lifestyle
recepti
automoto
film
gastro
glazba
dom
moda i stil
showbizz
svijet zivotinja
tehnologija
zanimljivosti
zdravlje i fitness
znanost
putovanja
more i nautika
Nije vjerovao očima
Krenuo po orade, ulovio nepoznatu ražu: Boris Krneta prvi dokumentirao rijetku vrstu u Jadranu
(Privatna arhiva)
Boris Krneta je krenuo loviti orade ali je uspio nasukati neobičnu ražu koja do sada nije dokumentirana u našem dijelu Jadrana. Naravno da ju je pustio i evo što nam je o tome rekao:
- Sve je počelo u petak.
Od jednog barbe sam nabavio svježe bibije i uz priču, savjete i malo mudrovanja pala je odluka - sutra napadamo jednu poštu koja me ljeti godinama nije baš mazila.
Nije bila logičan izbor, ali zna se dogoditi da baš takve odluke donesu najbolje priče.
Budilica zvoni u 5 ujutro.
Auto do zadnje točke, a onda još dvadesetak minuta pješačenja preko kamenjara natovaren kao mazga.
Štapovi, role, torbe, pribor pri čemu su mi najveći problem bili six-pack zlatnog pana i tri litre vode.
Dolazim na poštu, a uvjeti kao naručeni.
Oblaci, lagani val, svježina, nema prženja na suncu i gušt je raditi oko opreme.
Bibiji odmah dobivaju svježe more, slaže se pribor, vežu predvezi, podešavaju role i točno u 7 sati prvi zabačaj.
Dubina je od 7-10 metara ovisno o daljini zabačaja, teren šljunčani, prošaran posidonijom.
Nije prošlo ni pola sata, a prva pokilašica završava na stijeni.
Kažem sam sebi:
- Dobro je, riba radi… - priča nam Boris.
- Nije bilo puno poteza, ali svaki je bio ozbiljan.
Još je bolji znak bio što sitna riba gotovo nije postojala.
Samo pokoja mala oradica koja će kasnije otkriti što se zapravo događa ispod površine.
Negdje oko 9:30 lagano podižem pogled prema štapovima i vidim kako vrh igra, a rola zuji.
Trčim, uzimam štap, a riba samo ide, ne staje.
- I to baš sad kad sam sam…
Štap savijen, nema šanse da je zaustavim na silu.
Lagano stežem kočnicu, milimetar po milimetar.
Uspijevam je odvojiti od dna.
Ja vučem nju, ona mene.
Rola radi savršeno taman toliko da uzme kad povuče, a opet da mogu vraćati svaki metar kad popusti.
Ali nešto mi je bilo čudno.
Nema ludih bjegova ni udaraca glavom.
Samo čista, brutalna snaga.
I nekih pet minuta kasnije misterij izlazi na površinu.
Raža, ali nekako neobična. Liči na vižu žutugu, a opet ima razlika.
Klikam par fotografija i vraćam je natrag u more, neka raste i nekome drugome jednog dana napravi ovakav kaos.
Tek kasnije saznajem da je u pitanju vrsta žutulje Dasyatis tortonesei koja do sada nije dokumentirana u našem moru osim u Albaniji i da sam trebao sačuvati mali komad za DNA analizu kako bi se to i genetski potvrdilo.
Očito ću je morati ponovo uloviti…
No oprema je položila ispit i ja sam presretan – nastavlja Boris svoju priču.
- Vežem novi predvez, stavljam udicu Hayabusa Circle 2, stavljam novog cijelog bibija i zabacujem ponovno.
I nije prošlo ni pola sata, a štap opet leti.
Opet ista priča.
Taman sad, kad je oprema bila pod teškim naporima, ide druga runda.
Hoće li izdržati?
Ispod mene same grote, nemam di ribu nasukati.
Borba traje.
Povuci – potegni, metar po metar.
A onda pred kraj kreće glavom prema dnu.
- Ajme… Gotov sam – sam sebi mrmljam u bradu.
Štap savijen do granice, srce lupa kao ludo.
Tri puta gore pa dolje i napokon se ukazuje na površini.
I u tom trenutku shvaćam da najveći posao tek slijedi.
Kako je sad izvući na kamen?
Polako, bez panike, centimetar po centimetar…
Samo da ne dignem svu težinu odjednom.
Još malo, još samo malo i napokon je vani.
Monstrum…
To su oni dani zbog kojih ustaješ u pet ujutro, vučeš desetke kila opreme preko kamenjara, znojiš se, psuješ, umaraš se i vraćaš kući s osmijehom koji kao da ti je nacrtan i ne možeš ga skinuti.
Vaga pokazuje 1,8 kilograma.
Ribe dođu i prođu, ali ovakvi dani ostaju zauvijek urezani u pamćenje.
A za sve koje zanima evo i opreme.
Štap je bio Penn Tidal 400, rola Okuma 8k, najlon Tuberitini Sky Blue 0,35 milimetara, predvez Seguar FX 0,37 milimetara, udica Hayabusa Light Circle 2, olovo od 60 grama, a ješka živi bibi – ispričao nam je Boris Krneta.
