Novi režim
Velika promjena za hrvatske ribare. Ukida se lovostaj, ali će morati vezati brodove kad ispune kvotu
Ilustracija (Snimio Hrvoje Jelavić / Pixsell)
Lijepo je djelovao onaj naslov iz našeg lista objavljen prije nekoliko dana: Hrvatskim ribarima ukida se lovostaj za plavu ribu. Je li to moguće, zapitali su se mnogi, čak i oni koji površno prate ribarstvo. Davno je već lovostaj postao normala u poslovanju naših ribara, prvenstveno plivaričara. Ubuduće bi, umjesto lovostaja trebali dobiti ulovne kvote.
Nema potrebe ponavljati ono što je nedavno objavljeno, recimo tek da je Europski parlament prihvatio inicijativu hrvatske zastupnice Željane Zovko, kojom se stvaraju jednaka pravila za sve ribare na Sredozemlju, budući da su hrvatski dosad bili u podređenom položaju u odnosu ribare iz trećih zemalja. To bi se trebalo provesti uvođenjem ulovnih kvota, obveznih za sve mediteranske zemlje, članice GFCM-a, Opće komisije za ribarstvo Sredozemlja. O detaljima provedbe nema detalja.
Ulovne kvote nisu baš potpuna novost za naše ribare. Na određeni način ribari plivaričari i sada ih imaju. Mjesečni ulov limitiran im je na ukupno 100 tona, s eventualnim privremenim izmjenama u toku godine, ovisno o kretanjima ulova. Jasno, odnosi se to na mjesece kada rade. Druga je priča koliko naši ribari posljednjih godina love, odnosno koliko se približavaju tom limitu. Nije mi poznato da ga je netko "ulovio", pa je u tom mjesecu morao prije vremena prekinuti ribarenje. Također, već za prošlu godinu uredbom Vijeća EU-a za Sredozemno i Crno more određene su nacionalne kvote po vrstama, pa je Hrvatskoj bio namijenjen ukupan ulov 36.267,45 tona srdele i 10.608,3 tone inćuna. U podzakonskom dokumentu stajalo je da će se ribolov plivaricom srdelarom obustaviti u trenutku ispunjenje kvote za jednu od dvije vrste. Obustave nije bilo, a s obzirom na sva ograničenja i limite, te konstantno smanjenje plivaričarske flote, nema šanse za približavanje tim brojkama. Nejasno je zasad hoće li se sustav budućih ulovnih kvota bazirati na takvim osnovama, ili će se drugačije raspoređivati ono što se smije uloviti iz Jadranskog mora.
Talijanski pokušaji
O kvotama za Jadran raspravljalo se i ranije, još u razdoblju kada je naša zemlja očekivala prijem u članstvo EU-a. Praktički, bila je to bilateralna rasprava Italije i Hrvatske, budući da ostali sudionici jadranskog ribarstva nisu imali značajnijeg utjecaja. Inicijativa je došla od naših prekomorskih susjeda Talijana, a predlagali su ono što je njima odgovaralo. Koliko se sjećam, predlagalo se da se glavnina ulova male plave ribe raspodjeli između dvije zemlje ribolovno najjače na Jadranu, Italije i Hrvatske. Spominjane su i neke konkretne brojke, koliko srdele, a koliko inćuna. Talijani su predlagali i koliko bi pripalo kojoj od dviju država. Našoj zemlji namijenili su tako 80 posto ukupne kvote za srdelu. Mnogi bi takav prijedlog proglasili velikodušnim i dobrosusjedskim, ali…
Moralo ga se sagledati u cjelini. Za sebe Talijani su namjeravali uzeti 80 posto kvote za inćuna. Znači, hrvatskim ribarima ostalo bi samo 20 posto! Tko bi uopće mogao prihvatiti takvu podjelu? Razumljiv je talijanski prijedlog, onda a bio bi i danas. Na tamošnjem tržištu inćun je neusporedivo traženiji od srdele, pa ima i znatno veću tržišnu vrijednost. Srdela se nešto malo traži u maloprodaji, prerada je zanemariva, farmi tuna oni nemaju. Situacija s inćunom posve je drugačija, tražen je u maloprodaji, a da ne govorimo kakvu cijenu imaju posoljeni inćuni… Zato, hrvatski su ribari htjeli prepustiti velike količine jeftinije srdele, a sebi ostaviti neusporedivo više dobro plaćenog inćuna, kojeg tamošnje tržište apsorbira u velikim količinama.
