja u Puli. Sabor se u Puli sastajao u Gradskoj vijećnici na Forumu. Ona je tijekom stoljeća zadržala istu namjenu, i danas je sjedište gradske uprave.
Zasjedanja u Kopru. Zasjedanja u Kopru bila su u nekadašnjoj crkvi Sv. Klare (danas spremišta Pokrajinskog arhiva Koper) i u gradskom kazalištu (danas Gledališče Koper – Teatro Capodistria). Gradnja kazališta potaknuta je 1647. godine.
Samostan Sv. Klare bio je najstariji ženski samostan u Kopru, osnovan u prvom desetljeću 14. st. U sklopu samostana je crkva koja je doživjela niz preinaka.
Naša sloga opisala je interijer crkve prigodom saziva Sabora u Kopru 15. travnja 1899. godine. Crkva je bila zapuštena i bez stropa, jako uska, ali duga i visoka. Na sredini bile su posložene klupe za zastupnike kao u kazalištu. Nasuprot njima bila su mjesta za predsjedništvo i stenografe. S desne strane klupe za pučane, gospoda sredina i većina s lijeve strane. Manjina na desnoj strani. Galerije su bile pune. Bilo je prisutno 23 zastupnika, a predsjedavao je Matteo Campitelli.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
