Pojedini ljudi, spletom nesretnih okolnosti, moraju puno brže i ranije od ostalih svojih vršnjaka odrasti, sazrijeti, preuzeti odgovornost. Neki i vrlo mladi. Jedan od takvih, pulski košarkaš Đani Koljanjin, od tinejdžerskog igranja mjesne košarke iz čistog užitka i s puno snova, našao se naglo na egzistencijalnim iskušenju, točno na pragu punoljetnosti. Odlučio se, pod pritiskom prilično drakonske kazne, na napuštanje, ne Pule, nego Europe. Nadilaženje i napredak iz te nezahvalne pozicije s puno individualne vjere i truda, najveći je uspjeh ovog 22-godišnjeg košarkaša i studenta, kojemu je sada, zahvaljujući osobnom trpljenju i marljivosti, otvoren put za uspješnu profesionalnu košarkašku karijeru.

Đani je ovih dana potpisao ugovor s košarkaškim klubom Sveučilišta u Arkansasu. Njegovo izravno svjedočenje o usponu, padu pa opet usponu, vjerno pokazuje da je put do uspjeha popločan neuspjesima.

-Košarka mi je bila najpristupačnija, igrališta je bilo na svakom koraku i većinom su bila prazna. Imao sam loptu, a to je sve što mi je ikad trebalo, započeo je svoju priču Đani Koljanin koji trenutno na Marshall Universityju u West Virginiji završava studij Internacionalnog poslovanja i financija.

Ljubav prema košarci rodila se na igralištu Verude Porat. S deset godina koliko je tada imao, trčkarao je za starijom braćom. Bio je najmlađi i nikad mu nisu dali da se igra s njima. Već je tada bio prilično samouvjeren i tvrdoglav, haklao je sam, po cijele dane 'visio' na košu i vježbao.

Trnovit put

Za pulski košarkaški klub Stoju igrao je do svoje 15. godine. Nakon toga je otišao u Rijeku te potpisao ugovor o sportskom usavršavanju za Kvarner. Trenutak je to kad je sve pošlo naopako. Košarkaški klub iz Rijeke tada je bio jedan od najboljih ekipa prve lige. Đani je pod okriljem Kvarnera igrao na svim turnirima, a trenirao je i nastupao za prvu ekipu.

        Za svoj osamnaesti rođendan nije dobio poklon kakvom se nadao. Po pravilima Hrvatskog košarkaškog saveza, morao je potpisati profesionalni ugovor. Međutim, iako je Đani htio biti profesionalac, nije htio robovati hrvatskim standardima i igrati za tri tisuće kuna mjesečno. Odbio je potpisati ugovor, a kazna koja je uslijedila bila je suspenzija od igranja u Europi na četiri godine. ''To su bili najteži dani. Vratio sam se u Pulu i molio Boga da se nešto promjeni. Da nije bilo trenera Stoje, Vladimira Korošeca, koji mi je dopustio da treniram s ekipom, ne znam što bi bilo. Zahvaljujući njemu ostao sam u formi''.

        U tim je trenutcima, sjedeći cijelu godinu na klupi, Đani počeo razmišljati o Americi kao jedinoj opciji, jedinoj nadi, koja će mu omogućiti da opet stane na parket. S obzirom na to da se ništa nije mijenjalo, odlučio je otići u Srbiju na Showcase gdje su američki treneri došli u potrazi za mladim igračima. Tamo je pokazao talent te zaradio stipendiju za Junior College u Texasu.

Međutim, priča ovdje za Đanija nije krenula uzlaznom putanjom: ''Da to slikovito opišem: Svoju prvu godinu u Americi proveo sam u mjestu gdje ima manje ljudi nego zimi na Fratarskom otoku. Bila je to katastrofa na svim frontama. Sve je bilo ispod ikakve razine humanosti, od menze, trenera, smještaja i uvjeta do suigrača od kojih je polovica završila u zatvoru''. Osim toga, opet je više grijao klupu nego što je bio na terenu, a to je bila ekipa koja je gubila skoro svaku utakmicu. Iako je to bila je kap koja je prelila čašu, Đani nije izgubio vjeru.

-Preko normalnijih suigrača uspio sam doći do kontakta nekih drugih škola i trenera, ali nitko me nije htio uzeti jer nisam imao minutažu ni za ovu školu, a ona je bila najlošija, rekao nam je mladi Koljanin. Svjetlo na kraju tunela bila je škola u New Yorku koja ga je zvala na probu. Skupio je svoje stvari i bez razmišljanja otišao u Veliku Jabuku. Tamo je dobio priznanje za svoju drugu godinu u Americi. Na kraju sezone proglašen je Junior College All American, odnosno jedan od top 30 igrača u Američkoj juniorskoj sveučilišnoj ligi.

-Nakon te sezone sve je krenulo nabolje. Javljali su mi se velikani od trenera i prestižne škole poput Brown Univeristyja, Boston Universityja i University of Massachutes. Na kraju sam izabrao Marshall University u West Virginiji pod kormilom trenera Dana Dantonija koji je proveo niz godina kao NBA trener'', objasnio nam je Đani.

