Bura, valovi i mutno more nisu ga zaustavili: Domagoj izvukao lijepog brancina

Domagoj Rupčić je iz Kutine, a ovom nam se prilikom javio s Paga, točnije iz Stare Novalje gdje je unatoč mutnom moru i buri postigao dobar rezultat.

Evo što nam je Domagoj ispričao o tome:

- Drugi dan godišnjeg odmora u staroj Novalji nisam imao osobitu volju ustajati tako rano, ali alarm u 5:05 nije ostavljao puno prostora za razmišljanje.

Ustajem, izlazim na balkon i odmah vidim ono čega sam se pomalo i pribojavao – bura.

S obzirom na položaj pošte na koju sam krenuo, znao sam što me čeka.

Vjetar i valovi udarat će mi ravno u prsa.

Lovim vrlo plitko, što u takvim uvjetima znači puno zapljuskivanja, otežano disanje, mutno more i vrlo malo prostora za pogrešku.

Ali bura ima i svoju drugu stranu.

Znao sam da će zbog valova biti puno pjene i da će se more zamutiti.

A upravo takvi uvjeti ponekad privuku predatore.

Nakon kratkog razmišljanja odlučujem – idem - priča nam Domagoj.

- U samo svitanje ulazim u more.

Prvih pola sata bilo je prava borba.

Nije bilo jednostavno ni održati se na površini, a kamoli pravilno zaroniti.

Valovi su me bacali, zapljuskivali, disanje je bilo otežano, a svaki zaron zahtijevao je dodatni napor i koncentraciju.

U jednom trenutku shvaćam da sam se ipak malo udaljio od obale.

Počinjem više vremena provoditi pod morem, pokušavajući pronaći mjesto gdje mogu iskoristiti ono što mi je bura zapravo ponudila. pjenu, mutnoću i zaklon koji takvi uvjeti pružaju ribama.

I tada se pojavljuje on.

Brancin.

Kao da je znao za mene, a ja sam znao da je on tamo- nastavlja Domagoj.

- Prilazim i pucam.

Hitac nije bio idealan.

Riba se odmah počela snažno boriti.

Nisam želio riskirati da se otkine, pa sam odmah pustio pušku kako ne bi došlo do dodatnog napinjanja strune.

Brancin je plivao uokolo, pokušavajući se osloboditi.

Čekao sam trenutak kada će se malo primiriti.

Kad se napokon ukazala prilika, uspio sam ga uhvatiti rukama, skinuti s puške i spremiti.

Bio sam presretan.

Lijepi, veliki, pravi bijeli brancin.

Taj trenutak dao mi je dodatnu volju da nastavim.

I nisam pogriješio.

U tom mutnom moru, pod utjecajem bure i valova, nalazim još jednu ribu, oradu.

Uspijevam joj se prišuljati, iako je bila izrazito oprezna i uplašena.

Iznenadio sam i jednu strelku, koja je kao i ja, lovila u mutnom.

Bilo je i nešto promašaja.

Jedan šarag, procjenjujem, imao je više od kilograma.

Međutim, pobjegao mi je za poker aseva.

Ostao je samo onaj poznati osjećaj ‘bio je tu, ali ovaj put nije moj’.

Ribu nisam vagao niti mjerio.

Nemam vagu, a nisam mjerio ni duljinu ulova.

Zato neka fotografije same ispričaju priču.

Za usporedbu, na fotografijama su i peraje broj 47, pa neka svatko sam procijeni veličinu ulova.

Za mene, međutim, kilogrami i centimetri nisu bili najvažniji.

Najvažnije je bilo ono zbog čega se uvijek vraćam moru.

Onaj trenutak kada nakon svih valova, bure, hladnoće i borbe ugledaš ribu ispred sebe.

I znaš da je vrijedilo ustati u 5:05.

Vrijedilo je izaći na more.

Vrijedilo je ući u onu pjenu i mutnoću.

Jer more, baš kao i život, ponekad najljepše nagradi onda kada od njega najmanje očekuješ i kada je najteže.

A za sve one koji traže i detalje, puška je bila Sparida 112, strijela 6,75 i gume 2×16 milimetara - ispričao nam je Domagoj Rupčić.

Povezane vijesti

• POVRATAK NAJCJENJENIJIH I NASKUPLJIH KAPITALACA U JADRAN: "Tune su se vratile, ima ih jako puno, delaju šou!"
• MEMORIJALNI KUP ERIK RADIN: Čak 18 ekipa ulovilo 100 kilograma ribe i "divljači"
• Prijatelji životinja traže zabranu koćarenja u Jadranskom moru