Talijanski prijedlog bio je takav da nikada nije izišao iz pregovaračke dvorane. Saznao sa za njega u nevezanom razgovoru s članom naše delegacije. Jasno, htjeli su iskoristiti svoju jaku poziciju unutar EU-a i našu slabost što smo bili spremni na mnoga popuštanja, da bismo što prije ostvarili punopravno članstvo. U naumu nisu uspjeli. U ribarstvu Jadrana i Sredozemlja u cjelini od tada se mnogo toga promijenilo. Lovi se manje, ribolovni napor značajno je smanjen, a i odnosi su drugačije postavljeni.
Oceanska prostranstva
Prije tridesetak godina imao sam zadovoljstvo upoznati Ivana Šimunovića. Tko god prati ribarstvo zacijelo je čuo za njega. Rođeni Bračanin bio je u to vrijeme vodeći ribar u Novom Zelandu. Imao je veliku flotu koja je radila na Tihom oceanu, pogone za preradu, ugostiteljstvo… Svježu ribu, a nadasve škampe, dnevno je avionima otpremao na tržišta Japana i SAD-a, izvozio je u mnoge zemlje. Dugo smo pričali, čitavo nedjeljno poslijepodne… Mnogo sam od njega saznao o tamošnjem ribarstvu, o njegovu poslovanju. Jedan detalj posebno me fascinirao, a prisjetio sam ga se sada, kada se povela priča o kvotama za naše ribare.
Pričao mi je da svaki njegov brod ima godišnju kvotu ulova. Ne tvrtka u cjelini, nego svaki brod pojedinačno. Čudilo me to, što će ti kvota kada ribariš u pacifičkom prostranstvu. Tako se čuvaju morska bogatstva, objašnjavao mi je on, moramo loviti i sljedeće godine. Pa nije to naš mali Jadran, zatvoreno more ograničenih mogućnosti, mislio sam u sebi, prostrano i bogato more nemoguće je izloviti. Ali ne, postojale su kvote – sigurno postoje i danas – i strogo se pazilo na njihovo poštivanje. Događalo se, govorio je on, da je neke brodove morao vezivati već u listopadu. Za određenu godinu svoje su izlovili. Većina brodova kvotu je ispunila u prosincu, očito su bile dobro odmjerene.
Nisam zapamtio, davno je bilo, na temelju čega su određivane kvote. Je li se brodu određivao ukupan ulov, ili po vrstama? I kada se moralo prekinuti s ribarenjem. A u nas… tada je lovio koliko je tko mogao. Istina, brodovi su bili manji i stariji, tehnološka pomagala skromnija, a ribe dosta više nego danas. Iako, i tada se događalo, kroz duže ili kraće razdoblje, da su u ulovima izostajale pojedine vrste, ili su ih lovili u skromnim količinama. Stanje je ponekad bivalo i zabrinjavajuće. Ipak, nitko nije govorio o njihovoj ugroženosti, potrebi zaštite. Jedan tadašnji ribar takvu je situaciju komentirao riječima: "Riba je napravila škerac! Kako je nestala tako će se i vratiti."
Limitiran broj radnih dana
Hrvatskim ribarima lovostaj za malu plavu ribu traje tri mjeseca – siječanj, veljača i svibanj. U ostalih devet mjeseci imaju oni još lovostaja – administrativnih i prirodnih, ne mogu raditi baš svakog dana. U noćima s mjesečinom, nekoliko dana prije i poslije punog Mjeseca, brodovi plivaričari ne rade. Glavnina flote tada je na vezu. Provode na njemu i koji dan više, budući da im naši propisi dozvoljavaju 20 radnih dana mjesečno, odnosno 180 godišnje. Ubuduće toga neće biti! Vezivat će se kad ulove kvotu.