Nagrada za uložen trud

Uz mnoga odricanja, truda i patnje te sjajnim izvedbama na terenu, Đani je sebi otvorio put za daljnji napredak. Iako se na Marshall Universityju nije previše naigrao jer se, kako kaže, nije baš najbolje uklapao u sistem koji je trener imao, postao je nekakvo "ime" te odmah nakon sezone odlučio da je najbolje da ode negdje gdje može biti jedan od glavnih igrača. ''Nevjerojatno, ali prva osoba koja me nazvala bio je Darrel Walker koji je tada tek dobio posao glavnog trenera na University of Arkansasu. Da se razumijemo, to je osoba koja je igrala s Michaelom Jordanom u Chicago Bullsima kad su 1993. godine osvojili NBA naslov. Rekao mi je da mogu imati sjajnu godinu pod njegovim vodstvom, tako da sam na kraju izabrao upravo Arkansas''.

National Collegiate Athletic Association (NCAA) je već ozbiljna razina košarke, objasnio nam je Đani, naglasivši da je bez obzira na mnogobrojne uspone i padove jako puno naučio i napredovao, a to je najbitnije.

-Uvjeti su sjajni. Putujemo na utakmice privatnim avionom, odsjedamo u najboljim hotelima. Igramo u ispunjenim dvoranama s publikom koja broji od sedam do petnaest tisuća ljudi. Pokriveni su nam svi životni troškovi. To u prijevodu znači da ja kao student mogu uštedjeti više nego netko u Hrvatskoj s prosječnom plaćom.

Zgusnut raspored

U proljetnim i ljetnim mjesecima, kada nema predavanja, Đani odradi tri treninga dnevno. ''Kad je sezona treniramo najviše dva puta na dan. Raspored se tako uglavnom sastoji od kombinacije treninga i predavanja na fakultetu. Dosta je to zgusnuto i ponekad zna biti naporno. Više za glavu nego za tijelo''.

S obzirom na to da je West Virginija bogata prirodnim ljepotama, slobodno vrijeme provodi s djevojkom u šetnji i planinarenju po nacionalnim parkovima. Nastoji što češće popratiti NBA utakmice, prvenstveno zbog naših reprezentativaca Daria Šarića i Bojana Bogdanovića koji su mu ujedno i uzor.

Unatoč ispunjenom životu kojeg trenutno vodi, Đaniju najviše nedostaju obitelj i prijatelji, s guštom bi, kaže, pojeo i najobičniji sendvič samo da ga mama napravi ''Mislim se vratiti, ali nipošto u Hrvatsku. Nakon sljedeće godine na fakultetu okušat ću se u profesionalnoj košarci. Vjerujem da sam kvalitetan igrač koji može igrati u jakim europskim ligama''. Ipak, nakon igračke bi se karijere mladi sportaš volio vratiti u Pulu i prenijeti znanje na druge trenere i igrače. (PIŠE Chiara BILIĆ)

Obećana zemlja

O košarci u Istri i Hrvatskoj Đani nema riječi hvale: ''Nedostaje svega. Kvalitetnih individualnih trenera, zaljubljenika, novaca, i na kraju krajeva, nedostaje talentirane djece spremne odricanja u koju vrijedi ulagati''.

-U Americi imaš sve što ti treba da postaneš najbolja verzija sebe. Uvjeti su stvarno savršeni, od pomoćnika koji ti dodaje lopte, vrhunskih individualnih trenera, hrane, teretane, kondicijskih trenera, doktora, do vrhunskih fizioterapeuta. U Hrvatskoj nema ničeg od navedenog. Moraš stvarno biti nevjerojatan talent da uspiješ. Prošlo sam ljeto došao u Pulu i nisam mogao dobit led nakon treninga, dok u Americi imam kondicijske i recovery treninge na traci za trčanje koja se nalazi u bazenu. Mislim da to dovoljno govori'', kazao je Đani s razočarenjem.  

Što te ne ubije, to te ojača

U Americi ne možeš proći neprimijećen. Ako si dobar u onome što radiš to ćeš i naplatiti. Naravno, moraš biti potpuno predan, imati strast i ljubav prema onome što radiš. Osim toga, osoba koja završi srednju školu u Americi ima bezbroj mogućnosti i prilika, može postati što god poželi. Ja sam to osjetio na svojoj koži. Od one nesretne situacije u Texasu, došao sam do ove razine gdje sam sada. Jako sam zadovoljan i zahvalan za sve probleme koji su me snašli. To mi je pomoglo da dođem tu gdje jesam. Dao Bog da i u budućnosti bude problem

Povezane vijesti

• DRAŽEN KLARIĆ, pulski košarkaš pred kojim je zahtjevna operacija koljena, na pragu 40. nada se povratku na parket. KOŠARKA JE CIJELI MOJ ŽIVOT
• Preminuo mladi košarkaš nakon što se srušio na utakmici. Imao je samo 16 godina
• Klub iz BiH smjestio košarkaša u objekt u vlasništvu zatvora